BOŽICA "BOKE" ŠILJIĆ Porodila sam pola Dubrovnika, a većina "moje" djece danas su doktori!

Božica Šiljić ili „Boke“ kako je odmilja zovu radila je kao primalja 33 godine. Isprva u starom, a potom u novom rodilištu. Danas živi na Pilama, a inače je iz Tuzle u kojoj je završila Školu za primalje.  Zbog talenta za crtanje i pisanje prvi izbor bila je tehnička škola, ali kako nije voljela povijest, presudio je poziv primalje. S obzirom da je dijete bez roditelja imala je prednost prilikom upisa, a škola je bila internatskog tipa tako da nije morala putovati. 
  
- Vladala je strogost, bio je to režim vojske – samo učenje, a izlazak je bio dopušten samo subotom i to u kino! Prije toga sam bila loš đak, ali kad sam došla u tu školu imala sam sve četvorke i petice. Obožavala sam anatomiju, ali i statistiku jer sam voljela brojeve te sam odlično pisala sastave. Prijatelji su mi kasnije rekli: „mislili smo da si pogriješila, ali najbolje si izabrala“, priča gospođa Božica koja je sretna i zahvalna što je izabrala tu školu. 

Rekli su joj da je najbolje izabrala

Naravno, porodiljstvo i ginekologija bili su glavni predmeti, a još kao đaci imali su svoja dežurstva. Iako su je molili da ostane u Tuzli, put je po završetku školovanja naveo na jug. 

- Jednoj mojoj kolegici majka je bila s dubrovačkog područja, točnije Primorka. Završila je sa mnom, zaposlila se u Tuzli gdje joj je živio otac. Rekla mi je da pođem njezinoj majci u Dubrovnik i da nju pozovem k sebi! Tako sam s Ćirom iz Tuzle došla u Dubrovnik 14. srpnja 1960., kazuje ona. 

Isprva je bila podstanar u vili Eden u Lapadu, kasnije je živjela u šufitu rodilišta, a prednost su za taj smještaj imali podstanari. Prvi je stanodavac nagovorio da napiše molbu za posao u dubrovačkom rodilištu. Štoviše, on joj je čak izdiktirao molbu koju je potom i poslala. 

- Šef odjela, doktor Žarko Veramenta, s kojim sam imala razgovor za posao me pitao tko mi je napisao molbu jer mu se svidio rukopis. Bio je dobar i korektan čovjek, primio me u službu te sam počela raditi 1. kolovoza 1960. Tek kasnije nakon puno, puno godina je priznao da me primio radi rukopisa, otkriva Božica. 
  
Prošla je rodilište, ginekološku ambulantu, patronažu, šok sobu na ginekologiji i rodilište te stekla bogato iskustvo. Ona i njezine kolegice su hranile djecu, kupali ih, porađali pa i šili majke. Radilo se u smjenama od 12 sati, a potom bi 24 sata odmarali. Ljeti bi se radilo i po principu 24 sata rada – 24 sata odmora! 
  
- Nisam pogriješila što sam odabrala ovo zanimanje. Svaki je posao težak, ali učite od starijih kolegica, od doktora. Prije su bili jako fer doktori, posebno kad bi vidjeli mladu sestru – babicu i puno sam od njih naučila. Kakvi su uvjeti bili, kvaliteta zdravstvene usluge bila je fantastična, priča umirovljena primalja te dodaje: 
- Prije je bilo više rođenih, danas ne idem u rodilište da pitam za statistiku, ali šteta što nema više izvještaja u novinama o tome koliko se ljudi rodilo. Sad su nažalost samo mrtvi u novinama, a djece uopće nema. To bi ponovno trebalo uvesti. Prije se rađalo bez plana, a ne kao danas – dat ćemo 10 tisuća – napravite dijete, kaže Božica. 

Sjeća se kako se kretala dob majki. 

- Bilo je dosta mlađih, a starijih majki je bilo jako malo. Iskreno govoreći, to nije do godina. Znale bi starije roditi bolje i brže nego mlađe. Skoro da nije bilo grešaka, nismo imali smrtnosti novorođenčad - čak ni žena.! Poslije smo prešli u novo rodilište na Medarevo, mislim da je to bilo 1985. Za vrijeme Domovinskog rata bili smo u podrumu, u skloništu i nijedno dijete nije umrlo niti je imalo infekciju pupka. Nijedno, govori sugovornica. 
 
Jedne noći porodila 10 djece
 
Cijepljenje djece danas je skoro postala kontroverzna tema, ali prije to nitko nije dovodio u pitanje. 

- Cijepilo se svako dijete! Cjepivo je bilo sigurno, nije bilo nikakvih problema. Sad cjepivo navodno nije sigurno je dolazi tko zna odakle i logično je da se svaka majka boji da joj dijete ne bi dobilo kakvu bolest zbog cjepiva. Ja to posve opravdavam jer tu nema sigurnosti kao što nema ni sigurnosti u lijekovima. Ja sam za majku, za ženu i ne možete vi nju natjerati ili diktirati koje će cjepivo uzeti ili neće uzeti njezino dijete, poručuje Božica koja za sebe kaže da je jako liberalna. 
  
Jedno je sigurno – „Boke“ je porodila jako mnogo djece. 

- Žao mi je što nisam pisala, kažu da sam porodila pola Dubrovnika! Nisam samo porodila pola Dubrovnika nego je tada bila nekadašnja Jugoslavija: Crna Gora, Trebinje, Korčula, Metković  – sve su trudnice dolazile nama. I baš kad je bio zemljotres u Crnoj Gori 1979. bila sam dežurna s kolegicom! Sva Crna Gora je došla tu! Bili smo u starom rodilištu na Pilama u trenutku potresa, tadašnji doktor Burđelez je iz kancelarije vidio kako se ljuljaju dimnjaci. Doktore, zemljotres je! – viknuli smo. Taj sam moment brzo zgrabila apaurine, osjetila sam da ih pacijentima treba podijeliti jer majke su skočile, uzele svoju djecu i željele su kući! Smirivali smo ih, kaže. 
  
Sjeća se kako je jedne noći sa subote na nedjelju do 19 sati do 8 ujutro porodila 10 djece! Bilo ih je toliko da nije bilo mjesto pa su novorođenčad stavili na kauč u kancelariju. Kad je doktor ujutro otvorio vrata kancelarije, u njoj je zatekao bebe! 
  
Toliko je djece zahvaljujući Božici došlo na svijet da se sjeća i raznih anegdota. 
  
- Operna pjevačica Ruža Pospiš Baldani bila je toliko divna da se nije čula kako diše. Mi bi obično govorili kad se žena dere da je „operna pjevačica“. Našalila sam se s gospođom Baldani rekavši joj kako ona zaista jest operna pjevačica, ali toliko sluša i tako je divna – po tome nikako ne može „operna pjevačica“! (smijeh) Terezi Kesoviji sam unučicu predala u ruke!  No, većina „moje djece“ danas su doktori! Da sam znala da će biti doktori – duplo bi ih hranila, šali se Božica. 

Kao primalja je radila do 1993., a danas u slobodno vrijeme voli napisati pokoji stih. Osjeća se kao da nikada nije radila što znači da joj je još ostalo dovoljno elana kojeg sad može pretočiti poeziju.