"Vama koji ste odlučili o mojoj sudbini: Umorila sam se u ovijeh pet godišta mučenja oko mog boravka, kojeg sam odabrala u kantunu hladnog kamenog pižula i zidova Kneževog dvora, kartona i kutija koje ste dizali, pa ostavljali. Umorila sam se od šaputanja koje sam slušala da sam Vam smetnja. I baš kada sam dobila pravi topli dom, maštajući da ću u njemu proživiti još ovo malo vremena u ljubavi i miru, danas te me ko lupeži u noći, u tišini, naprasno izbacili iz mog doma i istog sklonili.
Zazimilo je, hladno mi je i kiša je počela padati. To i nebo plače. Zašto me mrzite? Čula sam da ste naredili Vašim robovima da mi se i karton mora skloniti ako netko od građana vidi da sam izgubljena, pa mi ga iz samilosti postavi. Ne ostavljajte me da se smrzavam na hladnom kamenu. Nemojte me daleko odnjeti.
Da li ću naći put da se vratim u moj Grad? Nemojte me ni otrovati. Ne zaslužujem kao starica da mi smrt bude u poniženju i boli.
USPAVAJTE ME !!! DOBIT ĆETE ONO ŠTO STE ODUVJEK ŽELJELI. VIŠE NEMA MOG DOMA I NI MENE VIŠE NEĆE BITI. OSTAT ĆE SAMO SJEĆANJE DA STE MRŽNJOM UBILI LJUBAV", ispred mačke Anastazije napisao je Srđan Kera.