Kad krene navijačko ludilo i zavladaju hektolitri pive i kockica, to obično, ako naši dobro igraju, izvuče ono najbolje iz ljudi. Znate ono, zajedništvo, svi se grle, ljube, urliču, padaju dobitci na kladionicama, daj meni, daj svima...
A ako ne igraju dobro, iz naroda koji sumanuto čeka onaj gol jer zatefterio ga je na Livaju, iskulja sve ono najgore, zatucano, bezobrazno, neodgojeno, divlje... Ne mislimo na psovke, jer to nam je i inače ispušni ventil i standardni govor, nego na one odlike koje su nam morale biti usađene kroz kućni odgoj. Tolerancija, pristojnost, ispeci pa reci, poštovanje...
Evo, počelo je Svjetsko nogometno prvenstvo u Kataru ili kako li se već piše, i osim pozitivne vijesti o našim navijačima u tradicionalnim katarskim haljama s hrvatskim kockicama, sve ostalo puno je negative: te nema alkohola buu-huu, te skupo, te ne daju ovo, te ne smiješ ono, pa kako će se onda naše prsate navijačice pokazivati u zemlji koja, blago rečeno, to ne podržava...znali ste gdje idete, zar ne?
Doći ću do poante, samo sekund. Četverogodišnjakinja iz dubrovačkog vrtića preslatko je komentirala za TV za koga navija i rekla (zaboga!), da ne navija za reprezentaciju nego za Hajduka. Jasno, djevojčica još ne kuži što je reprezentacija, ali je bila beskrajno slatka i svi su mediji prenijeli njezinu izjavu.
I tu kreću sramotni komentari, da kakvi su to roditelji koji je uče da ne voli reprezentaciju. U moru crnila jedva smo primijetili pozitivne komentare, pa je naša Dube kontaktirala njezine roditelje koji su nakon smijeha i ponosa na svoju djevojčicu, gorko požalili što žive tu gdje žive. Što je trebala biti topla ljudska priča s juga, pretvorilo se u grozotu koju može smisliti i pokrenuti samo ljudska zloba i zatucanost kakve, očigledno, ne fali.
U vrtićima se gleda nastup hrvatskih nogometaša, i u školama isto tako, pa što sad? Da se razumijemo, nogomet me zanima kao lanjski snijeg, ali što fali u poticanju nekog zajedništva, koliko god banalno ono bilo? Ništa, samo našem narodu definitivno fali daska u glavi, kad od svega, pa i najbezazlenije stvari, uspije iskonstruirati horor.
Prije četiri godine, kad smo ostali drugi, bili smo primjer cijelom svijetu. Prvenstvo jedva da je počelo, a već imamo više od 3 milijuna stručnjaka, trenera, taktičara, čiji je glavni zadatak pljuvanje svega i svakoga. Od guste pljuvačke nisu ni obadali da su se bezveze dirnuli u jednu obitelj čiji je jedini grijeh što im dijete ne zna što je reprezentacija. Stvarno bruka, ali za sve nas.