Kad sam prije mnogo godina odlučio spakirati se i doći u Hrvatsku, bolje rečeno Dubrovnik, naišao sam na zbunjujući izraz na licima većine mojih prijatelja. Hrvatska im je bila nepoznanica. Svi su nekad i negdje čuli za Hrvatsku, ali isključivo kao ratnu zonu u kojoj su gledali BBC-eve reportere s plavim kacigama na glavama koji su izvještavali iz nekog blatnog polja. Zapravo, na odlasku sam dobio plastičnu plavu kacigu od svojih kolega uz rečenicu ''Nije otporna na metke''.
Zasigurno sam bio jedan od britanskih pionira. Kolika je samo razlika između ''onda'' i ''sada'' nakon dvadeset godina! Od onih prvih naivnih godina do danas. Oduvijek sam volio sve nastavke filma ''Povratak u budućnost''. Nisam baš neki obožavatelj Michaela J.Foxa, ali mi se sviđala ideja putovanja kroz vrijeme. Kad bih se mogao vratiti u 1998., što bih rekao svojoj inačici lika Martya McFlaya?
Možda, ''Kupi apartmane jer uskoro dolazi Airbnb i obogatit ćeš se preko noći!'' Tada nisam imao novca (a ni sada), pa to onda i ne bi bio neki dobar savjet. ''Nemoj kupovati dionice Agrokora jer će ubrzo propasti!'' Ni taj savjet ne bi bio od pomoći jer tada Agrokor nije ni postojao. U onim vremenima, Dubrovnik je opskrbljivao monopolist Mediator. A dionice Mediatora vjerojatno bi vrijedile koliko i šaka dinara. ''Kupuj kutije i kutije Nescafea i prodaj ih za velike novce, još bolje postani jedini distributer Nescafea za Hrvatsku!''
Da, teško je to sad povjerovati, ali kad sam došao u Grad, nije bilo Nescafea u Hrvatskoj. Turska kava mi je bila prejaka pa sam pio Divku ili Bianku! Sad bih svojoj mlađoj inačici preporučio da razmisli o osnivanju tvrtke koja će se baviti turizmom, primjerice servisiranjem kruzera ili jednostavno, da otvori tvornicu sladoleda. Možda bih sebi savjetovao bavljenje telekomunikacijama, posebno mobilnim. Ali onda bih se trebao boriti protiv giganta kao što je bio Hrvatski Telekom, prije negoli su ga Nijemci kupili za sitniš i puno prije negoli su se na sceni pojavili VIP, Tele2 i ostali.
Ah, te dane sam provodio igrajući igru ''Snake'' na Nokiji 6110. A što se tiče televizijskih medija, onda su postojala samo dva programa, HRT 1 i 2 pa bismo vrtjeli antenu na krovu kako bismo ''uhvatili'' Talijane i nejasnu sliku na ekranu iliti popularni ''snijeg'' gledali Serie A. Kad bi se igrali veliki derbiji, molili bismo se da zapuše južina.
A onda je došao CMC i činilo se da po cijele dane gledamo nekakve ''nejasne'' glazbene spotove. ''Mare i Kate'' je pjesma koju nažalost nikako ne mogu zaboraviti, kao ni Štimca u tom spotu odjevenog poput statista iz ''Mućki''. A tu je još i Dražen Zečić sa svojim industrijskim spotom u kojem pjeva besmrtne stihove pjesme ''Ima li nade za nas''. Pogled prema natrag ili vremeplov divna su stvar. Zamišljam kako sam tada mogao kupiti neki mali komadić zemlje negdje na pola puta današnje rute žičare i zasaditi ogromno stablo.
A onda kad bi Čileanci došli u grad, ucjenjivati ih da mi plate da posiječem stablo. Mogao sam otvoriti i prvu kladionicu u Hrvatskoj, ali onda je to vjerojatno bilo nelegalno. A to bi dovelo do drugog problema. Sigurno se sjećate kako se u filmu ''Povratak u budućnost'' stari Biff obogatio koristeći Grays Sports Almanac za oklade na sportske događaje, zapravo na utakmice za koje je već znao rezultate. Ali kako bih ja mlađem sebi mogao reći da se kladim na utakmice, ili bilo što drugo, kad onda nije bilo kladionica? Kad se samo sjetim koliko sam oklada mogao dobiti.
Tko bi vjerovao da će se uopće dogoditi i polovica stvari koje su se u protekla dva desetljeća dogodile? Tko bi povjerovao da će Goran osvojiti Wimbledon, a Hrvatska osvojiti treće mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu? Koja su to zlatna vremena bila! Sjećam se kad je cijena kutije Kolumba bila koliko i ulaznica za gradske zidine, deset kuna. Tu su još bili i Filter 160 za otmjene pušače te Largo za radničku klasu. U ta vremena bismo naručivali Cocktu i Stock (dok nije postala retro) u ''Ferrariju'' u popularnom Burbon Streetu prije nego bismo sišli do ''Sun Citya'' preko puta Dubrovačke banke.
Nekoliko godina kasnije,u piramidi na Babinom Kuku otvorio se ''Divine Folie'', a mi smo cupkali na ritmove ''Tek je 12 sati'' prije negoli je Vanna 1998. napustila ET. A tek kad bismo išli posjetiti prijatelje u Zatonu, to bi trajalo satima jer je planiranje gradnje Mosta Dubrovnik (ili Franjo Tuđman za sve HDZ –ovce) bilo tek u povojima. Bilo kako bilo, ja nisam Marty McFly iz filma ''Povratak u budućnost'', nemam srebrenog DeLoreana i ne poznajem nijednog luckastog profesora, a uostalom sam i odustao od ideje o povratku u budućnost ili čak prošlost. Što je bilo, bilo je. Ostala su sjećanja, a sjećanja su pravo bogatstvo sutrašnjice.