S visinama sam uvijek imao poseban odnos, klonio sam ih se i pokušavao biti što dalje od njih. Jedna od fobija, zapravo jedina fobija od koje patim je akrofobija, tj. strah od visine. Puno puta dosad pokušao sam se riješiti tog straha, međutim, uvijek bi završilo tako da sam se tresao kao list na buri.
Bio sam na Eiffelovom tornju, na Empire State Buildingu, na krovu crkve Sv. Pavla, međutim, čak me i penjanje na krov robne kuće Srđ dovodilo u stanje kad sam se tresao poput želea na pjatu. Kad je stigao telefonski poziv “Voljeli bismo kada biste bili gost na otvorenju nove atrakcije u Dubrovniku, zip linea”, bio sam šokiran, tako da sam oklijevao s odgovorom.
“Na visini od 60 metara letjet ćete poviše plaže, brzinom od oko 50 km na sat” nastavio je govoriti glas iz telefonske slušalice. Hm, da, dodatne informacije svakako su pomogle. Ali, jednom se živi! Doduše, jednom sam već bio isprobao zip line, bio sam jako mlad, i bilo je to vrijeme “ni brige ni pameti”.
Kao moralnu podršku u ovom poduhvatu odlučio sam voditi ženu. Spomenuta atrakcija nalazi se u Vrbici, nije baš “uz put”, skrivena je od pogleda. Sama sajla, fascinantne duljine od 250 metara proteže se iznad plaže do koje se može doći jedino barkom. Upoznali smo se s našim vodičem-instruktorom, bio je smiren i sabran, ulijevao nam je povjerenje. Naravno, on je ovaj zip line isprobao mnogo puta.
Za razliku od njega, ja sam bio znatno “nesabraniji”. “Idemo, prije nego vas spustimo niz sajlu moramo napraviti par koraka radi vaše sigurnosti” prijateljski je rekao instruktor. Dobili smo kacige i pojaseve koji su me stisnuli baš tamo gdje ne želim biti stisnut. “Jedna od najvažnijih stvari koju morate upamtiti je kako kočiti” objasnio nam je instruktor s osmijehom na licu. O da, s tom sam se tvrdnjom u potpunosti složio.
“Kada dođete do drugog kraja, vidjet ćete kolegu koji vam može dati dva znaka: ako vidite da lagano klima glavom znači da morate usporiti, a ako vrti rukama, znači da morate ubrzati. Jednostavno, zar ne?” dodao je. Ok, pomislio sam, meni sigurno neće trebati znak za ubrzanje. “A sad idemo na početnu poziciju” rekao je instruktor dok nas je vodio kroz šumu.
Ako ikada pomislite na samoubojstvo, onda je rub stijene na kojoj sam se našao idealno rješenje: plaža se nazirala duboko dolje ispod mene. “Pretpostavljam da ne postoji šansa da sajla pukne?” nervozno sam se našalio. Ovaj moj pokušaj duhovitosti urodio je instruktorovim osmijehom. I tako sam se našao ispred tanke, 250 metara dugačke sajle na 60 metara visine.
Za vašu informaciju, Dubrovački most visok je 50 metara. Izgleda da ću ipak poletjeti. “Kad budete spremni samo otpustite kočnicu, gravitacija će odraditi ostatak” viknuo mi je instruktor u uho. U tom trenu nisam imao nimalo želje za: a) otpuštanjem kočnice; b) prepuštanju gravitaciji da me preveze na drugu stranu.
Nisam siguran jesam li zatvorio oči, jer se ne sjećam prvih trenutaka poniranja, ali se sjećam trenutka kada sam otvorio oči i shvatio da između mojih stopala koja su se klatila u zraku i plaže, negdje dolje, ima jako puno praznog prostora. Osjetio sam značajno ubrzanje, velikom brzinom sam rezao zrak, poput galeba u mojoj blizini.
U tom trenutku sam znao kako se osjećaju ptice, ali sam uvjeren da bih se, kad bih se reinkarnirao u pticu, vjerojatno zapucao u prvo staklo.
Jedini zvuk koji sam čuo bilo je struganje sajle iznad moje glave. Pomaknuo sam glavu i ugledao Šipan, ili Lopud, više nisam bio siguran koji mi otoci promiču pred očima. Išao sam iznenađujuće brzo, al ono što me stvarno iznenadilo je da sam u svemu počeo uživati. Da, visio sam na metalnoj sajli, jureći zrakom s galebovima u društvu i bilo je zabavno. Stigao sam na pola puta i ispustio vrisak, sreće il straha, sami zaključite! Približavajući se drugom kraju ugledao sam instruktora.
Međutim, uočio sam da ne klima glavom, niti vrti rukama, već sumanuto maše glavom. “Kvragu, šta sad ovo znači”, strah i adrenalin su mi izbrisali pamćenje.
S obzirom da sam se sad već prilično primaknuo čuo sam ga kako viče: “koči, koči, koči…….eho njegova glasa rasipao se uvalom. “Aha, da, sad se sjećam….kočnica”, pamćenje mi se vratilo. Spustio sam se po sajli poput kamikaze i ni u jednom trenutku nisam kočio.
Svom snagom pritisnuo sam kočnicu i zaustavio se u zadnji tren. Bilo je očigledno da sam toliko bio impresioniran letom da sam sasvim zaboravio na usporavanje. Dok su me otkopčavali i skidali sa sajle osvrnuo sam se i pogled na prijeđeni put vratio je užasan osjećaj akrofobije. Ali, što te ne ubije to te ojača. Ili kao što je Mahatma Gandi jednom rekao: Strah može biti koristan, al kukavičluk nikako!