Tanja Trška predstavila je u Dvorani Ivana Pavla II. knjigu "Un arcivescovo del Cinquecento inquieto: Lodovico Beccadelli tra letteratura e arte" ("Dubrovački nadbiskup Lodovico Beccadelli: na razmeđu književnosti i likovnih umjetnosti"). Na predstavljanju su sudjelovali Daniel Premerl s Instituta za povijest umjetnosti i Ivan Viđen iz Vijeća za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije.
Djelo pisano na talijanskom jeziku na više od 500 stranica bavi se dubrovačkim nadbiskupom Lodovicom Beccadellijem (Bologna, 1501. – Prato, 1572.) koji je u Dubrovniku boravio od 1555. do 1560. Unatoč dosadašnjim istraživanjima talijanskih i hrvatskih autora, Beccadellijeva uloga kao sakupljača umjetnina, naručitelja, sudionika kulturnih zbivanja svog vremena i prijatelja i pokrovitelja umjetnika nije bila sustavno istražena.
- Knjiga je zapravo moja doktorska disertacija koju sam radila na sveučilištu Scuola Normale Superiore u Pisi i koja je obranjena 2014. Doktorirala sam s temom koja se na talijanskom zvala "Lodovico Beccadelli e le arte visive" odnosno "Lodovico Beccadelli i likovne umjetnosti", a upravo činjenica da sam doktorski studij upisala u Italiji me navelo na to da razmišljam o nekoj temi koja bi povezala Hrvatska i Italiju tako da je ličnost Lodovica Beccadellija, kojemu je zapravo 'kruna' crkvene karijere bilo to da je bio imenovan dubrovačkim nadbiskupom, bila tema kojom sam mogla povezati hrvatsku i talijansku likovnu baštinu. Osim ovog dubrovačkog dijela koji je nama najvažniji, Beccadelli je bio aktivan kao naručitelj i viđena osoba u intelektualnim i crkvenim krugovima u Italiji. Veći dio karijere proveo je u Italiji tako da sam nastojala spojiti talijanske i hrvatske izvore, a knjiga je objavljena 2021., ističe Tanja Trška.
Svojedobno je Vedran Stojanović održao predavanje o Beccadelliju, tada je govorio o nadbiskupovim pismima iz kojih se da iščitati kako nije baš bio oduševljen Dubrovnikom i da je njegov dolazak u Grad zapravo bio svojevrsna 'kazna'.
- To je percepcija koja se provlači prvenstveno u historiografiji, povijesnim istraživanjima, upravo na temelju pisama koje je proučavao Josip Torbarina, to su tridesete godine 20. stoljeća. Ne bih se do kraja složila s tom percepcijom da nije bio oduševljen Dubrovnikom zato što se nastojao prilagoditi sredini u kojoj je došao. Ono što je njemu bila 'muka' kao nadbiskupu jest to da nije mogao komunicirati s pukom, vlastela je govorila talijanski i latinski, ali s pukom koji ne govori nijedan od ta dva jezika, nije mogao komunicirati. To mu je bilo nešto što mu je smetalo. Budući da se klima u Italiji promijenila, dakle, te 1555. kad je on imenovan dubrovačkim nadbiskupom struja kojoj je pripadao više nije bila u milosti papinskog dvora. Pod izlikom da će postati nadbiskupom, poslan je u Dubrovnik, daleko od Rima, daleko od centra svega. U tom smislu to jest bila 'kazna', ali je on tu situaciju spremno prihvatio i pet njegovih godina boravka u Dubrovniku se baš vidi u likovnoj umjetnosti, on se zaista zalagao za obnovu nadbiskupskih posjeda, namjeravao je obnoviti nadbiskupsku palaču koja se kasnije srušila u potresu 1667. Tu su i obnova i dogradnja, unutrašnje uređenje nadbiskupskog ljetnikovca na Šipanu koji se po njemu zove 'Beccadellijev', a zapravo nije 'Beccadellijev' ljetnikovac, ali je tako uvriježeno u literaturi jer je u njega najviše uložio sredstava – sredstava tadašnje Nadbiskupije i osobna sredstva makar su ga koristili i drugi nadbiskupi prije i poslije njega. Prihvatio je svoju dužnost i iz toga pokušavao izvući najbolje, uvijek mu je moto u svemu što je radio bio da radi ne samo za sebe nego i za svoje nasljednike. Tu je on kao figura nadbiskupa za tadašnju Dubrovačku nadbiskupiju bio važan, baš zbog toga što je razmišljao o tome da će jednog dana otići. Jer, znao je da su sve te funkcije privremene, ali da će ostaviti nešto i svojim nasljednicima odnosno sredini u kojoj je boravio nešto manje od pet godina, objašnjava Trška.
Prema nadbiskupovoj zamisli slikar Pellegrino Broccardo izveo je 1559. prvi sačuvani primjer zidnog oslika svjetovnog sadržaja u ladanjskom prostoru dubrovačkog područja. Na Beccadelija danas podsjeća i Broccardova slika Gospe sa sv. Matejem u dubrovačkoj katedrali. Želja je knjigom prikazati Beccadellijev doprinos u kulturno-umjetničkom smislu.
- Knjiga slijedi Beccadelijevu crkvenu karijeru, njegov život, ali ona slijedi one veze s likovnim umjetnostima. Nažalost, nadbiskupski ljetnikovac sred Šipanskog polja je u lošem stanju, mnoga djela u Italiji koja je on naručio, obiteljska kapela, uređenje obiteljske palača u Bologni... Stoljeća koja su prošla promijenila su izgled svih tih i interijera i eksterijera i zapravo je materijalnih tragova relativno malo. Međutim, dobro je što je ostala njegova pisana ostavština, njegova pisma i arhivske podatke, kroz njih se da ispreplesti mreža svega onoga što je ostalo sačuvano. Iz pisanih izvora se mogu rekonstruirati njegovi kontakti, prije svega s Michelangelom koje je najpoznatije poznanstvo, onda s venecijanskim umjetnicima, a prije svega kontakt s bolonjskim umjetnicima s obzirom da je rođen u Bologni i osim na Šipanu, ulagao je u obiteljske posjede u Bologni. Prema onome što se pokazalo, tu je primjerice radio talijanski grafičar i slikar Giulio Bonasone... U talijanskoj povijesti umjetnosti to nisu bile velike figure, međutim, prepoznati su umjetnici u 16. stoljeću. To se može rekonstruirati najviše preko dokumenata, budući da likovnih djela ostalo jako malo sačuvano, ali se može ispreplesti mreža, kazala je Trška te otkrila što je najvrijednije što je ostalo iza Beccadelija:
- Ono po čemu je Beccadelli u povijesti umjetnosti poznat kao figura jest portret koji je 1552. naslikao Tizian. Nastao je u Veneciji jer od 1550. do 1554., u dva mandata, Beccadelli je bio papinski nuncij u Veneciji i tu se družio u kulturnim i umjetničkim krugovima Venecije 16. stoljeća. Za vrijeme tog boravka, Tizianova slika, njegov portret koji je bio u Veneciji, prenesen je u obiteljsku palaču u Bologni, bio je dio zbirke koju je Beccadelli imao u Bologni, a onda je u 17. stoljeću obitelj Medici za svoju zbirku otkupila portret i tako je danas u Firenci, to je možda jedno od najpoznatijih djela koje je direktno vezano s njegovom osobom, zaključila je Trška.
Organizatori predstavljanja bili su Vijeće za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije i Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.