Nakon što je Gradsko vijeće razriješilo ravnateljicu Dubrovačkih muzeja Pavicu Vilać, početkom studenog prošle godine za novu ravnateljicu imenovana je Julijana Antić Brautović, dosadašnja zaposlenica ustanove zadužena za odnose s javnostima i marketing. Antić Brautović je s početkom godine i službeno počela obavljati novu dužnost, a o svojoj viziji, problemima, prioritetima i planovima za sljedeće četiri godine mandata govorila je u razgovoru za 'Dubrovački'.
APSOLUTNO I MAKSIMALNO OTVARANJE
Zašto ste se prijavili na natječaj za novu ravnateljicu Dubrovačkih muzeja?
Radim u ovoj ustanovi dugo, devet godina, a zahvaljujući dosadašnjem radnom mjestu bila sam uključena u mnogo projekata, vrlo blisko sam surađivala s bivšom ravnateljicom – ne samo u projektima vezanim za moje područje djelovanja, nego općenito za Dubrovačke muzeje. Od samog početka sam u uredništvu izdanja Dubrovačkih muzeja, bila sam član Stručnog vijeća, znam prilično dobro što se u ustanovi događa. Ravnateljica je išla u mirovinu, a ja imam svoju viziju razvoja Dubrovačkih muzeja koja je u nekim segmentima ponešto drugačija od one bivše ravnateljice. Pomislila sam da je vrijeme da pokušam realizirati tu svoju viziju.
Što je u osnovi Vaše vizije?
Otvaranje, otvaranje, otvaranje! Dakle, apsolutno i maksimalno otvaranje Muzeja prema zajednici, društvu. Ne mislim da su Muzeji dosad bili previše zatvoreni, ali kad govorimo o razvoju publike, govorimo o projektima koji su rađeni za određenu publiku. Nikad ne razmišljamo o tome da ta publika radi s nama programe. Ja bih nekako išla u tom smjeru, da radimo zajedničke programe s gimnazijalcima, studentima... Imamo dovoljno ljudi u gradu koji bi se mogli angažirati – zašto u Uredu za PR ne bi radio neki PR-ovac student, zašto restauraciju ili pripremu predmeta za izložbu ne bi s našim restauratorima radili studenti, zašto gimnazijalci s našim djelatnicima ne bi radili obradu predmeta, da zajedno 'iznesemo' nekakvu izložbu. Izuzetno je važno da povežemo naše kustose i odjele međusobno kako bi radili na zajedničkim izložbama, da s drugim kulturnim ustanovama u Dubrovniku, ali i s drugim muzejima u Hrvatskoj ili izvan Hrvatske radimo zajedničke projekte. Naravno da su gostovanja važna, važno je i da i mi gostujemo, ali smatram da je puno važnije da zajednički radimo nešto i da se međusobno educiramo kako bi svi skupa napredovali. Tako zamišljam te četiri godine.
Kad ste izabrani, naglašeno je kako niste članica političke stranke.
Zar to nije tragedija?! Umjesto da je vijest da je netko stranačkom linijom dobio posao koji možda nije zaslužio, u nas je vijest da netko nije član stranke, a na ravnateljskoj je funkciji. To govori o društvu. Nisam nikada bila stranački aktivna i mislim da me nijedna stranka ne bi baš dugo trpjela! (smijeh) Smatram da je to na obostrano zadovoljstvo! (smijeh)
Program Vam je ocijenjen kao detaljniji, a samim tim i boljim od Vaše produkandidatkinje Marine Filipović?
Nisam vidjela program protukandidatkinje, ali ja sam moj program pisala kao strategiju četverogodišnjeg razvoja – koje su slabosti, koji su problemi i kako planiram te probleme rješavati. On je definitivno najdetaljniji i najbolji mogući program koji sam mogla osmisliti, bavi se svim segmentima poslovanja jer ustanovu dobro poznajem.
Što bi Vam bili prioriteti?
Općenito, naši uvjeti rada su loši. Uredi su neprimjereni, nalaze se uglavnom u izložbenim prostorima koji, umjesto da su prezentirani javnosti, služe kao uredi i to u onom dijelu u kojemu su mogli biti smješteni u našim zgradama. Jednim dijelom su izvan naše ustanove, iznajmljeni su jer imamo zgradu u najmu u Ulici Paska Miličevića. Zgrada je u najmu od Blagih djela, a u najmu imamo i dva depoa, to kao opterećuje naš proračun - oko 700 tisuća kuna na godišnjoj razini. Nemamo naše depoe i ti depoi koji jesu u najmu, ne ispunjavaju sve uvjete koje bi trebali, ali su relativno u redu – nema vlage i prilično je stabilna temperatura. Međutim, to su iznajmljeni, privremeni depoi, ne znamo koliko ćemo tamo biti. Kad nam ugovor istekne, možda nam ga recimo Opća bolnica Dubrovnik neće produžiti... To je ogroman broj problema! Depoi će vjerojatno morati biti izmješteni iz Grada jer u Gradu takvih prostora nema. Postoji inicijativa gradske uprave da se radi centralni depo za sve dubrovačke ustanove u kulturi, ne znam u kojoj je to fazi, ali mislim da više nismo ni u situaciji da previše pregovaramo oko toga što bi nama odgovaralo ili ne, moramo se prilagoditi onome što postoji i inzistirati na potrebnim uvjetima, a ako treba, malo dužećemo šetati! A što da radimo?!
Tu su i radionice?
Naše restauratorske radionice su isto u lošem stanju. Prostor koji nam je Ministarstvo kulture dalo na korištenje u Ulici Nikole Božidarevića, iza pravoslavne crkve, je u jako lošem stanju. Moramo hitno sanirati zidove jer je ogromna vlaga unutra. Naša radionica za drvo također nije u najboljem stanju. Radionice za tekstil i za papir uopće nemamo, privremenos u smještene u Etnografskom i Pomorskom muzeju. Naša restauratorska radionica za kamen je depou u Općoj bolnici. To su sve veliki problemi koji se ne mogu rješavati preko noći. Dugo godina šaljemo zahtjev gradskim upravama, bivšoj i sadašnjoj, za iznalaženje zgrade u Gradu u koju bismo se smjestili s uredima. To su stručne službe, kustosi koji se bave muzejima i građom. Ne možemo ih recimo imati u Lapadu, a stalni je postav u Gradu, to je neprimjereno. Prostori moraju biti u Gradu, ne mora to biti palača, ali treba nam prostor koji bi nam omogućio da se iselimo iz ovih ureda i konačno počnemo raditi stalni postav...
VAŽAN JE DOJAM S KOJIM POSJETITELJI NAPUŠTAJU DVOR
Stalni postav Kulturno-povijesnog muzeja?
Da, postav Kulturno-povijesnog muzeja koji bi trebao prezentirati Dubrovačku Republiku. To je muzej koji mora odgovoriti na pitanje posjetitelja koji dođu s bilo koje strane svijeta. Mora dobiti odgovore odakle ovo sve ovdje i kako je do svega ovoga došlo – a Knežev dvor je mjesto gdje bi se trebali dobiti odgovori na ta i brojna druga pitanja. Najprije moramo iseliti naše urede i osigurati uvjete za stalni postav, to je ogroman projekt, sigurno i jako skup. Međutim, Dvor na godišnjoj razini posjeti oko 200 tisuća posjetitelja, mahom stranaca koji – istina - u Dvor ulaze zato što je to Dvor. No, kad smo kao društvo ovdje odlučili smjestiti muzej, onda prostor treba biti primjeren. Svima nam treba biti važno s kakvim dojmom posjetitelji odlaze iz Dvora. Na iznalaženju prostora i na sinopsisu stalnog postava Kulturno-povijesnog muzeja treba početi raditi hitno jer vrijeme nam istječe. Sadašnji postav Kulturno-povijesnog muzeja i svi naši sadašnji stalni postavi stari su četrdesetak godina, Arheološki muzej uopće nema stalni postav!
To pitanje je odavno stavljeno na dnevni red?
Pokrenuto je i tu je bilo raznih varijanti, malo je ostalo prostora u Gradu koji se mogu za nešto koristiti, a ima tu i raznih interesa. Rekla bih da je sretna okolnost što je aktualna gradska uprava prepoznala važnost tog projekta i odlučila da će zaista dati namjenu starom zatvoru i arheološkoj zoni na Pustijerni za Arheološki muzej. Koliko mi je poznato, trenutačno se radi konzervatorska studija, to vodi Zavod za obnovu Dubrovnika i nadam se da tu više neće biti nekakvih dilema i da ćemo riješiti projektnu dokumentaciju i konačno realizirati stalni postav Arheološkog muzeja. Jer, velika je šteta da to Dubrovnik godinama nema. Dakle, stalno ponavljamo da nemamo izložen taj ”grad prije grada”, cijelo razdoblje od ranog neolitika do kasnog srednjeg vijeka - sve do potresa 1667. ne znamo što je bilo – ne samo u Gradu, već i na cijelom dubrovačkom području! Tu ima izvanrednih stvari svjetskih razmjera, vrijedne građe i stvarno je vrijeme da je konačno pokažemo, a to će nam riješiti i neke druge probleme: depoe, ostale prostore za rad. Nadam se da ćemo naći zgradu u koju ćemo moći prebaciti ne samo naše urede, nego i prostor za radionice jer sad nemamo primjeren prostor ni za pedagoške radionice.
Ni prostor za knjižnicu i za povremene izložbe?
Nemamo prostor za knjižnicu, a imamo jedan prostor za povremene izložbe u Kneževom dvoru, drugi je u žitnici Rupe. Prostor žitnice smo nekad davali u najam, a to više ne možemo jer nemamo prostor u kojemu bi mogli imati izložbe. Žitnica Rupe je divan prostor koji se može prilagoditi i u kojemu većina izložbi izgleda vrhunski. Nama često kustosi gostujućih izložbi kažu da izložba u Rupama izgleda bolje nego u njihovim ustanovama! Kad radimo naše izložbe iz fundusa, trudimo se da one traju barem dva-tri mjeseca jer ogromna energija, ogroman novac i znanje uloženi su u te izložbe prije nego su one stvarno postavljene. Nas se gleda kroz izdavačku i izložbenu djelatnost, a zapravo osnova našeg rada prikupljanje, čuvanje, restauracija, obrada građe, a kad dođe do prezentacije 90 posto posla je već obavljeno. Naše centralne izložbe stoje u Dvoru barem po pola godine i sve ostalo ide u žitnicu Rupe jer nemamo drugi prostor.
Imate problem s proširenje stalnog postava Pomorskog muzeja?
Stalni postav Pomorskog muzeja nikada nije realiziran do kraja zato što je dio prvog kata privremeno bio dat Biološkom zavodu za čuvanje prirodoslovne zbirke. U međuvremenu je prirodoslovna zbirka dobila svoje stalno mjesto, svoj postav, Biološki zavod više nije dio Oceanografskog instituta iz Splita, nego je postao dio Sveučilišta u Dubrovniku, međutim, ti prostori još uvijek služe njima. Nama je taj prostor iznimno dragocjen i potreban, neprekidno pitamo i tražimo, ali je problem isti – teško je nekome oduzimati stečeno pravo. Držim da se dobrom voljom može iznaći neki drugi prostor za njih koji bi njima bio primjeren i koji bi im omogućio kvalitetno funkcioniranje, a nama bi se tako konačno vratio taj dio prostora da postav realiziramo do kraja. Ono što je izvrsno, a s druge strane nam stvara probleme, ogroman je broj hidroarheoloških istraživanja. Nama stalno dolazi izuzetno vrijedna građa u Pomorski muzej, šteta da je ne možemo prezentirati. S druge strane, nemamo je gdje držati u depoima! Stalno se vrtimo u tom nekom krugu.
Depoi i restauratorske radionice su u lošem stanju, a izložbeni prostori?
Naši stalni postavi se redovito održavaju i koliko toliko osuvremenjuju, puno i izvrsno to radi kolegica Ana Kaznačić Skurić u Pomorskom muzeju, u Kulturno-povijesnom muzeju je gospođa Vilać u posljednje vrijeme to završila i izvrsno odradila... Ali, ne govorimo o tome otpada li u tim izložbenim prostorima žbuka, nego govorimo je li ta priča ispričana na danas primjeren, suvremen način i treba li tema biti drugačija?! Ako govorimo o tome, nama su hitno potrebni novi stalni postavi, a izložbeni prostori sami po sebi nisu u lošem stanju, u njih se konstantno ulaže.
Buru su svojedobno digli stolovi i stolice u atriju Dvora kao prostor za osvježenje posjetitelja, kako gledate na to?
Prije Domovinskog rata je na mjestu gdje je sada prostor za odmor i osvježenje bio kafić. Isto kao što je kafić bio dio Etnografskog muzeja, kao što je najnormalnija stvar i smatra se dodatnim animacijskim sadržajem svakog suvremenog muzeja. Raditi sinopsis suvremenog muzeja ili muzej, a ne imati takve prostore je neprihvatljivo u današnje vrijeme! Zašto je nama to ovdje neprihvatljivo?! Pa stolice su stalno po atriju Kneževa dvora! Stalno imamo koncerte ili domjenke, dajemo prostor u najam pa se unutra održavaju gala večere i slični događaji. Nije to nešto što se već ne događa, ali zašto je to postao 'problem' kad smo mi odlučili posjetiteljima osigurati mjesto gdje mogu sjesti, popiti kavu, napisati razglednicu ili prelistati neku publikaciju?! Ne znam, možda je netko tada pomislio da smo mu konkurencija?! Je li to znači da kavu može naplaćivati samo 'privatni špag'?! Štoviše, ako se bude radio cijeli Dvor kao muzej u nekom budućem stalnom postavu, morat ćemo imati i restoran jer je i to najnormalnija stvar.
NEDOSTATAK OSOBLJA
Što je sa suvenirnicom?
Centralna suvenirnica je Kneževom dvoru, ali i na ulaznim pultovima naših ostalih muzeja imamo male prilagođene suvenirnice. Logika muzejske prodavaonice je da se ostvari nekakav vlastiti dodatni prihodi, ali u prvom redu da promovira baštinu koju mi čuvamo i u tom smislu i funkcioniramo. Ona ide u dobrom smjeru, pokušavamo imati luksuzne i manje luksuzne proizvode, apsolutno se trudimo da budu proizvedeni u Hrvatskoj i da to zaista bude neki naš proizvod. To nas, naravno, čini slabije konkurentnima jer su naše cijene malo veće iako su naše marže minimalne, one su 30 do 40 posto, ali trudimo se nekako održati taj sustav.
Namjeravati li mijenjati voditelje muzeja i kako stojite s osobljem, hoće li biti potrebna dodatna zapošljavanja?
Ne. Dubrovački muzeji su ustanova u kulturi koja okuplja četiri muzeja koji imaju svoje zgrade i izložbene prostore. Te zgrade nisu namjenski rađene za muzeje, nego su muzeji smješteni naknadno u njih, one imaju silni broj malih izložbenih prostorijica koji zahtijevaju čuvanje jer je naša građa takva, ona se mora čuvati. U fundusima tih četiriju muzeja imamo oko 45 tisuća predmeta – najvrjednije što mi u Dubrovniku imamo! U tom kontekstu je onda jednostavnije shvatiti zašto imamo 85 zaposlenika. To je puno, ali je najvećim dijelom riječ o čuvarima i čuvaricama prostora. Što se tiče najuže struke kustosa, tu nemamo nedostatak ljudi jer jednostavno ne možemo ostavljati zbirke bez voditelja. Gospođa Vilać je pošla u mirovinu i moramo na njeno mjesto zaposliti kustosa koji će voditi dvije zbirke koje je ona vodila. To moramo raditi odmah! Na drugim stručnim pozicijama imamo nedostatak ljudi, nama jedna djelatnica vodi i dokumentaciju i knjižnicu i to za četiri muzeja. Samo Pomorski muzej ima 11 tisuća naslova! To je najvrjednija pomorska knjižnica u Hrvatskoj! U svakom bi muzeju trebali imati i dokumentaristu i knjižničara, a to je nemoguće. Nedostaje nam i muzejskih pedagoga, trenutno imamo kolegu koji je pripravnik i koji radi uz kolegicu Aleksandru Pitešu. Morat ćemo zaposliti nekoga i na moje bivše radno mjesto. Imamo četvero ljudi u tehničkoj službi, a opet nam jedan fali. Oni održavaju tri stalna postava, izložbu u Revelinu, dvije radionice, zgradu s uredima, dva depoa – to je ogroman broj prostora! Zamislite da moraju samo sijalice mijenjati po tim prostorima?! A gdje je sva sila izložbi koje radimo godišnje i koji oni odrađuju? Kad nekome rečete da imate tehničku službu od pet ljudi to se čini puno, ali puno je prostora i posla. Kadra nam nedostaje, ali osnovu imamo.
Imate iskustva kao novinarka i voditeljica odnosa s javnostima i marketinga, hoće li Vam pri obnašanju dužnosti nedostajati znanje iz muzejske struke?
Iza sebe imam veliki broj muzejskih projekata u kojima sam sudjelovala, kao i dvije autorske izložbe. Po struci sam doktorica povijesnih znanosti. Nisam nikada bila angažirana u osnovnom kustoskom poslu u smislu obrade građe, ali mi imamo Stručno vijeće koje čine voditelji muzeja, a oni su ljudi iz struke i upravo oni rade stručni dio posla, oni su savjetnici. Po svom pravilniku o radu daju prijedloge programa, a planiram maksimalno decentralizirati cijelu ustanovu u onoj mjeri u kojoj je to moguće kako bi voditelji zaista vodili svoje muzeje i pratili programe koji se tamo događaju. Protiv sam centralizacije i toga da samo jedna osoba donosi odluke, više sam za demokraciju pa ćemo vidjeti kako će to funkcionirati. Voditelji će se baviti strukom, tako je sustav i zamišljen, a zato i postoji Stručno vijeće.
Što će Vam biti najveći problem?
Uvjete rada dovesti na normalnu razinu te iskoristiti postojeće prostore najefikasnije što je moguće. Naši programi već godinama su kvalitetni i to je ogromna zasluga Pavice Vilać. No, nephodno je početi rješavati prostorne probleme. Realizacije programa se 'ne bojim' jer djelatnici Muzeja rade odlične izložbe, rade ozbiljne kataloge, ulažu ogromne količine vremena i truda.
Godinu 2019. zaključili smo s 309 tisuća posjetitelja što su daleko najveće brojke na razini Hrvatske, a 240 tisuća je posjetitelja bilo lani. Razlika je u Kneževom dvoru, prvi put smo nakon tri godine Knežev dvor imali otvoren cijelu godinu i to se baš osjeti. Tih 70 tisuću stiglo je u šest zimskih mjeseci! Neki muzeji u svoje posjetitelje ubrajaju i posjetitelje raznih festivala pa su te brojke veće, ali one nisu realne. To je kao da mi brojimo sve posjetitelje koncerata Dubrovačkog simfonijskog orkestra i(li) Dubrovačkih ljetnih igara. No, brojke su stvarno fascinantne!
Noć muzeja održat će se posljednjeg petka u siječnju – 31., a tema su obljetnice. Tako je naš program za Noć muzeja i zamišljen. Izložba ”Orlando – simbol slobode” smo radi nje i produžili do konca veljače, u sklopu izložbe bit će organiziran nagradni kviz i čitanje stripa, te radionica bojanja za djecu. Tu je i cijeli niz predavanja: ove godine smo ih smjestili u Glazbenu dvoranu da omogućimo predavačima i slušateljima mir. Tu je predavanje Dina Lokasa povodom 90. obljetnice smrti Iva Vojnovića, predavanje Lucije Vukojević povodom 600. osnivanja Domus Christi, prve javne apoteke na ovim područjima, predavanje našeg Điva Bašića iz Pomorskog muzeja Richard Lavljeg srca i otok Lokrum, naša voditeljica Arheološkog muzeja Liljana Kovačić će svoje predavanje posvećeno Spomenki Petrak, prvoj arheologinji Dubrovačkih muzeja koja je 1960-tih počela sustavna arheološka istraživanja, održati u Revelinu, a uz to će biti i popratna izložba posvećena njoj. Naša voditeljica Pomorskog muzeja Ana Skurić Kaznačić radi prezentaciju o Josipu Luetiću, prvom ravnatelju Pomorskog muzeja i to povodom 100. obljetnice Luetićeva rođenja, a u Etnografskom muzeju imamo dva programa – jedan je posvećen Ratku Zvrku povodom 100. obljetnice njegova rođenja, on je poznati dječji pjesnik rođen u Drveniku u Konavlima, program se zove ”Šareni svijet Grge Čvarka” i vodi ga Ivica Kipre. Branka Hajdić povodom 145. obljetnice rođenja Jelke Miš radi dramski prikaz ”U domu meštrinje Jelke”. Mislim da je program izuzetno zanimljiv, kao i svake gdoine, tu je i popust na suvenire, nagradna igra, domjenak u Revelinu. Uglavnom, bit će to zabavno!