Dubrovačkomu je govoru potreban rječnik na znanstvenim temeljima

Znanstvena suradnica na Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koja radi i na Odjelu za povijest hrvatskog jezika i povijesnu leksikografiju, Ivana Lovrić Jović, dubrovačkoj je javnosti u dva navrata, prošle i ove godine, predstavila dva djela vezana za dubrovački govor. Plod je to njezinih istraživanja frančezarija, inglezarija i starih dubrovačkih oporuka. Sudionica je i Četvrte kroatološke konferencije, a izdvojila je malo vremena kako bi za Dubrovački predstavila pozadinu svojih djela, odgovorila na pitanje kako danas govore Dubrovčani, što se prije ostavljalo u oporukama i koji se to svetac krije iza imena „Vlasi“.Sudionik ste IV. Kroatološke konferencije? Imala sam izlaganje o dubrovačkome govoru. Skup se zove „Dubrovnik u hrvatskoj povijesti“ i kroatološki je, ne kroatistički, to znači da nije usmjeren samo jezično nego se tiče svega što ima veze s Dubrovnikom. Bilo je najviše jezičnih radova zato što je u organizaciji Hrvatskih studija, Sveučilišta u Dubrovniku i Zavoda za povijesne znanosti u Dubrovniku (HAZU). Akademik Vekarić bio je jedan od organizatora i izlagača. Ja sam imala izlaganje pod naslovom „Je li ljubav bitna ako nije amor?“ u kojemu sam govorila o pretpostavkama za rječnik dubrovačkoga govora. Osim što sam analizirala razne povijesne rječnike u zadnjih 15 godina, imala sam priliku izraditi dva aneksna rječnika dubrovačkoga govora za potrebe mojih dviju knjiga koje su objavljene lani i ove godine. Tamo sam se susrela s problemom fonda riječi koji treba uvrstiti u bilo koji rječnik mjesnoga govora. S obzirom da sam natuknice crpila iz dijela provedene leksičke analize zaključila sam da je potrebno predstaviti cjelokupan leksik, tj. da trebaju ući i one riječi koje Dubrovčani ne doživljavaju autohtonima. Znači, ne samo bjestimati nego i psovati ili ne samo libro nego i knjiga jer se sve to potvrđuje u korpusu. Ne bi bilo dobro izostaviti iz rječnika hrvatske riječi koje se tamo pojavljuju i koje su možda danas dijelom standarda, ali onda su bile i dijelom dubrovačkoga govora, a zapravo su to i danas.Koliko se znanstvena javnost bavi dubrovačkim govorom? Je li na konferenciji bio još netko koji se bavi dubrovačkim govorom? Ovdje konkretno jest zato što je takva bila tema skupa. Možda je netko napravio rad baš za ovaj skup, ima dosta ljudi koji se bave Dubrovnikom. Zapravo Dubrovnik uzmu u obzir u okviru svojih područja istraživanja. Međutim, rijetko se nađe govor Dubrovnika istražen na jednome mjestu uzduž i poprijeko, na svim razinama, uglavnom se istražuje od dubrovačkoga ono što komu ulazi u područje znanstvenoga fokusa. Kada bi se skupilo sve što se ikada napisalo o dubrovačkome govoru, toga bi bilo dosta. No malo je jezičnih monografija koje pružaju potpuni uvid na četiri razine: fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj i leksičkoj. To je radio npr. Milan Rešetar prije 80 godina, Laznibat prije 20 godina, a i moje su dvije knjige iste koncepcije.Dakle, to je razlog zašto nema pravog i službenog rječnika dubrovačkog govora?Ako pod 'službeni' mislite onaj izrastao na znanstvenim temeljima, onda se može reći da takvoga u Hrvatskoj nema. Nasreću, postoji niz amaterskih glosara, malih rječnika, dubrovačkoga govora, a postoji i dio leksika predstavljen u okviru drugih (povijesnih) rječnika ili među natuknicama Akademijina rječnika tiskanoga u 23 sveska. Koliko god nas izdanja entuzijastičnih Dubrovčana, često i odseljenih u daleki svijet (od kojih neki i sami financiraju tisak) vesele i zanimaju, ona ne mogu biti referentna literatura u svijetu znanosti, odnosno ne mogu poslužiti u daljnjim istraživanjima. Iz toga proizlazi da je jedini rječnik dubrovačkoga govora izrastao na znanstvenim temeljima izišao u Beogradu. Izdala ga je njihova akademija SANU kroz Institut za srpski jezik, a autori su Mihajlo Bojanić i Rastislava Trivunac.Što mislite o tom rječniku? Kakve je on kvalitete?Dovoljno dobre, za relativno kritične oči. Mihajlo Bojanić ga je pisao gotovo cijeli radni vijek, a kada je umro njegova je mlađa sestra to uredila u želji da ga otisne, no nažalost je i ona umrla prije nego je to doživjela. Kao logična posljedica tih okolnosti nametnula se nesavršenost toga rječnika kao sinonim nesvršenosti, nedovršenosti. Zato mu valja prilaziti kritički.Inače, jedan stariji gospar iz Grada pričao mi je kako je autora poznavao, s njegovom je sestrom pohađao gimnaziju, ali nakon gimnazijskih dana mladi su Bojanići napustili Grad.Zar nije malo paradoksalno da je jedini rječnik dubrovačkog govora nastao u Beogradu? Jest i nije. Držimo li Srbiju neutralnim inozemstvom, jasno nam je da se svatko može baviti tuđim jezikom. Jednu od najboljih povijesnih monografija Dubrovnika napisao je Robin Harris, na svojemu, engleskome jeziku. Naknadno je prevedena na hrvatski. Autor je morao naučiti hrvatski jezik kako bi se bavio dubrovačkom prošlošću, vrela je crpio iz Dubrovačkoga povijesnog arhiva, jednoga od najočuvanijih i najstarijih u Europi. U tome smislu nema ničega paradoksalnoga u činjenici da se netko u Beogradu pozabavio dubrovačkim govorom. S druge strane, srpsko svojatanje dubrovačke književnosti nepodnošljivo je i, na koncu konca, kažnjivo. Samo što ga dosad nitko nije kaznio. Spomenuti rječnik ne bih pripisala toj struji. Šteta je što ga dubrovačka mladost ne može čitati jer je napisan na ćirilici.Jesu li onda naši znanstvenici zakazali u tom smislu? Izrada rječnika dubrovačkoga govora ogroman je i odgovoran posao zbog značaja koji taj govor ima u hrvatskome jezikoslovlju. Zahvaljujući činjenici što je Gundulićev jezik od ilirskoga pokreta i hrvatskoga preporoda kao uzor pridonio učvrščivanju štokavskoga kao osnovice hrvatskoga književnog jezika, izrada rječnika dubrovačkoga govora kao da je uvijek bila prevelik izazov. A kolika je želja Dubrovčana za rječnikom toga idioma govori i rasprodanost postojećih glosara. Znam čak i slučaj kada je jedna vrijedna kći transliterirala spomenuti ćirilični rječnik na latinicu za svoga staroga papu.Nema novih izdanja toga rječnika?Nema.Original je postao raritet? Tako je. Izišao je 2001. godine i ubrzo je rasprodan. No, rječnik toga tipa relevantniji je za jezikoslovnu struku nego za njegove govornike. Oni imaju niz rječnika amaterskoga predznaka. Osim toga, rječnici mjesnih govora, a dubrovački govor u svojoj biti govor je kao i svaki drugi, nisu propisne prirode nego opisne, za razliku od rječnika standardnoga jezika koji je i propisnoga karaktera.Uskoro bismo trebali otvoriti podružnicu u Dubrovniku, pa će biti prigode pokrenuti neke projekte s ciljem izrade rječnika dubrovačkoga govora.Kako napreduju planovi, hoće li brzo doći do realizacije? Ide sve svojim tijekom. Ne volim požurivati procese. Imam više strpljenja nego pesimizma. Nadam se da ću uskoro o tome otvaranju moći govoriti u prošlome vremenu. Što se rječnika tiče, pitanje je koji ćemo njegov govor uzeti u obzir, stari ili suvremeni, koliko star, koji suvremen, onaj birani – Dubrovčana u petome koljenu – ili onaj stvarni koji čujemo na ulici. Da se Dubrovčane pita, oni bi voljeli imati rječnik probranih riječi, samo onih koje im se sviđaju, druge bi prohibirali. Ali to ne ide tako.Veliki povijesni rječnik toga govora velik je zalogaj, po meni on može biti ostvaren kroz niz manjih izdanja, jednom u budućnosti. Kao što vidite, mi smo zasad stalno na prošlosti toga govora jer je ona po pitanju jezikoslovlja relevantnija od sadašnjosti. Pretpostavljam da ni Dubrovčane ne zanima kakav je dubrovački govor danas, a kada bih ga opisala u analizi ili popisala u rječniku, bili bi nezadovoljni onime što čitaju. Ali važno je zabilježiti i kakav je danas, jer će za sto godina to biti njegova povijesna točka. Dubrovčani bi htjeli čitati o tome kakav bi trebao biti. Međutim, iako se djeci kaže da nema pogrešnoga pitanja, to se naivno tumačenje ne može primijeniti na pitanje kako bi se trebalo nešto u dubrovačkome govoru izreći?Koje bi onda bilo pravo pitanje? Pravo bi pitanje bilo: Kako se govori? Kako si čuo da se govori?Jer organski govor i standradni jezik ne treba brkati. Standardni je jezik neorganski idiom najvišega ranga, a mjesni je govor organski idiom najnižega ranga. Zajednička im je jedino konkretnost. Na isti se način jasno razlikuju stilovi standardnoga jezika od jezičnih stilova. Književnoumjetnički funkcionalni stil standardnoga jezika razlikuje se od književnoumjetničkoga stila koji ne pripada standardnomu jeziku (npr. dijalektna poezija), razgovorni funkcionalni stil koji pripada standardnomu jeziku nije isto što i razgovorni stil koji ne pripada standardnomu jeziku (npr. razgovor na dijalektu, žargon).Stoga nije dobro kada se Dubrovčani u razgovoru ispravljaju ili prozivaju koga kako govori.Ne smijemo upozoriti nekoga da se naušnica kaže samo i isključivo orečin, kada je zabilježen, potvrđen, (a i očekivan) i oblik rečin, gdje je otpalo početno o, slično kao u puntamenat. Naravno, jasno nam je da je u tom slučaju 'prava' pogreška rečun ili pontimenat...Zapravo, je li jezikoslovlje ispunjeno s previše imperativa? Jezikoslovlje je smrtno ozbiljno kao i svaka znanost. To ne znači da je smrtno dosadno čak ni da je imalo dosadno. Imperativ mu je istinitost i zato ne smijemo izmišljati da se nešto danas kaže ovako, ako se kaže onako, i to zato što se nama više sviđa ovo ili ono. Također, nije nam imperativ propisati Dubrovčanima kako govoriti. Moj je trenutačni imperativ upozoriti Dubrovčane da govore što prirodnije kako bi se njihov govor što prirodnije razvijao. Jasno, na njega utječu izvanjezični činitelji pa je očekivano i samoispravljanje, čistunstvo, svijest o tome kako govorimo ono što govorimo.Je li onda škole rade baš to: nameću standard, a jezik čiste od lokalizama? Škole su jedna od ustanova gdje je standard propisan. U školi se na standardnome metajeziku mora objasniti sve o nekoj dubrovačkoj značajki isto kao što se jezik ili bilo koje drugo područje znanja tumači: hrvatskim standardnim jezikom. Nećemo na dubrovačkome govoriti o dubrovačkome. Ili može postojati izborni predmet „dubrovački govor“ gdje će onda svi biti slobodni govoriti taj svoj govor. Bit ću toliko slobodna sugerirati nešto i novinarima. Vidim u mjesnome tisku da postoji tendencija da se što više dubrovačkih leksema upotrebljava u tekstovima različite prirode. To bi isto trebalo nekako normirati, barem unutarnjom politikom časopisa. Ako je cijeli članak na dubrovačkome (što nije tako lako izvesti koliko se čini nekome tko to nije nikada izveo) onda je u redu, ali ako je tekst pisan standardnim jezikom (koji je propisan za tu vrstu medija) onda bi svaka, a to je uglavnom pokoja, dubrovačka riječ (persijana ili balančana) trebala biti otisnuta u kurzivu. Nadam se da ćete to poštivati i u transkripciji ovoga razgovora. Na taj način slobodniji smo uvrstiti dubrovačke lekseme u tekst pisan standardnim jezikom. Potičem novinare da pišu dubrovačkim govorom, ali tako da poštuju ova načela.Kako danas govore Dubrovčani? Jako raznoliko. Znam sresti starijih ljudi koje poznam, koje vidim u susjedstvu trideset godina i koji su napustili obilježja govora kojim su komunicirali prije. S druge strane vidim djecu koja nisu bila rođena kada sam ja otišla iz Dubrovnika i od njih neki govore približno onome kako se govorilo kada sam ja prestala tu živjeti. Znači, obratno od očekivanoga.Kada nakon dugo vremena dođem u Grad a da nije ljeto, sve ono što čujem oko sebe zvuči mi kakofonično. Nakon nekoliko dana naviknem se i prepoznam i tu neku harmoniju. Uvijek me iznova veseli susresti odseljene Dubrovčane koji posjećuju Grad iz stranih zemalja jer oni najbolje očuvaju tu starinu. Govorim o starini staroj 20, 30, 40 ili 50 godina. Kako u svojoj novoj zemlji nemaju prigode 'kvariti' svoj dubrovački govor, zadržavaju ga netaknutim. Naravno, to nije slučaj s tzv. zagrebačkim Dubrovčanima ili bilo kojim govornikom toga idioma iseljenim negdje gdje je hrvatsko govorno područje. Dapače.Mislim da je dubrovački govor napustio mnoge značajke iz vremena kada je poslužio za temelj standardnoga jezika.Prijeti li njemu svojevrsno izumiranje?Kao i svim govorima. Postojat će u nekom drugom obliku, naravno, taj nam se oblik neće sviđati i bit će sve sličniji nekim drugim govorima. Dubrovački govor ima niz značajki koje su samo njegove, no nema ih toliko koliko mi mislimo. Mi mislimo da je sve u tome govoru isključivo dubrovačko, a malo je toga samo dubrovačkoga. Uglavnom mnoge elemente dijele i drugi priobalni govori. Malo je raguzeizama, elemenata koji su isključivo dubrovački. Jedan od njih je nejotiranost u leksemu plata, što su Dubrovčani prvo napustili zamjenivši ga standardnojezičnom inačicom plaća. A to je relevantan fonološki raguzeizam. Dobar je primjer za napuštanje (jezikoslovno) vrijednih raguzeizama i leksem kelona koji je napušten u korist leksema kolona. Dubrovčani koji poznaju nešto talijanskoga jezika mislili su da je to točnije, jer se u današnjemu talijanskom jeziku nalazi s oblikom colonna. A mi jezikoslovci možemo tužno osvjedočiti napuštanje još jednoga dalmatizma. I sljedećega: fragola je zamijenila stariju i 'vrjedniju' fragulu.Nije samo leksik područje napuštanja govornih značajka. Spomenut ću i karakterističnu dubrovačku crtu glagola 1. razreda III. i IV. vrste koji za 3. mn. imaju nastavak -u: vidu, živu, činu za standardno vide, žive, čine. I to se pomalo napušta.I povijesne okolnosti utječu na razvoj govora. Danas da netko u Dubrovniku kaže „plata“ mislili bi da je došao preko granice? Itekako! To čistunstvo je jednostavno bilo neizbježno jer nitko od nas ne može reći da nije bilo neizbježno. S njime je otpalo mnogo toga što je stvarno bilo neprirodno nametnuto dubrovačkome govoru. Problem je što je uz takve elemente pošlo i ono što je bilo duboko dubrovačko. Recimo, turcizam kesa i jednakoznačni romanizam saket zamijenjeni su vrećicom. To je primjer utjecaja standarda na dubrovački govor. Ćesa je kao inačica kese potvrđena u mojim tekstovima još od 16. stoljeća...Više sam puta u medijima navela i primjer izraza dođem u pet, zovem te sutra. Prije sam to čula samo po zagrebačkim ulicama, sada i po Stradunu... Sasvim su zamijenili svoj obični futur doći ću u pet i zvat ću te.Čemu to pribjegavanje standardu i pročišćavanje? Je li to osjećaj manje vrijednosti ili što Vi mislite?Pa ne bih rekla da ljudi u Gradu imaju osjećaj manje vrijednosti, dapače... Ali, još jednom, brkaju standard i govor. Nedavno mi se jedan gospar tužio da zašto mu u trgovačkome centru u Župi stoji veliki natpis patlidžani 10 kuna. Objasnila sam mu da ne može (osim što ne bi smio) svaki prodajni lanac misliti kako se u svakome gradu kaže patliđan, niti te cijene ispisuju radnici koji su odavde (u najbolje slučaju), niti je to mjesto gdje se treba ispisivati mjesni govor. Jer, imate domaćih turista, a i da nemate, nema veze. Balančane je riječ koja ne smije biti na velikome cjeniku nekoga prodajnog centra ili na jumbo-plakatima. To što ćete se vi uspjeti sporazumjeti u govoru s prodavačem, to je u redu, ali ljudi uporno miješaju ta dva izričaja. Na nekim je mjestima standard jednostavno očekivan jer je tamo i propisan. Zamislite da ste stranac i naučili ste hrvatski. Sretni dođete i hoćete vidjeti cijelu Hrvatsku, a onda u gradovima koje posjećujete ne možete kupiti ništa jer svaki grad ima svoje nazive. Mi kada dođemo u London očekujemo da će nam biti ispisan onaj jezik koji smo učili u udžbenicima engleskoga jezika i kada čujemo (rijetko čitamo) njihov „cockney“, izbezumljeni smo.Djela Ivane Lovrić Jović: "O starome dubrovačkom govoru nazbilj" (2014.) te "Ja, Krsto Lučin Dubrovčanin, činim ovi testamenat..." (2015.)S koje je strane došao najveći utjecaj na dubrovački govor?Što se tiče leksika, a to najviše zanima govornike, najviše iz Italije, turski je odmah nakon talijanskog, više nego što mislimo. Ima nešto malo hungarizama, nešto njemačkoga jezika što je očekivano zbog Austro-Ugarske. Ima pokoji hispanizam koji su pomorci donijeli. Talijanski je jezik ipak utisnuo najjači pečat, ja se zapravo ljutim što se talijanizmima u analizama dubrovačkog govora posvećivala veća pozornost nego riječima domaćega podrijetla. U postojeće rječnike, pa i u većinu analiza dubrovačkoga leksika, rijetko tko uvrštava one hrvatske riječi koje možda danas jesu sastavni dio standarda, ali su i tada u Dubrovniku postojale. Ne doživljavaju se dubrovačkima.Mene je već prvi pogled na rukopisne oporuke u Dubrovačkome povijesnom arhivu poljuljao u nakani da se bavim isključivo primljenicama u tome govoru. Iako sam tada bila (tek) diplomirani talijanist i hispanist, a talijanski mi je jezik bio materinski (rođena sam u fjumanskoj obitelji u Rijeci i prve sam četiri godine provela sama s bakom koja nije govorila hrvatski jezik), moj je interes sasvim zaokupio hrvatski leksik iz tih oporuka i to je preusmjerilo moje daljnje školovanje.Iznenađenje pri uočavanju velikoga broja domaćih, hrvatskih, leksema naprema relativno jednakome ili čak manjemu broju romanskih primljenica te je oporuke učinilo temom mojega magistarskog rada obranjenoga na katedri za kroatistiku, a taj je rad usmjerio sve moje kasnije radove prema istraživanju hrvatskoga jezika, usprkos prvobitnome porivu da se kao diplomirani romanist i hispanist, u okviru dodirnoga jezikoslovlja bavim samo romanizmima u dubrovačkome govoru. I doktorat sam iz istoga razloga obranila na kroatistici.Moglo bi se reći da je potreba za ekscerpiranjem, popisivanjem i uvrštavanjem u dubrovački rječnik standardnohrvatskih leksema na tragu mladogramatičarske tradicije popisa i opisa, no spomenuta metoda ne nastaje bez razloga. Za razliku od tradicionalnih rječnika mjesnih govora, glosara, popisa riječi – od amaterskih do stručnih (malo je znanstvenih!) – koji podržavaju naviku popisivanja samo onoga dijela leksičkoga inventara koji se razlikuje od standardnojezičnoga nazivajući takvu skupinu manje poznatim leksikom, moja se istraživanja leksika kreću od drugačijega polazišta. Želi li se vjerno i znanstveno istinito prikazati stanje u leksiku nekoga mjesta, nije opravdano izuzimati jedan njegov dio samo zato što je zajednički standardnomu jeziku. To znači odricati govoru ono što mu pripada, možda mu je pripadalo i prije nego što je ušlo i u standardni jezik, a najčešće se radi o nezaobilaznome inventaru po pitanju funkcioniranja samoga govora na leksičkoj razini. Neuvrštavanjem naizgled nedubrovačkih leksema u rječnik dubrovačkoga govora od toga bi se idioma na neki način otuđili leksemi tipa dan, noć, nebo, hodati, disati – jer oni nisu dubrovački. No, teško da bi se Dubrovčani mogli izraziti bez tih leksema znajući da im se teoretski moguće talijanske primljenice za te pojmove jednostavno ne nude (ne postoje leksemi poput đorno*, note*, čel*, kaminati*, respirati*).Uvrštavanje leksema koji se koriste i u suvremenome standardnom jeziku ujedno dovodi do vrlo povoljne okolnosti u kojoj zasvjedočenost romanizma ne ukida potvrđenost hrvatske riječi. Da sam u aneksnome rječniku iz dubrovačkih oporuka postupila prema (lošoj) navici zapisivanja isključivo nestandardnoga ili manje poznatoga leksika, romanizmi vigor, ordinacijon, ezekucijon zatrli bi postojanje riječi domaćega postanja: krepos(t), naređenje/ naredba, izvršenje. Jednako bi se tako dalje u znanosti navodilo da je postojao naziv epitrop, a ispustio bi se jednako značajan namjesnik ('jer je to poznata riječ'). Dobit bi izgubila u dvoboju s tri jaka strana suparnika – beneficijom, frutom i proviđoni. Volontat i napa ukinule bi hotjenje i ubrus, a parenti – rođbinu. Glagoli imenovati, razdirati, pobiti i potvrditi, samo zato što su poznati današnjemu govorniku hrvatskoga jezika, prepustili bi u cijelosti potvrdu o svome postojanju romanizmima nominavati, anulavati, kacavati i afirmati.To je vrlo vrijedan inventar pravnoga nazivlja a spoznaja o tome da je u to predstandardno vrijeme u govoru grada poznatog i po svojoj diplomaciji on bio stabilan, čak i uz vrlo privlačne već ponuđene primljenice tj. latinizme, danas je vrlo vrijedan podatak. Zato u svojim istraživanjima, pa i u rječnicima koji iz njih proizlaze, ne želim izostavljati domaći leksik. Istina jest da su Dubrovčani oduvijek voljeli svoje romanizme te ih doživljavali više svojima i stoga su im rado prepuštali mjesta domaćih riječi, zbog čega su na primjer ognjište i piso ('pisar') što su u mojemu korpusu potvrđeni uz svoje romanske sinonime komin i notar, do danas sasvim napustili u korist spomenutih primljenica. Ja to pri izradi rječnika ne želim poticati!Stoga u istraživanje uključujem sve lekseme koje korpus potvrđuje. I rad s ove kroatološke konferencije posvećen je tomu: „Je li ljubav bitna ako nije amor?“. U frančezarijama, koje imaju 23 komedije na 335 kartica teksta, niti jednom se ne javlja leksem amor, a ljubav je stalna tema, to je komedija zabune. Ljubav je najpotvrđenija riječ i uz nju se ne potvrđuje amor. Također, domaća riječ knjiga čestotnija je nego romanizam libro iako su te smješnice u svim analizama ocijenjene kao dobar trag govornoga izričaja grada Dubrovnika, što sam i ja analizom dokazala.Ali vi ste pojam „knjiga“ našli u dokumentu prije 300 ili 400 godina?Tako je .U značenju 'trgovačke knjige dugovanja' zasvjedočena je u oporuci s početka 17. stoljeća. Uz nju druge oporuke potvrđuju i libro te libarce.Dakle, u frančezarijama, ali i u oporukama ste našli najviše riječi slavenskoga korijena? Ne bih rekla najviše, ali zasigurno hrvatski leksik nije skromniji od onoga primljenog iz drugih jezika. Problem je što su se dosadašnje analize dubrovačkoga leksika više bavile talijanizmima pa se stekao dojam da ih je i bilo više, da su prevladavali. Moja su istraživanja dokazala da tome nije tako.Čak i oporuke koje strogo pripadaju administrativnomu žanru, i gdje se očekuju latinizmi i talijanizmi, obilato potvrđuju i hrvatski leksik. Žanrovsku pripadnost opravdavaju uvodni i zaključni dio, dok je središnji dio oporuke priča čovjeka na samrti ili u bolesti. Vrlo je slobodan jer nije pazio kako govori nego što govori i što se kome ostavlja. Emotivno nabijen trenutak koji je dobro poslužio kao trag za govoreni jezik. I u tome je dijelu visoka čestotnost hrvatskoga leskika.To je „arhiv“ tadašnjeg jezika?Dio arhiva. Još sam jedan mali dio traga o govorenome idiomu pokušala otkriti u frančezarijama koje su književni tekst pa stoga mogu ponuditi samo stilizirani govor. No, one su pisane s manje književnih pretenzija, frančezaristi su uzeli Moliérea kada su Dubrovčani imali veliku potrebu za smijehom, utučeni emocionalnom i fizičkom štetom nastalom nakon Velikoga potresa. U to vrijeme nisu imali ni nešto bogat kazališni repertoar na hrvatskome jeziku zbog čega se par mladića, nekima se znaju imena, uzeli Moliérea i krenuli ga prerađivati na dubrovački govor kako bi razveselili puk. To su prerade, nisu pravi prijevodi. Njima nije bio cilj pojaviti se u književnim monografijama, nego im je bila svrha da im se puk nasmije.Frančezarije su malo pristupačnije?Točno. Neki koji su ih istraživali s književnoga motrišta kritizirali su frančezarije i utvrdili kako su ti dramski tekstovi previše odmaknuti od izvornika i da to više nema veze s osnovnim porukama iz izvornika jer se sve poremetilo, čak i likovi. To se više ne može ni nazvati prijevodnom književnošću. Mislim da su baš zato bile dobar izbor za trag o dubrovačkoj parlati. Vidim da i kolege sve više zanima što se nalazi u dubrovačkim tekstovima neknjiževne prirode. Dosada su svi bili zaintrigirani za jezik iz tzv. visoke književnosti, zbog već spomenute njegove uloge u standardizaciji hrvatskoga jezika. Bilo je važno istražiti taj jezik. Jednako kao što su i Talijani prvo istražili ono što su napisali Dante, Boccaccio i Petrarca, jer su njihova djela poslužila kao temelj za standradizaciju talijanskoga jezika.Što se zanimljivo saznali analizirajući oporuke?Neke kundurarije. Malo ih je, ali su dramatične pa sam jednu oporuku već objavila u Literatu a ista je poslužila i kao dio dramskoga teksta teatra Lero, za predstavu Vjerenice. To je oporuka Marice Mihove koja „u odru leži ubijena od neputa sjekirom“. Dakle, ona leži tako izubijana sjekirom i daje užasno ozbiljan iskaz. Ja nisam u stanju deset minuta nešto reći tako koncentrirano nego se gubim. Ona u potpunoj svijesti kaže: „ne ostavljam nikome od mojijeh parenta ništa jer ni ja nijesam ništa dobila od mojijeh“. Bila je to neka vrlo samosvjesna žena, nije spominjala ni muža ni djecu, vjerojatno je bila sama, još od nećaka ubijena ('izubijana').Što se tiče drugih oporuka, mene je u tom nekom sociološkom smislu iznenadilo, zapravo razljutilo, iako sam svjesna da je tada to bilo normalno, da očevi imovinu ostavljaju kćerima jedino ako su udate, u protivnome ne ostavljaju puno. Ali i udatima samo tako da to preuzme muž. On će to dobiti zato što je oženio nju, a on će time raspolagati, ne ona. A ona, ako se rastavi – i to su oni tada već uzimali u obzir – onda se ti novci koje je ona dobila dijele na drugu braću, ona ih uopće više nema. Ona se ne smije rastati da bi zadržala svoje nasljedstvo. Sinovima je išlo sve prvo i to očekujemo. Ima i dosta uvjeta. „Ostavljam ako, ako, ako…“Na neki način ucjenjivanje?Oh, da. To čak nije emocionalna ucjena, nego prava, otvorena – pošteno! Zapravo, uvjetovanje. Na primjer „ako li bi imala još djece neka joj ide najviše“ – što je donekle realno. No: 'ako li ne bi imala djece da joj ne ima ići ništa“. Ja sam se strašno razljutila. Iako imam troje djece.Što se najviše ostavljalo? Novci, nekretnine? Prvo se ostavi crkvi za zadušnice mise, neko određeno vrijeme ili do smrti prvoga potomka ili slično, dok uzbude...Je li to jedna misa godišnje?Da, nekada je znalo biti napisano da se ona održi na datum smrti jednom godišnje. Često su ostavljali i crkvi za decime i primicije. Crkvi svetoga Vlaha, kako su oni još uvijek zvali – Svetijem Vlasi... Mnogo su ostavljali i odjeću. Odjeća je nekada bila bogatstvo. Odar, tako se tada zvao krevet, je bio obavezna pokretnina upisana među ostavinu. To je bilo kao danas televizor ili slično. Uvijek bi bile iste vrijedne stvari, pokućstvo ili nešto slično. Baštinu su također ostavljali, ali ne crkvi zato što je za Dubrovačke Republike bio na snazi zakon koji je zabranjivao ostavljanje zemlje crkvi, da se crkva ne imposesa. Znači, ako netko i jest oporučno ostavio crkvi zemlju, izvršitelj oporuke, epitrop, ju je morao prodati nekome i dati crkvi novac od prodaje.Crkva nije nikako mogla dobiti zemlju?Ne, jer bi u suprotnome slučaju malo pomalo crkvi pripalo pola grada!Spomenuli ste Sveti Vlasi? Možete li to pojasniti? To je stariji oblik današnjega imena svetoga Vlaha. Dok su ostali katolici ime toga sveca pruzeli iz latinskoga oblika Blasius (tako imamo hrv. Blaž, tal. Biaggio), samo su Dubrovčani njegovo ime izveli iz grčkoga oblika Vlasios. Nakon otpadanja nastavka -os, ostao je oblik Vlasi, s neobičnim završetkom za hrvatski jezik. U mojemu je korpusu potvrđen u Sveti Vlasi (A i L jd), svetijem Vlasi (D jd) i u Svete Vlasi (A i L jd), a Akademijin ga rječnik bilježi i u nominativnome obliku – Sveti Vlasi … Kasnije je taj oblik doživio promjenu (iako s drugim svetačkim imenima to nije bio običaj), jer je oblik Vlasi bez deklinacije smetao i unosio zabunu. Tako se u dubrovačkoj okolici donedavno moglo čuti u Svetijeh Vlasi, o Svetijem Vlasima, kao da se radi o množini. Godine 1751. prvi je put zasvjedočen oblik Vlaho, kako svečevo ime glasi i danas. Oblik je vjerojatno nastao (analoškim putem) kao jedninaoblika Vlasi.Što biste na kraju poručili Dubrovčanima?Poručila bih im da govore slobodno. Oni koji ga žele arhirivati, neka to rade što stručnije. Osim toga neka čitaju dubrovačke pisce, što starije to bolje, i neka gledaju snimke predstava u kojima je jezični savjetnik bio gospar Tonko Lonza.Razgovarao: Bruno Lucić