Na inicijativu Andrije Ivančana, umjetničkog direktora FA Linđo, prošlog je vikenda u Linđovoj lađi u Lazaretima Bojan Pogrmilović Linđovcima održao seminar o vokalnoj folklornoj glazbi. A nakon Dubrovnika, Pogrmilović odlazi na Hvar pa u Čakovec.
Što sve trebate postići da bi seminar smatrali uspješnim?
Trebamo postići da materijal koji oni inače znaju, a riječ je o sjeverozapadnoj Hrvatskoj, počnu pjevati znatno bolje nego prije. Da upoznaju anatomiju i fiziologiju glasa, zapamte nešto od zanatskih postavki, pedagoških alata, da shvate važnost pjevanja i nauče kako s najmanjom mogućnom potrošnjom postići najveći mogući rezultat.
Koje su specifičnosti pjevanja u pojedinim dijelovima Hrvatske?
Izvodeći vokalnu baštinu Hrvatske moramo promijeniti najmanje deset načina pjevanja, ja to zovem “vokalno kameleonstvo”. Kad sam 1988. godine u Ladu počeo primjenjivati svoje metode, neki su me optuživali da želim uništiti njegov poznati folklorni ton. A Lado, kao nacionalni ansambl, ne može urbani folklor srednje Dalmacije pjevati na isti način kao primjerice sjeverozapadni ruralni dio! U Hrvatskoj se koriste sva tri registra, i falset i miješani a najčešće prsni. U pojedinim dijelovima s različitim rezonatorom, negdje na “o”, u istočnom dijelu na “e” ali samo kod žena... negdje su uključeni nazali za imitiranje instrumenata. U istoj zoni imate puno razlika, trogirsko pjevanje razlikuje se od splitskog, puno je rustikalnije, dubrovačko ima utjecaj renesansnog nasljeđa, drugačiju mekoću. Velike su razlike i dobar amaterski ili profesionalni ansambl mora uložiti puno truda da bi bio vjerodostojan.
Što s brojnim dijalektima?
Pjevanje je u u našem razvoju scenskog poimanja folklora došlo zadnje na red. A još kasnije dijalekti. Prvi su bili ples pa nošnja, pa instrumenti. Dinko Fio je 1982. godine napravio podjelu ali samo na sjever i jug. Ja sam 90-tih počeo inzistirati na dijalektu – samo međimurski ima deset vokala - i nije mi se bilo lako izboriti. Bio sam mlad i nepoznat, a veliki autoriteti nisu tako razmišljali. Prvi mi je podršku dao Institut za etnologiju i folkloristiku.
Koliko je istražena Hrvatska, koji dijelovi još nisu došli na red i ima li izvornih kazivača?
Gorski kotar kao i neki otoci na kojima je sad već staro i malobrojno stanovništvo pa je pitanje što možemo više učiniti za tu baštinu. U posljednje se vrijeme Ugljan dosta istražuje. Sjećam se Jele Pavčec iz Preloga koja mi je otpjevala 50 nepoznatih pjesama, jednu u 25 verzija s bogatim, drugačijim ukrasima, ona je bila umjetnica i folklorni džezer. A Vinku Žganecu je baka Jela otpjevala preko 400 pjesama. I izmislila dvanaest plesova. Žganec je nakon Drugog svjetskog rata poticao talentirane seljake da na osnovi pjevanja pokušaju izmisliti korake i koreografske slike. Danas se gotovo svi plesovi iz Međimurju mogu pjevati.
Popularnost klapa
U čemu obično griješe oni koji osnivaju klape?
Počeo bih od pozitive. Po nekim procjenama u Hrvatskoj ima 400 klapa. Ima ih i na svim kontinentima i to je brend koji nam je donio popularnost. Svaka klapa zvuči različito, što je dobro. Klape su iznjedrile novi i izvukle puno zaboravljenog materijala. U klapi je prvi glas tenor ili sopran, drugi je u terci, pjeva se homofono, uglavnom u durskom rodu. Zabrinjavajuće je što se danas sve živo naziva klapom. U nekima bariton pjeva vodeću melodiju pa dva gornja glasa idu iznad što mijenja način harmonizacije prema američkom tipu. Neke klape su zabavno glazbeni bend. Neke su isključivo gažerskog tipa. I repertoar je ključni problem jer pjevaju obrade zabavne glazbe. Zbog njih se često raspadaju zborovi jer bolji pjevači odlaze i oforme klapu. Moram spomenuti da, nažalost, u zborskom svijetu postoji trend koji nazivam “teror nordijskog vokalno tehničkog pristupa postavi glasa”: pjevanje bez alikvota, bez vibracije, ravno. To je današnja moda. A glas ima daleko veći spektar izražajnih mogućnosti nego bilo koji drugi instrument. Ja se i kao član žirija intenzivno borim protiv takvog načina razmišljanja.
Koliko članova treba biti u klapi?
Koliko volumen tenora, ili prvog soprana, može podnijeti! Imamo neko pravilo od osam, ali može i više. Prvi tenor, ili sopran, je interpret, on vodi klapu, na svojoj dionici je sam za razliku od srodnih idioma okteta ili zborova u Austriji, Sloveniji i sjevernoj Italiji, ima najzahtjevnije mjesto i traži poseban tretman.
Što mislite o ženskim klapama?
Sve najbolje. Ne zaboravimo da amaterizam u Hrvata održavaju žene, omjer je tri, često četiri prema jedan. Mnogi tekstovi klapskih pjesama su ženski tekstovi. Ženska klapa ima gracioznost, lakoću, drugačije su tonske boje. S njima je jako lijepo raditi a vrijednije su od muškaraca.
Često složene i zahtjevne harmonizacije i u folkloru i u klapi izobliče pjesmu.
Nije lako naći pravu mjeru. Međutim, katkad je elementarna jednostavnost ljepša i bolja, a nemamo veliki broj ljudi koji su u stanju to prepoznati. Neki previše iskompliciraju, ima onih koji ne razumiju, pa recimo, u pentatoniku ugrađuju tonove koji u toj ljestvici uopće ne postoje. Pa u Međimurju dobiješ paralelne terce. Ja se nisam time bavio, nisam skladatelj ni aranžer i taj posao prepuštam onima koji to rade brže i bolje od mene.
Koji su preduvjeti da bi netko bio voditelj?
Mora poznavati glazbu, čitati note, vladati nekim instrumentom, mora poznavati stil i barem osnove vokalne tehnike, mora bit educiran.
Zabrinjavajuća situacija u našoj zabavnoj glazbi
Što mislite o hrvatskoj zabavnoj glazbi?
U posljednje vrijeme sve najgore. Kvaliteta naše zabavne glazbe u globalu i u prosjeku svaku dekadu je sve lošija. I skladateljski, tekstopisački, aranžerski a i izvedbeno. Prvo je stradao tekst. Jezični i muzički akcenti se trebaju poklapati, a sve se više pjeva pogrešnim akcentima. Danas je pravilo da sve ide na kontru, sve ide na jamb, a naš jezik uglavnom poznaje daktil i trohej. Znalac Vladimir Nazor je dokazao i da se i u hrvatskom može pisati u jambu! Pa bi u glazbi samo trebali dodati predtakt kako bi se muzički i jezični akcenti poklapali ili pak izmijeniti redoslijed riječi a da se ne pokvari smisao teksta!
Publika prihvaća i pjeva i te krive akcente!
Publika to uopće ne čuje. I izvođači se iznenade kad im to spomenem i kad ih upozorim na riječi s krivim akcentom, najčešće komentiraju: “e sad ste mi pokvarili pjesmu”.
Što mislite o našim izvođačima zabavne glazbe?
Neki su bili najbolji i najprirodniji na početku svoje karijere. A treba se znati povući na vrijeme. Neki pjevaju s propuhom, neki silovito, neki s pretjeranim glisandom. Hrvatske pjevačice uglavnom zvuče kao pogrešno shvaćena Norah Jones ili imitacija Billie Eilish. Na Dori nisam razumio sedamdeset posto teksta.
Što mislite o bavljenju različitim žanrovima?
Većina pjevača se opredijeli na jedan žanr, ali, činjenica je da povremeno bavljenje drugim žanrom može pomoći - a ne štetiti - nekim spoznajama u primarnom žanru.
Kao i u svemu u životu.
