Kina je komunistička diktatura u kojoj vlasti zatiru ljudska prava, država kontrolira svaki vaš korak, a iskazivanje vlastitog mišljenja se hitno i strogo sankcionira, piše Slobodna Dalmacija.
Ili nam barem tako kažu...
Ovih dana su mediji bili puni vijesti zbivanja koja su negdje gotovo bila okarakterizirana kao narodna revolucija, a svrgavanje Xi Jingpinga je skoro izgledalo samo kao pitanje vremena. Kinezi su se na ulicama naguravali s "distopijskom" policijom u covid odijelima, iz stanova gađali "distopijske" dronove koji odašilju naputke o najnovijim covid pravilima i vrijeđali "distopijsku" vladu koja, već gotovo tri godine, ustraje na politici ‘nula covida‘.
Kineski prosvjedi su uskoro dobili podršku mnogih zapadnjačkih lidera. Kanadski premijer Justin Trudeau je izjavio: ‘Svima u Kini treba dopustiti podijeliti svoje mišljenje i prosvjedovati. Osigurati ćemo da Kina zna da ćemo se zalagati za ljudska prava i za ljude koji se izražavaju.‘ Isti čovjek je - početkom ove godine - svojim građanima poručio: ‘Ako se pridružite prosvjedu jer ste umorni od covida, morate shvatiti da kršite zakon.‘
Američki državni tajnik Anthony Blinken je podržao ‘pravo ljudi posvuda, bilo da je riječ o Kini ili o Iranu, da mirno prosvjeduju, iznose svoja stajališta i oduška svojim frustracijama‘. Svega par dana prije toga su lokalne vlasti San Francisca izglasale odobravanje politike koja policiji dozvoljava raspoređivanje robota sposobnih za upotrebu smrtonosne sile u izvanrednim okolnostima. Novo(ne)odabrani britanski premijer Rishi Sunak, koji je početkom mjeseca omogućio policiji nove ovlasti za ‘suzbijanje nezakonitih prosvjeda‘, kazavši da ‘ih želi podržati da ih koriste‘, je rekao: ‘Umjesto da poslušaju prosvjede svojih građane, kineska vlada je odabrala postrožiti kažnjavanje.‘
Bila su potrebna svega tri dana, od Sunakove izjave, da kineska vlada posluša svoje građane.
Predsjednik Xi je ustvrdio da su prosvjednici uglavnom studenti koji su bili frustrirani nakon tri godine pandemije i nagovijestio ublažavanje mjera prevencije. Također, kazao je da je Omicron manje smrtonosan od Delte, zbog čega se vlada osjeća otvorenijom za daljnje relaksiranje korona ograničenja. Državni mediji sada snažno naglašavaju smanjenu ozbiljnost situacije s virusom i promoviraju osobne mjere ublažavanja, kao i cijepljenje. U Kini je cijepljeno devet od deset građana.
Unatoč tome što se zapadnjačka fama o kineskoj totalitaroj distopiji istopila pred očima svjetske javnosti u rasponu od svega nekoliko dana, mainstream mediji nastavljaju dobro uvriježenu politiku orkestrirane difamacije. Guardianov naslov ‘Nulti covid ne može se nastaviti u Kini. Popuštanje je jedini način da se uguši bijes javnosti‘ je za samo četiri dana zamijenjen onim ‘Strahovi od smrtonosne infekcije rastu kako Kina napušta politiku nultog covida‘. No, u čitavoj toj zbunjujućoj dinamici postoji barem neka dosljednost: konstantni narativ o ‘zločestoj Kini‘ koji sugerira da je sve ono što Kina učini nečuvena uvreda za ljudska prava i bazičnu pristojnost.
Čak se i Svjetsko prvenstvo u Katru - na kojem Kina ne sudjeluje - iskorištava za propagandu čiji je cilj pokazati bezosjećajnost i okrutnost tretiranja kineske populacije od strane komunističkog čudovišta. Tako je većina medija - pa i onih hrvatskih - objavila da kineski TV kanali zamagljuju nogomentu publiku, u pokušaju da Kinezi ne doznaju kako u drugim državama nije obvezno nošenje medicinskih maski na javnim okupljanjima. Naravno, čitava stvar se pokazala kao apsolutni nonsens.
Što se tiče dosadašnjih rezultata politike nultog covida, prilično odzvanja činjenica da, u dosadašnjem tijeku pandemije, Kina ima 300 puta manje umrlih nego SAD (a četiri puta više stanovnika). Dodatno, kineska stopa rasta BDP-a je, u istom periodu, četiri puta viša od američke. Ovo, doduše, nije spriječilo novinare Economista da na naslovnici objave naslov ‘Kineski covid neuspjeh‘ i sve začine riječima: Xi Jinping se suočava s odlučujućim trenutkom; zdravstvenu krizu je pretvorio u političku - i nema dobro rješenje.
Ipak, kinesko postupno ukidanje dosadašnje pandemijske politike neće proći bez određenih posljedica. Skupina kineskih znanstvenika je za Nature medicine pokušala identifikacirati strategiju ublažavanja za minimiziranje poremećaja zdravstvenog sustava u slučaju ponovne pojačane epidemije. Zaključili su da razina imuniteta izazvana kampanjom cijepljenja u ožujku 2022. ne bi bila dovoljna da spriječi Omicron val koji bi rezultirao premašivanjem kapaciteta intenzivne njege potražnjom 15,6 puta većom od postojećeg kapaciteta, što bi uzrokovalo nekih 1,55 milijuna smrti.
Međutim, procijenili su i kako bi zaštita ranjivih pojedinaca, osiguravanjem pristupa cjepivima i antivirusnim terapijama te održavanjem provedbe nefarmaceutskih intervencija, moglo biti dovoljno za sprječavanje preopterećenja zdravstvenog sustava, što sugerira da bi ti čimbenici trebali biti fokalne točke pri budućim politikama ublažavanja.
Također, mediji su - a i nastavljaju to raditi - inzistirali na sintagmama poput ‘rijetki prosvjedi‘ ili ‘neuobičajene demonstracije‘, što ne samo da ne odgovara stvarnosti, već je maliciozno zavaravajuće. Svake godine u Kini se održi 100, ako ne i 1000 prosvjeda. Ipak, vidljivost trenutnih prosvjeda je nešto veća jer se događaju na više mjesta odjednom (što je tamo vrlo rijetko). Još jedan mit je da Kinezi ne znaju što se događa u njihovoj zemlji. Zanimljivo, ova laž je razotkrivena upravo u posljednjim demonstracijama. Naime, prosvjedi su se razbuktali zbog požara koji je usmrtio desetoro u Xinjiangu pri čemu, kako kaže priča, vatrogasci nisu mogli pristupiti na vrijeme zbog nultog covida. Ovo, osim što nije istina (asistenciju su ometala parkirana vozila), nije bio ni službeni narativ državnih medija. Unatoč tome, ta informacija se gotovo trenutno proširila po cijeloj zemlji, što pokazuje funkcionalnost široko rasprostranjene nezavisne informacijske mreže.
Isto tako, uvriježeno je pričati o Kini kao policijskoj državi, iako društvenim mrežama često kruže snimke građana koji se žestoko svađaju s policajcima. U Kini, zapravo, vrlo malo ljudi strahuje od policije i često im kažu ono što ih ide. Razlog zašto to nemaju običaj prakticirati, recimo, Europkjani ili (nedajbože) Amerikanci, je što bi za par trenutaka završili na podu, s rukama iza leđa i koljenom na vratu.
Konačno, postoji još jedan fenomen koji je meta možda i najapsurdnijih dezinformacijskih napada koje zapadni mediji periodično plasiraju prema Kini. Riječ je o sustavu socijalnog kreditiranja (SSK) koji služi za nagrađivanje postupaka koji grade povjerenje u društvu i kažnjavanje onih suprotnih. Još otkad je prvi put najavljen 2014. godine, ovaj koncept je postao jedan od najdistorziranijih segmenata kineskog društva u očima velikog dijela ostatka svijeta - ponajprije zbog uznemirujućih izmišljotina koje su se vezivale za njega.
Za većinu ljudi izvan Kine, pomisao na SSK evocira epizodu Black Mirrora u kojoj, u bliskoj budućnosti, postoji mreža tehnologija koje automatski ocjenjuju sve građane prema onome što su, po sudu algoritma za socijalne interakcije, učinili dobro ili pogrešno. Tako ABC piše o Dandan, ženi kojoj ‘prodoran pogled Partije prati i sudi svaki njezin korak i djelo, veliko ili malo - čak i ono što misli‘. Pritom, jedini problem je što ni Dandan ni takva tehnologija ovozemaljskog digitaliziranog svetog Petra - ne postoje. No to ne zaustavlja ‘novinara‘ ove kuće da napiše: Ako ovaj način kontrole i prisile uspije, to će biti prva digitalna diktatura na svijetu.
U navedenom članku se navodi i da ‘prema postojećoj shemi financijskog kreditiranja pod nazivom Sesame Credit, Dandan ima vrlo visoku ocjenu: 770 od 800‘. Tužna - za medijske slobode ‘slobodnog‘ svijeta - istina je da je ovo, u stvari, ocjena Alibabinog ekosustava, slična zbroju recenzija koje dobivate u aplikacijama kao što su Uber ili eBay. Doduše, Alibaba stvarno pomaže u donošenju presuda putem adresa za dostavu koje prikuplja putem svoje goleme platforme za e-trgovinu. A Douyin, kineska verzija TikToka, udružio se s lokalnim sudom kako bi javno posramio pojedince koji nisu ispoštovali svoje kazne. Ali ti tehnološki divovi nisu uključeni u temeljne SSK funkcije, poput doprinosa podacima ili sastavljanja kreditnih procjena.
Čak su i ugledne kuće, poput Guardiana, Deutsche Wellea ili Wireda, prezentirale gluposti, poput onih da pozitivne bodove donose hvaljenje vlade na društvenim mrežama, briga o starijim članovima kućanstva ili herojsko djelo, a negativne varanje u videoigricama, sudjelovanje u kultu ili - pazite sad - sudjelovanje na prosvjedima. Pritom, nagrada bi dolazila u obliku brže napredovanje na poslu, porezne olakšice i besplatna teretana, a kazna kao nemogućnost upisa privatnih škola, odbijanje prijava za državne poslove i javno posramljivanje koje uključuje izlaganje osobe na uličnim monitorima i mobilno upozorenje onima koji zovu ‘nepoštenog dužnika‘.
Ipak, ono što postoji u Kini je sustav crnih lista na koje možete biti stavljeni iz vrlo specifičnih razloga i to nakon odluke suda. Pritom, daleko najčešći razlog je listu financijska prijevara; ako, primjerice, posjedovanjem tuđe osobne iskaznice ili krivotvorenjem isprava nastojite dovesti u zabludu kreditnu instituciju o svojoj sposobnosti otplate kredita. Kina je, zaista, imala velikih problema s ovakvim nedjelima, a vlasti nisu htjele strpati pretrpavati zatvorske kapacitete počiniteljima financijskih prijevara. Kakogod, morali su ih kazniti, odvratiti da to uopće čine i pomoći financijskim kućama da identificiraju osobe kojima ne bi trebale izdavati zajmove.
Što se događa ako završite na takvu crnu listu? Pa, život vam svakako postaje neugodniji na mnogo načina; ne možete putovati brzim vlakom ili avionom, otvoriti posao ili koristiti aplikaciju za upoznavanje (npr. Tinder), dok se ne iskupite za svoje grijehe. I, kada malo bolje razmislite, nema ništa fundamentalno nepošteno u ovome: ukrali ste novac pa vam se ne bi trebalo dopustiti da živite luksuznim životom. Važno je naglasiti i da samo kršenje zakona može služiti kao razlog za kažnjavanje, što znači da se ljude ne može kažnjavati za (zapadnjačke fantazije poput) izjava njihovih roditelja ili odabira neprimjerenog partnera.
S druge strane, pojedinac ili tvrtka s dobrim kreditnim dosjeom trebali bi imati povlašteni tretman u poslovanju s vladom - poput stavljanja na listu prioriteta za subvencije. Ali, suprotno uvriježenom mišljenju, ne postoji centralizirana SSK ocjena za pojedince. Štoviše, kineska vlada nije nikada ni govorila o tome da ga želi, već je izgradila samo sustav usmjeren na firme koji objedinjuje podatke o usklađenosti s korporativnim propisima. Ovi rezultati se mogu otvoreno pretraživati na nedavno napravljenoj web stranici pod nazivom Credit China. No, tu se također nalaze i popisi pojedinaca koji nisu ispunili sudsku presudu, kineskih sveučilišta koja su legitimna, tvrtki kojima je odobrena izrada robota i bolnica za koje je utvrđeno da su izvršili prijevaru u osiguranju.
Možda najpoznatiji primjer lokalnog SSK pilot projekta je Rongcheng, grad sa ‘samo‘ pola milijuna stanovnika koji je 2013. svakom stanovniku počeo davati osnovni osobni kreditni rezultat od 1000 na koji oni mogu utjecati svojim dobrim i lošim djelima. Na primjer, u pravilu iz 2016., koje je u međuvremenu revidirano, grad je odlučio da ‘širenje štetnih informacija na WeChatu, forumima i blogovima‘ znači oduzimanje 50 bodova, dok ‘pobjeda na nacionalnom sportskom ili kulturnom natjecanju‘ znači dodavanje 40 bodova. U jednom ekstremnom slučaju, jedan stanovnik je izgubio 950 bodova u rasponu od tri tjedna nakon što je poslao više od 1000 žalbenih pisama putem interneta povezanih s dva desetljeća starim medicinskim sporom koji uključuje njegovu majku.
Jasno, nitko ne može biti potpuno siguran da ovakvi pilot programi neće postati pravilo za cijelu zemlju, ali vrijedi znati da je vlada više puta odbijala legalno neosnovane postupke lokalnih vlasti kada je riječ o SSK propisima. U prosincu 2020. kinesko državno vijeće objavilo je SSK smjernice, reagirajući na izvješća da su lokalne vlasti koristile ovaj sustav kao opravdanje za kažnjavanje čak i trivijalnih radnji poput prijelaska ceste na neoznačenom mjestu, nepravilnog recikliranja i nenošenja maski.
Dodatno, u ovoj fazi, SSK ne karakterizira neka izrazito napredna tehnologija, poput umjetne inteligencije, moćnog središnjeg algoritma ili blockchaina koji možed prikupljati i obrađivati podatke. Štoviše, upućeni kažu da je cjelokupna infrastruktura iznenađujuće niskotehnološka. Ponekad ljudska intervencija može biti čak posebno primitivna, poput ‘sakupljača informacija‘ u Rongchengu, koji hodaju po selu i olovkom zapisuju dobra djela sumještana.
Iako su lokalne vlasti dosad bile mnogo ambicioznije sa svojim inovativnim propisima, izazivajući više kontroverzi i protivljenja javnosti, sustavu socijalnog kreditiranja na razini cijele zemlje još će trebati mnogo vremena da se ostvari. Ipak, Kina je sada bliže nego ikad definiranju kako će budući SSK izgledati. Dana 14. studenog, nekoliko najviših vladinih agencija kolektivno je objavilo nacrt zakona o uspostavi SSK, što je prvi pokušaj da se sustavno kodificiraju prošli eksperimenti na socijalnom kreditiranju i, teoretski, usmjeri buduća provedba. No, ovaj dokument je zasada proizveo više pitanja nego odgovora, jer u njemu nema naznaka značajnijim promjenama dosadašnje prakse.
Svakako, za liberale (u Kini i drugdje), SSK može nuditi užasavajuću perspektivu svakodnevnice; ali za mnoge ‘obične‘ Kineze, riječ je o savršeno razumnom dijelu društvenog ugovora između pojedinca i države. Takve se ideje mogu činiti vrlo različitima od konfucijanskih prosocijalnih koncepata ‘dobronamjernosti‘ i ‘harmonije‘, koje Kina predstavlja svojim gostima. Ali, čak i te filozofije dovode do znatnog nerazumijevanja od strane zapadnjaka, koji ih često svode na mlohave ideje o miru i suradnji. Za Kineze je ključ tih ishoda poštivanje odgovarajuće hijerarhije, koja je sama po sebi sredstvo kontrole. Dok se postprosvjetiteljskom Zapadu hijerarhija i jednakost mogu činiti suprotnim pojmovima, u Kini su oni inherentno komplementarni. Baš zato, SSK ne poziva samo pojedince i tvrtke na odgovornost, već i pravne institucije te vladine agencije.
Upravo zato će Zapad imati velikih problema s razumijevanjem kineskog viđenja demokracije - a isto vrijedi i u suprotnom smjeru. Prema Pew Research Centeru, 2013. je 85 posto Kineza bilo zadovoljno svojom vladom, dok je samo 35 posto Amerikanaca osjećalo isto prema svojoj. Izvješće Edelman Global Trusta, o stopi javnog povjerenja u kinesku vladu, bila je 84 posto u 2018., 86 posto u 2019. i 90 posto u 2020., dok se, u istom razdoblju, povjerenje Amerikanaca u vlastiti establišment kretalo od 37 do 40 posto. Istraživanje Sveučilišta Kalifornije iz 2020. pokazalo je da 88 posto Kineza preferira politički sustav svoje zemlje, a studija koju su zajednički objavili Ashov centar za demokratsko upravljanje i inovacije i Harvard, pokazala je da je zadovoljstvo Kineza vladom poraslo s 86,1 posto u 2003. na 93,1 posto u 2016. godini.
Istovremeno, studija o američkoj demokraciji iz 2014., koju su proveli profesori s Princetona i Northwesterna, zaključuje da ono što prosječni američki građani žele ima ‘mali ili nikakav utjecaj‘ na politiku SAD-a i da su ‘tvrdnje Amerike da je demokratsko društvo stoga ozbiljno ugrožene‘. Naravno, sve to nama zapadnjacima zvuči glupo i smiješno pošto znamo da su naša društva koljevke demokracije u kojima se poštuju ljudska prava, država omogućava sve naše slobode, a iskazivanje vlastitog mišljenja se hitno i strogo nagrađuje.
Ili nam barem tako kažu...
