Koliko god bio moralno ispravan napad Ukrajinaca na vojnu bazu u Rusiji odakle polijeću borbeni zrakoplovi koji bombardiraju njihove gradove, ne ide im u korist. Naime, sama činjenica da se rat odvija na teritoriju Ukrajine i da su pokrajine na istoku te zemlje okupirali Rusi, govori jasno tko je žrtva, a tko agresor. Prenošenje rata na ruski teritorij, makar se ne radi o pješadiji, odnosno, prisustvu ukrajinske vojske u drugoj zemlji već (samo) dronovima koji nanose gubitke protivniku, ohrabruje Putinov režim i slabi njegove protivnike, piše Slobodna Dalmacija.
Takav čin je za Vladimira Vladimiroviča Putina odanu mu partijsku i vojnu kliku, krunski dokaz da oni Ukrajinu zaista oslobađaju od neonacista koji ne samo da su ugnjetavali i ugnjetavaju rusku manjinu u toj zemlji, već sada bombardiraju i samu Rusiju. A, kad je već tako, svim dozvoljenim sredstvima treba braniti domovinu od neprijatelja koji je stigao s druge strane granice.
Rušenje mosta
U sličnoj se situaciji poput gore opisane, našla Hrvatska 1992. godine. Riječ je tajnoj akciji tzv. Somborske grupe, hrvatskih diverzanata okupljeni u Samostalnoj uskočkoj satniji, koji su se usred ratnih djelovanja probili u Vojvodinu.
Planirali su srušiti Batinski most na Dunavu između Srbije i Hrvatske. Tim je mostom neprijatelj prebacivao živu silu i oružje kojim je JNA uz pomoć paravojnih formacija, razarala Hrvatsku. Rušenjem mosta koji Baranju povezuje sa Srbijom, bila bi prekinuta važna cestovna komunikacija, a što bi, smatralo se tada, prilično obezglavilo neprijatelja.
Takav izuzetno riskantan i hrabar pothvat koji su diverzanti Samostalne uskočke satnije, a kojoj je kasnije suđeno kao Somborskoj grupi, poduzeli na svoju ruku, nije naišao na odobrenje onih koji su za njega u međuvremenu saznali, jer je mogao ugroziti međunarodno priznanje Hrvatske koje je počelo kad i ova akcija - u siječnju 1992.
Mnogi su se u svijetu lomili oko toga hoće li stati na stranu Hrvatske, a najjači argument da ju priznaju bio je taj da se rat vodi na njenom teritoriju i da je stoga žrtva agresija rukovođene iz Beograda. Prenošenjem rata na teritorij Srbije, značilo bi se da rat ne odvija samo na području jedne bivše jugoslavenske republike već se proširio i drugdje, što bi značilo da se radi o građanskom ratu u kojem je promatračima sa strane teško izabrati stranu.
Unatoč tome, hrvatski diverzanti mahom sa šireg područja Osijeka koji je, nakon pada Vukovara, najviše bio ugrožen neprijateljskim djelovanjem, krenuli su 31. siječnja, kamuflirani u odore vojnika i oficira JNA, preko Kopačkog rita u Srbiju.
Pokvarena amfibija
U prilog su im išle loše vremenske prilike, pa su uspješno ušli iza neprijateljskih linija vozeći se u amfibiji koju su naše snage otele Jugoslavenskoj narodnoj armiji. U specijalnom borbenom vozilo bilo je 3750 kilograma eksploziva, a nadzorne točke JNA i srpskih paravojnih postrojbi, prošli su predstavljajući se kao posebna postrojba generala Blagoja Adžića. Kod Apatina, u Bačkoj, ostali su bez goriva i vozilo im se pokvarilo.
Tada skidaju odore JNA i odijevaju one Hrvatske vojske, ubrzo ih razotkriva jedan seljak i prijavljuje vlastima u Somboru, nakon čega slijedi i vatreni okršaj u kojem je jedan od diverzanata ranjen. Spašen je tako što su ga suborci nosili dvadeset kilometara do granice s Mađarskom gdje je kasnije i operiran, a liječenje je nastavio u Osijeku.
Prije nego što su razotkriveni, pripadnici Samostalne uskočke satnije ušli su čak šezdeset kilometara duboko u teritorij krnje Jugoslavije. Jedan dio diverzanata je ubijen, neki su se spasili bijegom u Mađarsku, a ostali su odvedeni u logore za ratne zarobljenike gdje su prošli tešku torturu.
U lipnju 1992. godine, suđeno im je u slučaju pod nazivom "Somborska grupa" jer su pali u ruke neprijatelju na području Sombora. Osam zarobljenih "uskoka" osuđeno je na kazne zatvora u od pet do dvadeset godina. Jedan zarobljeni diverzant, Ante Macan, razbolio se i umro u zatvoru.
U travnju 1993. nastavili su služiti zatvorsku kaznu u Sremskoj Mitrovici odakle su prebačeni iz Sombora. Kazne su im u međuvremenu smanjene. Točno dvije godine od "upada" na teritorij Srbije gdje su planirali srušiti Batinski most kako bi stvorili probleme agresoru koji je zajedno s pobunjenim Srbima okupirao Baranju i neprestano granatirao Osijek, razmijenjeni su za zarobljene srpske vojnike.