Tri otoka u dubrovačkom moru sreće!

Kada 'biker' cestu zamijeni morem, a timun mu postane novi volan, zna se da se radi o nečemu posebnom. Iako na prvu ne djeluje nimalo drugačije od ostalih brodica u gruškom akvatoriju, Ribica vlasnika Srđana Klaića posebna je priča. Pliva ta ribica u moru kao prava, turiste vozi na tri otoka u blizini. Koločep ili kako ga Dubrovčani zovu – Kalamota, pa Lopud i Šipan odredišta su vrijedna posjeta. Zajedničkim nazivom Elafiti diče se otočkim životom, netaknutom prirodom i plažama. Nema tamo nikakve preše. Otočani kao da ne doživljavaju svu vrevu koja se odvija u gradu podno Srđa.Njihova opuštenost prelazi i na goste koji sjede i lagano ispijaju kavu i kad im dosadi ili postane vruće samo uskoče u more. Nema tu neke velike filozofije. Na brodu kojim smo se uputili iz Gruža, ista priča. Lagano ljuljuškanje, pjesma i jutarnja kava. Ali ne bilo kakva. Kapetan Srđan vadi 40-postotnu travaricu. Ta bi i mrtve iz groba digla. Nakon prvog mrgođenja, osmijeh im dolazi na lice i lagano se počinju micati lijevo, desno. Nije utvrđeno je li od travarice, pjesme ili valova. Prolazeći pokraj Dakse pomalo se približavamo prvom odredištu. Najmanjem otoku od ekipe Elafita, Kalamoti. Tamo kao da je vrijeme stalo. Ali u dobrom smislu.MALO MISTOOsjeća se neki spokoj. Pravi primjer su tri starija dunda koji na klupici pored pošte, koja ima najbolje radno vrijeme od 8 i po ujutro do 13 sati, sa Slobodnom Dalmacijom ispod ruke promatraju rijeku turista. Ne smeta ih puno, tek im zaklanja pogled na drugi dio otoka. Tamo se smjestio i poznati hotel za parove. Dolaze tu mnogi zaljubljeni, a neki se tek ovdje i zaljube. Na Kalamoti cvjeta i ljubav prema Hajduku.Na više mjesta vide se grafiti posvećeni tom splitskom klubu. Moglo se ovdje snimati i Malo misto, ne bi se nitko žalio. Djeca se već pripremaju za uloge igrajući nogomet na pržini, dok im pokoji pljus mora hladi vruće tabane. Nigdje kao na Kalamoti nije se čuo takav intenzivan pjev cvrčaka, a tek ponuda hrane. Od capuccino juhe od celera, hladne jogurt juhe i sira s koprivom pa sve do janjećih kotleta s francuskim senfom. Turistima iz Engleske upravo se ovaj otok najviše svidio. - Iako smo imali malo vremena za biti tu, osvojio me. Odlične plaže i mjesto za doći odmoriti dušu i tijelo, poručio je mladi par.A put nas vodi dalje. Iako je Lopud prije, posada Ribice ide dalje. Lopud ostavljaju kao šlag na kraju. Stižemo na Šipan, 16 kilometara dug i ujedno najduži otok Elafita. Tamo nas na svakom koraku dočekuju ribarske mreže. Nije teško zaključiti da smo došli u pravo ribarsko mjesto. U Suđurađ. Brodovi stižu i iskrcavaju svoje goste, a domaći? Njima milo kad god tko dođe. - Po danu je gužva, a navečer divota, jer se nakon četiri sve pomalo raščisti i onda je posebno lijepo, priča tete Boženka dok sjedi u hladovini.GALEBOVI SU POSEBNA ATRAKCIJA- Zimi je užasno na otoku, iako ima i zubar i doktor, hitna služba i prije se sve obavi ovdje nego u Gradu, ali nekako je tužno, napušteno, pričaju lokalni koje pet puta dnevno brod povezuje s kopnom. Gosti s brodova im ne smetaju, tu se ionako zadrže kratko, dovoljno da nešto pogledaju, popiju i kupe. Mogu vidjeti crkvu, a posebno ih zanima ljetnikovac Vice Stjepovića-Skočibuhe iz 16. stoljeća.Tu je nekada bilo brodogradilište, a zidari su bili iz Gruža. Danas je to zaštićeni spomenik kulture i jedini je i potpuno sačuvani ladanjski objekt te vrste u Hrvatskoj. Hvale se Šipanjci i kako imaju odlično djevičansko ulje s polja usred otoka, a nije im ni vino za baciti. Tko proba, pričat će. U međuvremenu igra se i na boća. Dubrovnik protiv Šipana. Tko je bio bolji, ne zna se jer naš brod već trubi za krenuti nazad. Na Ribici barba Kruno sa svojim mladim pomoćnikom Antom dovršava objed. Riba i meso za okrijepiti tijelo, ali i dušu. - Hrana je odlična, nisam nikada jeo ovako dobru ribu, priča Calam iz Liverpoola koji je u Dubrovnik došao s dvojicom prijatelja.Nakon obilnog ručka, i ostatka kostiju od ribe na tanjuru, vrijeme je i da galebovi nešto pojedu. Jedan, dva zvižduka i dolazi jato ptica. Sletili se na brod i okolo jer znaju što ih čeka. Srđan im već tako skoro deset godina daje jesti. Atrakcija je to za goste. Bude onih i koji se boje, tako je bila jedna Amerikanka koja je imala strah od ptica, pa je onda bilo smijeha, prisjeća se Srđan. I dok Ribica plovi prema Lopudu, brodom se ori klapska pjesma. Gosti, ne znajući riječi samo se ljuljuškaju i u zanosu gledaju kapetana kako pjeva. Priđe on svakom gostu, sjedne kraj njega, pokušaju i oni pjevati. Snima se za uspomenu. Jedinstveni doživljaji.Nije Srđan zaludu cestu zamijenio morem, ali samo privremeno. - Kada si u ovom poslu, neovisan si o radnom vremenu. Nisam htio uredski posao koji je svaki dan isti. Nikada nisam mogao biti zatvoren u četiri zida. Bavim se ovim skoro deset godina i zadovoljan sam poslom, posadom, gostima, objašnjava kapetan uvjeren da nikada ne treba tražiti previše. Tako i njegov brod prima 50 ljudi i ne namjerava nabavljati drugi, veći. - Ovo je posao koji prvenstveno treba voljeti, a kada ti prekrcavaš ljude ne možeš s njima komunicirati, onda ti đabe svi izleti kada fali ljudskosti, priča ovaj 'biker' koji timun hvata već 1. travnja pa sve do kraja desetog mjeseca. Nema tu odmora, svaki dan si na moru, prvih 20 dana samo padaš u nesvijest dok se ne navikneš, kasnije je onda sve lako, kazuje Srđan. Prepoznale su tu ljubav i posvećenost prema poslu i dvije Španjolke koje su iz Barcelone stigle u Dubrovnik.- Kapetan je odigrao veliku ulogu, on je jako važan za ovo što radi. Moraš biti srdačan i pristupačan prema ljudima, moraš im biti blizu, kazuju prijateljice koje osim ljubavi prema našoj zemlji dijele i isto ime, Mireia.DOVOLJNO BLIZU, DOVOLJNO DALEKODolaskom na Lopud već se osjeti drukčija vibra nego na prethodna dva. Puno više ljudi, događanja, sadržaja. Hotel Lafodia izdignuo se prema brdu, plaže su pune, nema mjesta za staviti šugaman, pa se čak i blizu puta stavlja, taman do arle. Sreća, najbrže prijevozno sredstvo na otoku su golf auti. Služe za prevesti nabavu kafićima i restoranima, ali i kao transfer na drugi dio otoka gdje se smjestila pješćana laguna – Šunj. Iako izgleda da posao cvjeta, prodavačica na štandu s voćem i povrćem tuži se na sezonu. - Sezona nije baš dobra, barem meni, ali ne znam za drugoga. Gostiju ima dosta, stalno stižu s izletima ali slabo kupuju, priča dok tjera pčele i ose.Možda su i gosti tako bojažljivi pa ih na tom štandu nema jer otok živi od turizma ljeti. Sve je puno, od plaža, kafića, iznajmljuju se kajaci, pedalini, bicikle, golf auta. Lopud živi. Čak ni kratkotrajna kišica koja je pala taj dan nije previše uzburkala sav taj šušur. Botanički vrt spremno čeka na svoje posjetitelje, jedu se najbolji kolači na otoku, proba se i hrvatski sladoled. Lopud je nešto kao Uvala Lapad. Dovoljno blizu, a dovoljno daleko. U otočkom smislu.Dvjema prijateljicama ovaj se otok zato najviše i svidio. - Ima mješavinu prirode i plaža, ali i puno divnih građevina, zaključile su prijateljice koje put već idući dan vodi u Mostar pa na Brač. A nas put vodi nazad u Dubrovnik. Ribica je spremna za isploviti i napustiti zadnji otok od ekipe Elafita. Gosti umorni, ali zadovoljni viđenim. Ipak, upozoravaju na nešto.- Pazite se morskih ježa, poručuje Ben iz Liverpoola koji je na svojoj koži osjetio što znači kada te ubode ježinac. Ali to samo znači da je more čisto, a malo maslinova ulja pomoći će u zacjeljivanju. Sve te trikove zna iskusni barba Kruno sa svojih 78 godina. Ne može ni približno izbrojati koliko je puta u svom životu isplovio. Obišao je cijeli svijet i nema luke u kojoj nije bio, ali ipak se smirio u ovoj zadnjoj.LUKA ZA DUŠU- Ta mu je i najdraža, dobacuje kapetan. Kruna je srce oduvijek vuklo moru i brodu. Pune 44 godine plovi morima i ništa mu nije teško. - Mnogi ne vjeruju kada rečem koliko imam godina. Radim sve, kuham, vozim, spravljam... Na brodu moraš sve znati!, kazuje barba koji na pitanje salijetaju li ga žene spremno odgovora: - Imam samo jednu ženu i to već 52 godine! Ipak, priznaje da je u mladosti galebario. Od posade tu je i mladi Ante koji je tek 20-ak dana s vrijednom ekipom, a kao da je godinama. - I njega učimo da bude multipraktik, šale se Srđan i Kruno u svojoj maloj kabini dok plove prema Gružu.I danas kada pitate Kruna bi li htio išta promijeniti, kazat će vam da ne bi. Tako je i sa Srđanom. Nikada ne bi promijenio svoju ljubav prema moru, niti motorima. - Prestat ću kada umrem, a onda ću voziti nebeskim prostranstvima, zaključuje Srđan dok uplovljavamo u mirnu luku podno Srđa.Piše: Tea StjepovićFoto: Ivana Smilović