Dmitro Šerenhovski, prorektor Katoličkog sveučilišta u Lavovu: Rat će završiti kad Ukrajina pobijedi. Ni oružje ni diplomacija, u ovome ratu pobjedu će donijeti - ekonomija!

Dmitro Šerenhovski je prorektor za akademska pitanja i međunarodnu suradnju Ukrajinskog katoličkog sveučilišta u Lavovu. Grad se intenzivno priprema za ruske napade; na prilazima Lavovu postavljene su tenkovske zapreke, skloništa su pripremljena, a prve ruske rakete već su pale na obližnji aerodrom. Grad je pun izbjeglica u tranzitu, a s profesorom Serengovskim razgovarali smo upravo u trenutku dok se nalazio u skloništu jer su sirene za opću opasnost već gotovo dnevna rutina. Pad zastarjelog sovjetskog drona na Zagreb pokazao je koliko je Ukrajina zapravo blizu hrvatskim granicama, pa opet, o toj zemlji znamo jako malo. Mnogi smatraju da je ruska invazija na Ukrajinu rat unutar pravoslavnog svijeta.

- Rusija često koristi civilizacijske teorije za opravdanje svoje agresije. Takozvani “ruski svijet” temelji se na lažnoj sugestiji da istočnoeuropske zemlje tvore homogeno pravoslavno područje, gdje Rusija služi kao glavni izvor moći. Ovaj pristup je nastavak sovjetskog razmišljanja prema kojemu su sve sovjetske republike viđene kroz prizmu političkog, društvenog, gospodarskog, kulturnog itd. života sovjetske Rusije. U tom je pristupu postojala određena logika, budući da je Moskva imala veliki utjecaj na gotovo sve društvene procese u SSSR-u.

Međutim, nakon njegova kolapsa takva rusko-centrična logika nema smisla. I politička i društvena stvarnost bivših sovjetskih republika pokazuje se različitom u institucionalnoj izgradnji, postavljanju nacionalnih interesa i gospodarskom učinku, posebice nakon godina od osamostaljenja neovisnih država. Međutim, takav civilizacijski utemeljen narativ postao je moćan narativ za rusku propagandu, posebno za ruske građane. Budući da su po prirodi antizapadni, taj je narativ opravdao ideju jedinstvene ruske države, u kojoj je autoritarni režim važan za osiguranje državnosti od demoniziranog “kolektivnog Zapada”. Stoga se svaka zemlja bivšeg Sovjetskog Saveza koja je napravila geopolitički zaokret drukčiji od proruskog smatra opasnom za “ruski svijet”.

Takvo imperijalističko razmišljanje temelji se na ideji da te zemlje nisu suverene već ovisne o Rusiji i da ih je Zapad jednostavno ukrao. Ovdje se pojavljuje prijetnja Rusiji. Takve tvrdnje vidimo u slučaju Gruzije, ista priča je i o Ukrajini danas. Takvu viziju Putin je jasno dijelio u mnogo svojih javnih govora i članaka prije eskalacije rata u Ukrajini u veljači 2022. godine.

Stvarnost je, međutim, drukčija...

- Da, stvarnost je drukčija. Čak se i u jednom od stupova koncepta “ruskog svijeta” – pravoslavlja, uočava složenost. Iako je Ukrajina doista pretežno pravoslavna zemlja, prema istraživanju Međunarodnog instituta za sociologiju u Kijevu iz 2019., više od 79 posto ukrajinskih vjernika izjašnjavaju se kao pravoslavci, 9 je posto grkokatolika (ili ukrajinskih katolika) i više od 1 posto katolika, ali postoje različite vrste pravoslavlja. Unutar pravoslavne zajednice - 45 posto identificira svoju pripadnost Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi, a 15 posto Ruskoj pravoslavnoj crkvi, koja u Ukrajini djeluje kao Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovskog patrijarhata - a 14 posto ne određuje svoju pripadnost konkretnom patrijarhatu. Stoga se prema rezultatima istraživanja “Religijsko uvjerenje i nacionalna pripadnost u srednjoj i istočnoj Europi Pew Research Center” iz 2017. godine pokazalo da je Ukrajina jedina zemlja među onima s dominantno pravoslavnom vjeroispoviješću koja ne priznaje nadmoć Ruske pravoslavne crkve u zaštiti vjerskih prava pravoslavnih zajednica. Većina grkokatolika i katolika zastupljena je u zapadnom dijelu Ukrajine. Vjerska netrpeljivost nije ozbiljan problem u Ukrajini. Prema podacima tužiteljstva, 2020. godine evidentirano je samo 178 kaznenih djela počinjenih na temelju rasne, nacionalne ili vjerske netrpeljivosti, a 2021. godine - 20 kaznenih djela. Štoviše, Škola sociologije našeg sveučilišta predstavila je izvješće o interno raseljenim osobama 2015., proučavajući njihove strategije preseljenja i probleme prilagodbe nakon privremene okupacije Krima i teritorija Donjecke i Luganske regije. Izvješće je pokazalo da krimski Tatari, budući da su muslimani, nalaze praktički nultu isključenost iz lokalnih zajednica u mnogim ukrajinskim gradovima kada su morali pobjeći zbog straha od progona. Želim citirati odgovor jednog starijeg krimskog Tatara na pitanje zašto je odlučio odabrati Lavov kao odredišnu točku - oko tri tisuće krimskih Tatara, naime, doselilo se u Lavov 2014. - 2015.): “Ljudi su ovdje jako ljubazni, pristojni su i, što je najvažnije, religiozni. Jednostavno je lako komunicirati s religioznim ljudima. Kao da govorimo istim jezikom; mi smo muslimani, oni su kršćani. Ali oni su vjernici, nisu ateisti. Oni vjeruju na svoj način.”

U svojim ranijim javnim nastupima rekli ste da ni Rusi, ni snage takozvane donjecke i luganske “narodne” republike nemaju stvarnog interesa za rat u Ukrajini. Kako to da ste se odjednom našli u totalnom ratu?

- Da, trebao bih potvrditi da sam bio među onim političkim analitičarima koji su podcijenili stvarne ruske planove i rizik od potpunog rata. Jedna od prepreka mojem razmišljanju bila je analiza utemeljena na racionalnom ponašanju, dok se ovaj rat pokazao prilično simboličan za Kremlj. “Ruski svijet” i imperijalistički svjetonazor dio su objašnjenja. Drugi dio je neuspjeh da se postigne “veliki dogovor” sa Zapadom o postavljanju zona utjecaja u bipolarnom svjetskom stilu, što je ruska diplomacija pokušavala postići tijekom posljednjih nekoliko godina. Sljedeće objašnjenje je podcjenjivanje ukrajinske vojne moći i građanskog aktivizma od mnogih vojnih stručnjaka u ruskim i zapadnim državama. Možemo se prisjetiti nekoliko članaka takvih stručnjaka koji tvrde da će Ukrajina izgubiti rat za dva, tri dana. To je spriječilo naše partnere da podrže Ukrajinu smrtonosnim oružjem tijekom ruske takozvane obuke 2021., što je možda uvjerilo Kremlj da će Ukrajina ostati sama i da će biti laka meta.

Ekspert ste za međunarodne odnose; ako je rat nastavak politike drugim sredstvima, nije li na primjeru Rusije i Ukrajine zakazala diplomacija?

- Ne smatram da bi Clausewitzove ideje iz 19. stoljeća u pravilu trebale biti primjenjive na današnji svijet. Doživjeli smo dva užasna globalna rata i izgradili sustav koji daje mogućnost spora, ali ne i sukoba. Izgradili smo sustav koji je morao odbaciti ideologije koje pozivaju na prevlast jedne nacije ili rase. Ali zaboravili smo da one režime koji dijele suprotne stavove, treba isključiti iz prednosti takvog sustava. Ono s čime se danas suočavamo u ruskom slučaju jest da se autoritarnim režimima ne može vjerovati kao partnerima. Možda mislimo da možemo graditi ekonomske ili političke odnose na temelju ugovora ili sporazuma s njima, ali oni ne poštuju pravila civiliziranog svijeta. Mogu se pretvarati da su zainteresirani za suradnju i “win-win” odnose dok to služi jačanju njihovih režima. Nakon što su njihovi režimi osigurani, lako se mogu vratiti starom stilu ponašanja. Tipična logika zločinca. Što koristimo za negativce? Kaznu! Ako osjete popustljivost prema svom djelovanju, nastavit će djelovati. Što je poduzela međunarodna zajednica da spriječi kriminalno ponašanje Rusije? Zemlje i dalje toleriraju, nastavljaju davati međunarodne platforme za Putina, nastavljaju potpisivati ​​trgovinske ugovore i graditi naftovode. Tu lekciju treba bolje naučiti.

Je li se rat mogao spriječiti da je na čelu Ukrajine bio iskusniji političar od Volodimira Zelenskog?

- Mislim da nije. Za Rusiju nezavisna Ukrajina sa slobodnim pravom izbora nije moguća. Putin je to nekoliko puta naglasio – neovisna Ukrajina je pogreška i Ukrajinci nisu zasebna nacija. Bilo koji ukrajinski političar koji bi pokazao neovisnost od ruskog svjetonazora bio bi problem za njihovu tezu o nadmoći. Rusi to uopće ne smatraju mogućim. Ako želite, možete to nazvati imperijalističkim razmišljanjem. Pogledajte rusku propagandu - oni tvrde da se bore s NATO-om u Ukrajini. Oni ne mogu zamisliti da Ukrajina ima svoje vlastite interese i težnje.

A da je na čelu Sjedinjenih Američkih Država ostao Donald Trump, bi li se onda dogodila ruska invazija?

- Ovisi o stavu američkih birača. Njegov populistički pristup politici učinio ga je ovisnim o osjećajima “običnih ljudi”. Stoga bi vjerojatnost bržeg reagiranja SAD-a na ruske prijetnje mogla biti velika ako bi Amerikanci pokazali veliki interes da zaustave Rusiju svim sredstvima. S druge strane, Trump je također uspio sklopiti “golem dogovor” s Rusijom. Tijekom njegova predsjedništva nije bilo prevladavajućeg mišljenja da su Rusi najveća prijetnja, što bi mu moglo ostaviti koridor za vlastito donošenje odluka. Ono što je jasno, suočio bi se s poteškoćama u izgradnji antiruske koalicije s partnerima u Europskoj uniji.

Mislite li da bi ekonomske sankcije mogle zaustaviti rusku invaziju i njezino moguće prelijevanje na druge države? Oni su se za sankcije pripremili, a vidimo da je ruski narod, osobno pogođen sankcijama, stao uz svog lidera.

- Ovisi o vrsti sankcija. Ako budu kao dosadašnje, vjerujem da mogu pokazati Putinu i Rusima da Ukrajina neće biti ostavljena po strani, a vojna potpora također ne bi bila upitna. To bi moglo uništiti njihovu viziju Blitzkriega. Kremlj je definitivno razmatrao mogućnost sankcija, ali su podcijenili njihov opseg i brzinu uvođenja. Ideja o brzom ratu definitivno je bila jedan od motivatora.

Broj ukrajinskih izbjeglica približava se ukupnom broju stanovnika Hrvatske. Dijelovi Ukrajine ostaju bez stanovništva...

- Toliki broj izbjeglica uzrokovan je načinom na koji Rusija ratuje protiv Ukrajine. Mislim na masovna ubijanja civila i uništavanje gradova. To nije konvencionalno ratovanje, već terorizam.

Međutim, nedavne ankete pokazuju da više od 90 posto Ukrajinaca vjeruje u pobjedu. Također je bilo nekoliko poziva ukrajinske vojske građanima da razmotre napuštanje područja aktivnih vojnih napada kako bi se našim oružanim snagama dao prostor za borbu bez straha da bi civili mogli biti gađani ruskim projektilima. Sada kada se suočavamo s mogućnošću dugotrajnog rata, potreba za potporom vojske je mnogo veća. Stoga bi gospodarstvo u pozadini trebalo raditi na pomoći vojsci na prvoj crti bojišnice.

Imate li saznanja o djelovanju ukrajinske diplomacije u ovim okolnostima ili se sve svodi na istupe Zelenskog i Vitalija Klička?

- Diplomatsko bojište ovih je dana presudno. Moramo zadržati naše partnere ujedinjenima, osigurati njihovo aktivno suprotstavljanje Rusiji i njihovu podršku Ukrajini, pružanje skloništa i pomoći Ukrajincima koji su morali pobjeći itd. Smatram da se MVP dobro nosi - vidimo promjene u stavovima političkih stranaka koje su bile vrlo skeptične prema budućnosti Ukrajine.

Vidimo promjene u stavovima birača o potpori Ukrajini i njezinim EU i euroatlantskim težnjama u nizu skeptičnih zemalja. Vidimo da mnoge tvrtke odlučuju prestati raditi u agresorskoj državi. Možemo promatrati kako takozvane neutralne zemlje ne mogu više ostati po strani pod ogromnim kršenjima i humanitarnom katastrofom koju Rusija izaziva ovim ratom. Takve priče ne mogu izazvati samo zoom-sesije i apeli ukrajinske vlade. Ovi rezultati zahtijevaju sustavan rad.

Vidimo da Ukrajina dobiva medijski i diplomatski rat, ali Rusija vojno napreduje. Sporo i uz sve veća razaranja i civilne žrtve, ali ipak napreduje. Što će pobijediti u ovom ratu - oružje ili diplomacija?

- Ekonomija. Uspijemo li osigurati funkcionirajuće gospodarstvo i međunarodnu pomoć, dok rusko gospodarstvo nastavlja padati, imat ćemo potrebne resurse za podršku našoj obrani i protunapadima kada napadni potencijal neprijatelja počne nestajati. Bez osiguranja prehrambene sigurnosti, javnih usluga, proizvodnje i kupnje novog oružja, mogli bismo se suočiti s nedostatkom naše vojne snage.

Volio bih da imamo diplomatsko rješenje, ali trenutno sam skeptičan u vezi s tim. Interesi i pregovaračke pozicije Ukrajine i Rusije su suprotne, tako da bismo trebali imati vojnu prednost na bojnom polju da bismo Rusima nametnuli svoje uvjete. Putin bi trebao jasno vidjeti da nema druge opcije osim da napusti Ukrajinu. Diplomacija je potrebna kako bismo natjerali naše partnere da se više zalažu za Rusiju i čvrsto uvjerili Kremlj da bi svaka moguća upotreba oružja za masovno uništenje izazvala trenutno istrebljenje Rusije. Onda bi se, ako ne Putin, njegovi sljedbenici mogli povući. Sada imaju mnogo šire mogućnosti.

Možete li predvidjeti kako će, kad i na koji način ovaj rat završiti? Hoće li on trajno promijeniti međunarodne odnose i na koji način?

- Kratak odgovor - kada Ukrajina pobijedi. Ali sada je teško dati bilo kakvu prognozu. Bojim se da će ovaj rat ući u fazu dugotrajnosti, pa će nastati još štete, ljudskih žrtava, izbjeglica u EU. Jedino moguće rješenje je pomoći Ukrajincima da pobijede što prije, što znači zatvoriti nebo za zaštitu civila, dati više topništva i sredstava za proturaketnu obranu te suziti ruske mogućnosti vođenja rata. Ovaj rat se već dosta promijenio, ali još će.

Mislim da će se program sekuritizacije preispitati, a energetska sigurnost EU-a transformirati. Globalni lanci proizvodnje će se promijeniti.

Pitanje sigurnosti hrane uskoro će postati goruće pitanje. Dugoročno mogu predvidjeti rast pitanja sigurnosnih zajednica. Skeptičan sam u pogledu transformacije Vijeća sigurnosti UN-a, ali to je trebalo biti učinjeno davno. Načela denuklearizacije moraju se ažurirati. Ali ono što doista želim jest da počnemo razumijevati da će nas svako toleriranje autoritarnih režima prije ili kasnije dovesti u rat. Dakle, ako želimo biti sigurni da će princip “nikad više” biti osiguran, globalna zajednica treba ponovno razmisliti o osnovama koje omogućuju vlastima da imaju koristi od postojećeg međunarodnog poretka. Hrvati su iskusili što za društvo znači kada se kriminalci osjećaju sigurno i da ih treba zaustaviti prije nego što počine zločin. Mir i demokracija nisu ishod, oni su svakodnevni zadatak u kreiranju politike.