Nadica i Damir Magić početkom prosinca spakirali su kofere i krenuli u Afriku, u Zambiju. Za njih bi dvoje i jedan kofer bio dovoljan jer su kanili ostati tek koji dan, ali u drugi su stavili malo odjeće i potrepština za dijete u dobi od godinu i tri mjeseca, uključujući i plišanca. Išli su po svoje dijete posvojeno iz DR Konga.
Djevojčica im je predana i manje od 24 sati kasnije. No, 7. prosinca, umjesto u zrakoplovu na putu za Europu, bračni par Magić našao se u zambijskom zatvoru Kansenshi Correctional Facility, pod sumnjom u trgovinu djecom. Uz njih, pod istom su optužbom zatvorena još tri hrvatska para s još troje djece, sva u dobi od tri godine, piše Jutarnji.
Dok se u Zambiji odvijala ova drama, u varaždinskom je predgrađu Mirjana Magić imala svoje svakodnevne rituale. U lijepoj i velikoj obiteljskoj kući nadomak Varaždinu, u kojoj živi sama, sedamdesetogodišnjakinja je u prizemlju gledala televiziju. Plan je bio da se kao i svakog dana zimi u 19 sati povuče na spavanje u sobu na katu. Netom prije nego što će ugasiti televizor na ekranu je vidjela svog sina Damira s grupom ljudi. Tada je saznala da je uhićen i da je priveden na sud.
Nisam znala da je otišao u Afriku
- Pala sam na pod. Tu, samo sam se srušila. Nisam mogla vjerovati. Moj sin u zatvoru u Zambiji! Nisam niti znala da je uopće otišao u Afriku. Dok je glas s televizora govorio o uhićenju Hrvata, što je bilo i što tek slijedi, meni je glavom prolazila slika kad sam posljednji put vidjela sina. Dovezao se pred kuću i tu vani me pitao što bih rekla kad bi on i Nadica posvojili dijete. Rekla sam da mi ne bi to bilo drago i molila ga da to ne čini jer imaju još vremena dobiti djecu - kaže nam Mirjana Magić.
Mirjana Magić pogledom prelazi preko goblena na zidu. Na najdonjoj polici smeđeg regala od punog drva obiteljske su fotografije. Dominira ona s vjenčanja Damira i Nadice, piše Jutarnji.
- Dakle, kad sam rekla ‘ne‘, Damir je sjeo u auto i odmah otišao. Nije pričekao niti da mu kažem zašto sam rekla ne. Vjerujem da su on i Nadica donijeli čvrstu odluku i što god ja rekla, ne bi se pokolebali. Uostalom, o cijeloj toj ideji čula sam tek tada, dan prije putovanja. Vjerojatno je Damir namjerno tako napravio jer nije želio da ga odgovaram, niti bi me poslušao. Što je i u redu, jer on sad ima svoju obitelj - kaže gospođa Mirjana. Damir joj je sin jedinac.
Otkad joj je suprug prije dvije godine umro ima samo Damira.
Izgubili dijete u visokoj trudnoći
- Nisam ga željela gnjaviti, on sada ima svoju obitelj. Kad bih ga baš trebala, nazvala bih i odmah bi došao. Ima odgovoran posao i htjela sam da bude spokojan. Pomagao mi je otići u kupovinu i donijeti kući stvari, odvezao bi me doktoru... Ali sve što sam mogla radila sam sama. Nisam željela da se mora i o meni brinuti. Dosta je imao svojih briga i tuge otkad su on i Nadica izgubili dijete u visokoj trudnoći.
- Nakon 20 godina braka, 2018. godine, čekali su bebu i izgubili ju gotovo pred sam porod. Djevojčicu za koju su željeli da se zove Laura, ja sam navijala da bude Tea. Sjećam se kako smo samo dugo znali o tome debatirati. Mojoj generaciji se ime Laura nije sviđalo jer smo ga povezivali s Laurom iz "U registraturi", lošom ženom po Ivicu Kičmanovića.
Kratili smo vrijeme tako, čekajući da se beba rodi. Nije se rodila nikad, ne živa. Došlo je do komplikacija u trudnoći i beba je 19. veljače 2019. godine induciranim porodom rođena mrtva u privatnoj klinici u Zagrebu – slomila se dotad stamena žena pred nama. Sad je samo krhka starica koju kao će onaj kauč "progutati".
Ispričala je to, kaže, teška srca, ali želi da znamo kroz što su njezin sin i snaha prošli i da su zbog djeteta doživjeli najgoru noćnu moru i željeli su svu tu ljubav dati djetetu bez šanse u svijetu u kojem se rodilo. Međutim, sve je pošlo po krivu.
Iako je od odlaska svog sina i njegove supruge u Afriku prošlo već mjesec dana, gospođa Mirjana ni od koga nije primila niti jednu vijest o slučaju. Sve što zna o sudbini Damira i Nadice u Zambiji ono je što vidi na televiziji.
- Nitko me nije nazvao. Apsolutno nitko od državnih vlasti ili što ja znam tko bi u ovakvim slučajevima trebao komunicirati s rodbinom, a ja sam Damiru jedini rod, jer je supruga s njim u Zambiji. Radi se o hrvatskim državljanima uhićenima u drugoj zemlji i pretpostavljam da diplomacija tu treba igrati neku ulogu. Na TV-u sam čula da je djelatnik konzularnog ureda posjetio mog sina, snahu i ostale uhićene i da su dobro. Nisu nas mogli barem ljudski nazvati i reći nam što se događa ako već ne mogu pomoći?
Najgore je što uopće ne znam što bi moglo uslijediti. Slušam da mogu dobiti od 25 do 35 godina zatvora i noćima ne spavam. Probala sam popiti i tabletu, ali ne pomaže. Strah je jači - kaže gospođa Mirjana u ispovijesti za Jutarnji.
Ne može zamisliti kako je njezinima najbližima u afričkom zatvoru, ili, kad ih u jamstvo puste na slobodu, nekom pansionu sa saznanjem da im prijeti 20 godina zatvora. I bez djeteta kojem su se toliko radovali.
Unatoč lošim prognozama, na sreću gospođe Mirjane, tamošnji sud je udovoljio zahtjevu obrane da ih se uz jamstvo pusti na slobodu.