Nad starima smo suze isplakali. Umiru po domovima i bolnicama bez igdje ikoga. Ne možemo se od njih oprostiti, poljubiti im sijede vlasi, zahvaliti na svemu što su nam pružili. Odlaze u tišini. Uz lijes su im tek najbliži, piše Slobodna Dalmacija.
Suosjećamo i s medicinskim osobljem: liječnicima, sestrama, svima unutar zdravstvenog sustava koji se grčevito bore protiv pandemije, koji ne znaju za slobodne dane, godišnje odmore, nedjelje i svece, jer koronavirus više nije samo glavna medijska tema, već i činjenica. Nevidljivi neprijatelj odnosi više života dnevno nego u doba Domovinskog rata, a Hrvatska ima najviše zaraženih od COVID-a 19 po glavi stanovnika u EU.
One koje bolest (još) nije dohvatila, muku muče s financijama. Promet roba i usluga se prepolovio, plaće su pale, a na Zavodu za zapošljavanje je sve više nesretnika kojima je koronavirus poremtio poslovne planove. I koji umiru od straha za egzistenciju.
Summa summarum, ispada da su samo mladi prošli lišo. Ne idu u školu, "zafrkaju" se na online nastavi, prepisuju skrivajući se od Velikog Brata, i spavaju do kasno ujutro svjesni da će im uvijek netko i nešto "dobaciti", šapnuti, i da je sustav lakše izigrati od kuće.
Ako vas to ljuti, ako vam ide na živce što su cijeli dan proveli u pidžami, i što, kao, uče, a naučili su malo i ništa - oprostite im. Gadna im je bolest ukrala mladost. I ostavit će im ožiljke na duši. Ta, toliki neće moći unucima pokazati slike s ekskurzije ili maturalnog plesa. Koliko će ih samo jednoga dana sa sjetom govoriti svojoj djeci: "Eh, da sam ja imao/mala priliku proslaviti maturu i ludovati na brucošijadi. Znaš, tada je bila korona, i nigdje nismo mogli mrdnuti. Ni u kafić, ni u disco, ni na putovanje."
A, imati šesnaest, osamnaest, dvadest i koju, a praktički biti zatvoren u četiri zida, u nekoj vrsti kućnog pritvora - strašno je. Neprirodno. Nenormalno, Pa njima je korona ukrala mladost. Od zabave su im ostali kino i kazalište, i to u ograničenim uvjetima. Umjesto da razmjenjuju poljupce, lickaju se za "date", lica su skrili maskama, pa se smiju očima, istražuju svijet koji ih je preplašio na pragu života bolešću što im je vezala kuglu oko noge, a oni su mladi, poletni, i trčali bi, jurili kroz život, a ne držali distancu ili bježali od njega.
Bidna naša dica, osuđena su na "zidić", na cupkanje pred portunom i bjesomučno čačkanje po mobitelu i gadgetima. Gluvare po cijele dane jer smo ih žigosali kao prenositelje virusa, kao one koji mogu ugroziti starije, doći ih glave, a tko zna je li tako kad se ni znanstvenici ne mogu služiti oko koječega vezanog uz koronu, kad se i oni kontreštaju, kad je i pred njima toliko nejasnoća i nedoumica koje se samo vremenom mogu riješiti, ali živci su nam svima pri kraju, i više nitko i za ništa nema strpljenja.
Otuda u nedjelju puna Pjaca i Riva, otuda dojam da sve radimo krivo; a nije baš tako, i nismo najgori - nego pucamo, ne možemo više ni mi stariji, a kamoli mladost koju se ne da izolirati, uzaptiti - zaustaviti.
A sve u svemu, najmanje grintaju. I prihvatili su manje-više sve što im je preporučeno i nadređeno. Uzeli zdravo za gotovo. Pod novo normalno. Stariji ih tješe se da će i zaraza, koja je zahvatila, bit će skoro i sedamdeset milijuna ljudi (!), jednom proći. Da će ih pustiti na miru. Dozvoliti im da izlaze, da se vole, partijaju, luduju. Da žive, piše Slobodna Dalmacija.