Marko Barišić nije prvi pomorac u svojoj obitelji. Nakon djeda Jakše Margaretića i oca Davora Barišića, odlučio se okušati u ovom 'kruhu sa sedam kora' kao predstavnik već treće generacije koja u njegovoj obitelji 'tuče more'. I djed i otac su kapetani, a mogao bi to, po svemu sudeći, i sam (p)ostati.
Okupali ga na ekvatoru
Završio je Pomorski fakultet u Dubrovniku, smjer Nautika, i čekao svoju priliku za prvi ukrcaj na brod. Ona se uskoro i ukazala. Ne znajući ništa o onome što ga očekuje, otputovao je u najjužniji grad na svijetu, Ushuaiju u Argentini, gdje se ukrcao na turistički brod 'Corinthian' firme Grand Circle koji vozi ture do Antarktike. Putovanje traje 9 dana - 3 dana se putuje do Južnog pola i nazad, a 6 dana gosti provode u obilasku same Antarktike. Ove ture brod odrađuje između 1. prosinca i 1. ožujka, kada se vraća u Europu i plovi Mediteranom.
- Paze me, to mi je najvažnije – smije se Marko, kojemu prvi vijađ prolazi puno bolje nego je i u najluđim snovima očekivao. Kadetura, odnosno odrađivanje vježbeničkog staža je, po završetku Pomorskog fakulteta ili škole, jedan od najvećih izazova u karijeri budućih pomoraca. A njemu se plovidba već 'uvukla pod kožu', a more 'poteklo venama'.
Oduševljen je poslom i kolegama, koji su mu, 'ničim izazvani', kaže, dali nadimak 'Tigar'. Možda zato što je stoički podnio 'kupanje' na otvorenom u času kada je prvi put prešao ekvator. 'Krštenje' je to koje prolazi svaki pomorac kada prvi put dođe do zamišljene crte koja dijeli Zemlju na dvije polutke.
- To je bilo na pola puta za Antarktiku. Običaj je da popiješ čašu mora, ljubiš morsku ribu i poliju te kantom vode – smije se Marko, sjećajući se tog događaja koji ga je dočekao već prvog vikenda na brodu. Ali nije se Marko dao zbuniti – prihvatio je običaje i super se uklopio u ekipu.
Nisam vjerovao gdje se nalazim!
Jedini je kadet na palubi broda 'Corinthian'. Vremenska razlika je 4 sata – kad je u njih podne, u nas je 4 popodne. Trenutno su ondje u ljetnom periodu, pa se temperatura kreće od plus 10 do minus 4 do 5 stupnjeva, kaže Marko. Često je sunčano.
Gosti u obilasku Antarktike posjećuju stare argentinske, britanske, norveške i ukrajinske vojne baze u kojima su danas uglavnom razni muzeji i prodaju se suveniri. U nekoliko argentinskih državnih baza u ljetnom periodu živi nekoliko ljudi. Imaju školu, poštu, pa čak i crkvu.
- Prvi dan kad smo došli, sve mi je bilo nestvarno – kaže 25-godišnjak iz Grada.
- Nisam uopće mogao vjerovati gdje se nalazim! Antarktiku sam do tada vidio samo nekoliko puta na televiziji. Prve dane radio sam na ukrcavanju putnika u gumenjake, a iduće dane su me poslali na najgornju palubu, da radim zajedno s jednim momkom na dizalici, da mu pomognem spustiti gumenjake u more. Tu sam se 'našao' i to mi je i dan danas svakodnevnica. Još mi nisu našli zamjenu – smije se Marko.
- Dvaput na dan imamo ture s gostima, jednu u 8 ujutro, drugu u 2 popodne, vrijeme brzo prolazi kad si s dobrom ekipom. Zadnji dan putovanja svečano se oblačimo i pozdravljamo goste u brodskom restoranu i dolazimo kasno popodne u Argentinu. Ako netko ima snage, ide van, ako nema, ide na zasluženi odmor. Iduće jutro je rano dizanje i počinje iskrcavanje otpada i ukrcaj hrane i goriva. Kad se sve to obavi, iza ručka se izađe malo vanka i svi smo u 4 'stand by' za novo otkrivanje Antarktike – prepričava svoju rutinu na drugom kraju svijeta Marko Barišić.
Djeca Južnog pola
- Na svakom putovanju možemo izaći s broda. Tada zajedno s putnicima i 'trip liderima' izlazimo na obalu, razgledavamo razne znamenitosti, kupimo koji suvenir za uspomenu na ovo lijepo iskustvo. Čuli smo i razne zanimljivosti, kao onu da na Antarktici živi čak 120 ljudi, od kojih je 20-toro djece – ističe mladi Dubrovčanin.
- Tu je i 'Otok obmane', Deception island, koji je nastao nakon erupcije vulkana. Otvorile su se stijene i more je ušlo unutra, tako je nastao. Taj vulkan je ispod razine mora i dan danas je aktivan. Na otoku je nekad bila stanica za kitolov u kojoj se čuvalo njihovo ulje, a danas je turistička destinacija i znanstvena ispostava.
- Viđamo i razne životinje. Najčešći su to pingvini, koji su jako pitomi jer su naviknuti na ljude – nastavlja Marko. - Teško ih je pomaziti, ipak su to divlje životinje. Svakodnevno viđamo i kitove – orke i plavetne kitove, a na obali često leže tuljani. Životinje je strogo zabranjeno hraniti. Bili smo u gumenjaku od kitova udaljeni tek dva metra. Bonaca je, pa kad čuješ ono njihovo puhanje, naježiš se – priča o iskustvu susreta s najvećim morskim sisavcem.
A je li hladno kao u nas na buri?
- Ništa nije kao naša bura! – smije se Marko, koji na brodu ostaje do polovice travnja. Na Antarktici je trenutno ljeto, pa je većinom sve suho, ponegdje ima čak i trave. Nema noći – stalno je dan, a naspavaju se jer u kabinama nemaju prozore, kaže mladi pomorac.
Dovoljna je ulica i broj
- Neki ljudi nisu ni čuli za sedmi kontinent, neki su ga vidjeli samo na televiziji, ali meni je bit ovog iskustva da ću ga uvijek pamtiti i sigurno još dugo pričati o njemu.
A pričat će o njemu i članovi njegove uže obitelji – djed Jakša, baka Ane, majka Zrinka, otac Davor, sestra Paula, brat Filip te dundo Tomi, njegova supruga Nataša i dvije prve rodice – Lucijana i Mara. Svima puno nedostaje i jedva čekaju da im se Marko vrati s broda. Do tada s njime redovno komuniciraju preko whatsappa, a sjetio se Marko poslati im i razglednicu.
S prvom koja je stigla posebno je oduševio djeda Jakšu, baku Anu i dunda Tomija. Na njoj je, naime, napisao samo ulicu i broj njihove kuće, te 'Dubrovnik' i poštanski broj, bez imena, prezimena ili bilo kakvog teksta, a ona je ipak stigla njima u ruke. Svaka čast Hrvatskoj pošti i njezinih poštarima, smiju se Margaretići, kao i onima na Antarktici koji su prepoznali u kojoj je državi Dubrovnik – što nam još jednom potvrđuje koliko je naš Grad s velikim 'G' poznat u svijetu, pa i u njegovim najpustijim krajevima.
Na pitanje što mu najviše fali, daleko od Grada i od obitelji, Marko iskreno odgovara:
- Doma svi, ekipa, lijepi dani, Kućište i gruška kafa!