Dječica godinama ljetovala tik uz masovnu grobnicu !

Dvjestotinjak hrvatskih vojnika i njemačkih mornara, koji su nakon poraza u Drugom svjetskom ratu u svibnju 1945. povlačeći se pred partizanima utočište potražili u Trstu, saveznici su vrlo brzo vratili natrag u Jugoslaviju. Vojnici se nisu svojevoljno htjeli predati Titovim partizanima, ali ih je šokiralo kad su ipak pali u njihove ruke te su u Puli ukrcani na brod.Premda im je bilo obećano da će se iskrcati u Korčuli i Boki, gdje će kao zarobljenici raditi na obnovi zemlje, prema njima se nisu primijenile međunarodne konvencije i oni su svoj „morski“ križni put okončali na otočiću Jakljanu nedaleko od Dubrovnika. Naime, pod nikada razjašnjenim okolnostima brodica je skrenula s puta za Boku kotorsku i pristala na Jakljanu. Tu u obližnjoj kavi, iz koje se iskapao gorski pijesak, tik uz pristan, zarobljenici s broda ubijani su po kratkom postupku, bez suda i bez valjane optužbe.U mrkloj noći odjekivali su pucnji i krici, svi zarobljenici su likvidirani, a njihovi egzekutori, koji za taj zločin nisu odgovarali, pobrinuli su se da njihova izmučena tijela dugo vremena nitko ne nađe. Pobacali su ih u kavu promjera oko tisuća kvadratnih metara, gdje su prekriveni pijeskom ležali gotovo sedamdeset godina. Nesretni zarobljenici ubijeni su uglavnom metkom u zatiljak, o čemu svjedoče prostrijelne rane na lubanjama, a nekima su i ruke bile žicom vezane.Da na tom otoku postoji masovna grobnica znali su tek rijetki stanovnici Dubrovnika, neki su skrivećki tamo odlazili i palili svijeće na stratištu, ali nitko se o tome nije usudio javno govoriti. Prilikom izgradnje bungalova, sredinom sedamdesetih godina, radnici su kopajući temelje za tadašnje beogradsko dječje ljetovalište pronašli lubanje i ostatke ljudskih kostiju. To je bio dovoljan razlog da se nastavi graditi malo dalje, izvan masovne grobnice, koja je bila do tada strogo čuvana tajna, sve dok udruženje Hrvatski domobran iz Dubrovnika nije pokrenulo akciju ekshumacije. Članovi postrojbe za posebne namjene MORH-a, pod vodstvom pomoćnika ministra branitelja, pukovnika Ivana Grujića, predstavnici PU dubrovačko-neretvanske i članovi Udruge Hrvatski domobran obavili su iznimno složenu ekshumaciju na Jakljanu gdje je pronađeno 214 ljudskih kostura, zarobljenika, koje su likvidirali partizani po već ustaljenom komunističkom receptu.Tako je otočić Jakljan postao mjesto najveće masovne grobnice na dubrovačkom području, iako je do sada najpoznatije stratište otok Daksa s 54 žrtve komunističkog terora.- Posebnu zahvalnost dugujemo dvojici naših članova s otoka Šipana, pokojnom Kuzmi Stjepoviću (rođen 1925., umro u siječnju 2012.) i Zvonimiru Koporčiću (rođen 1928.), koji su nas prije nekoliko godina detaljno upoznali s razmjerima počinjenih zločina na Jakljanu, o čemu se šutjelo godinama, iako su manje- -više svi otočani znali za likvidacije na zabranjenom otoku, ali rijetki su se usudili javno o tome progovoriti - ističe Željko Kulišić, predsjednik udruge Hrvatski domobran.Za zločine počinjene nakon završetka II. svjetskog rata, što je do raspada Jugoslavije bila strogo čuvana komunistička tajna, nitko od partizanskih vođa nikad nije odgovarao. Prema dokumentiranim kazivanjima pokojnog Stjepovića, na Jakljanu su se i poslije provodile likvidacije nepoćudnih Hrvata sve do 1951., a po nalogu zloglasne Udbe i uz pomoć lokalnih poslušnika. O stratištu na Jakljanu svjedočio je hrvatski emigrant Grgo Žutelija, što je objavljeno u Političkom zatvoreniku pod naslovom „Križni put do mora“, koji je s velikom sigurnošću potvrdio da su u masovnoj grobnici zarobljeni njemački mornari, među kojima ima i Hrvata iz Konavala.Na otok se nije moglo slobodno dolaziti sve do polovice 70-ih godina prošlog stoljeća, a tek su 1974. godine izgrađene zgrade i bungalovi za potrebe dječjeg ljetovališta za mališane iz BiH. Ta spoznaja – da su dječicu smišljeno smjestili uz stratiše pa su se praktički igrala i kupala na kostima okrutno pobijenih mladića – otkriva svu nakaradnost paklenskog (na)uma. Poznata je priča kako su prilikom izgradnje temelja sjevernog objekta radnici naišli na ostatke kostiju i tri ljudske lubanje, pa, iako je bilo planirano, nisu nastavili s daljnjom izgradnjom bungalova, što su potvrdili Kuzma Stjepović i Zvonimir Koprčić.Za zločine počinjene nakon završetka II. svjetskog rata, što je do raspada Jugoslavije bila strogo čuvana komunistička tajna, nitko od partizanskih vođa nikad nije odgovarao.- Nevjerojatna je spoznaja da je više od pola stoljeća trajala komunistička „omerta“, a ni dodatnih dvadesetak godina neovisnosti RH nije bilo nikakve političke volje od strane vladajućih struktura da se riješi ovo pitanje. Tako je bilo sve dok udruga Hrvatski domobran iz Dubrovnika nije uzela stvari u svoje ruke, te započela pravnu bitku obilazeći nadležna ministarstva i institucije - pojašnjava Kulišić.Stanislav SoldoSNIMIO TonČi Plazibat / CROPIX