Slobodna Dalmacija je, kao što možda znate, rođena u pojati, dakle, u štalici. Njoj se, međutim, nisu došla pokloniti tri kralja, ma čak ni tri štampadura. Jedan jedini bio je dovoljan da na zadnjem kriku partizanske tehnike, šapirografu, zavrti cijelu nakladu. A nakon što su i posljednji primjerci prvoga broja otpremljeni u sektor distribucije – dakle, predani u ruke kuririma i na leđa magarcima – vrijedni se tiskar vjerojatno uputio prema susjednoj, sanitetskoj pojati da mu tamo izdaju neku mast kojom će sanirati muskulfiber nastao zbog upornog kurblanja (vrtnje) manicom (ručkom).
Dok je umoran sjedio na mosorskoj padini zagledan u daljinu, što će reći u svoj grad, nije mogao ni slutiti kako će završiti pustolovina u čijoj je prvoj, napetoj i odvažnoj epizodi odigrao veliku i važnu ulogu. Punih 78 godina kasnije, pred nama, njegovim možda nezakonitim, ali ipak nesumnjivim potomcima (kroz koje, istini za volju, ne kola njegova krv, ali čiji su prsti jednako šporkani štampadurskom bojom), također se otvara nepoznati horizont.
Prvi tiskar ove novine, baš kao i njegove kolege iz prve redakcije Slobodne Dalmacije, nije se usuđivao razmišljati o dalekoj budućnosti. Već se i jedno skromno sutra činilo nedohvatljivim i dalekim, jer je kraj neizvjesne sadašnjosti u kojoj je živio mogao biti oglašen svakoga trenutka praskom pucnja ili grmljavinom topa. Kao što se trudio ne misliti na ono što njega čeka – a čekali su ga još dugi mjeseci krvavog rata – tako nije razbijao glavu ni preteškim pitanjem što čeka nju, "Slobodnu“. A čekala ju je rijetka čast da svojim krsnim imenom anektira cijelu imenicu. Jer, kad se u Dalmaciji na kiosku zatraži Novina, vrlo dobro se zna koju tiskovinu mušterija želi kupiti. I kad bi se izdanja svih, pa i najprestižnijih listova iz cijeloga svijeta, snagom moćnoga tsunamija izlila u neku našu trafiku, samo bi jedno izdanje uživalo u časti da ga čitatelji imenuju imenicom, a ne imenom.
Ako smo u ičemu uspjeli biti dostojnim nastavljačima slavne novinarske baštine onda je to, pretpostavljam, u činjenici da smo, barem u Dalmaciji, sačuvali taj prestižni, rekao bih i čak i sveti poredak vrijednosti koji poručuje: jedna je Novina, naravno "Slobodna“, ostalo su ostali (koga je briga i kome se da, neka ih poimenice nabraja, mi imamo pametnijega posla).
Prvi broj "Slobodne Dalmacije“ izašao je u vremenu kada su se gubili ljudski životi. Bezdušno, surovo, u zastrašujućem broju, na sve zamislive načine, u svim pa i najskrovitijim predjelima našega svijeta jedna je smrt sustizala drugu. Danas, na našu sreću, živimo u miru. Doduše, formulu besmrtnosti nitko nije otkrio, pa i dalje umiremo, ali zbog narušena zdravlja ili nesretnog slučaja, a ne zato što je netko sebi uzeo za pravo poslati nas na onaj svijet.
Sedamdeset i osam godina kasnije ljudski se rod, općenito govoreći, dobro drži, ali se zato novine pate kao sveti Lovre. U njih nitko ne puca, po njima nitko ne tuče, ali one svejedno i svugdje kopne i odumiru. Nove tehnologije koje idu u paketu s novim životnim stilovima polako, ali sigurno dolaze glave novinarstvu, iako se ono ne predaje, nego dapače strastveno vozi paralel-slalom između analognog printa i digitalnih čudesa u svim zamislivim formatima.
Prvi štampadur "Slobodne“ Novinu je tiskao u predasima između dviju borbi. Mi, njegovi nezakoniti, ali ponosni potomci, ne moramo se plašiti da ćemo izgubiti glavu, ali moramo računati s time da bi se, poput tisuća svojih kolega sa svih strana globusa, jednom mogli naći u škripcu iz kojega nema izlaza. No, i u najtežim trenucima jedna nas stvar ohrabruje. Slobodna Dalmacija pripada (i u svijetu, a kamoli kod nas) rijetkom, najrjeđem soju novina: naime, u naš je DNK upisana nepokoriva borbenost, mi smo rođeni u žaru bitke i naučili smo ne predavati se. A sve i da hoćemo, ne bismo smjeli, jer odgovaramo vama, našim čitateljima. Koji miritate veliko Č baš kao i mi veliko N. Naša principijelna koalicija traje predugo i previše je snažna da bi je išta dovelo u pitanje.