Ana Marčinko nakon devet godina rada u Dubrovačkoj biskupiji, gdje je vodila Vijeće i Ured za mlade, odnedavno se preselila u Zagreb u Isusovačku službu za izbjeglice (Jesuit Refugee Service, JRS). Kad je u rujnu otišla iz Grada, mladi su se na društvenim mrežama opraštali toplim porukama s njom, piše Slobodna.
Kao diplomirana teologinja, doktorandica, radila je i kao volonterka u Obiteljskom savjetovalištu, ali odnedavno pomaže izbjeglicama, što je za nju, kako kaže, vrlo emotivno jer u susretu s osobom često ostajete bez teksta, “nemate riječi kojima biste ih utješili, i ostajete maleni pred tolikom boli, a sve što možete učiniti je olakšati im ovaj trenutak”.
Budući da se ovih dana pojačao pritisak na zapadnobalkanskoj migrantskoj ruti, a samim time i na Hrvatsku, veće skupine ljudi borave na željezničkim kolodvorima. Iz pravca Bosne i Hercegovine i Srbije stižu do Zagreba, odakle nastavljaju vlakom za Rijeku, a potom autobusima nastavljaju za Lupoglav, a dalje prema Buzetu ponovno željeznicom. Od pograničnog istarskog grada rasipaju se šumskim stazama prema Sloveniji i dalje prema zemljama zapadne Europe.
Da toliki put danima prolaze prvom klasom ne bi se osjećali ugodno, a kamoli što putem noće praktično na peronima. Mnogi od njih su ozlijeđeni, inficirani svrabom i drugim bolestima od prljavštine. Mnogi od njih nemaju dokumente, a većina ih je s dozvolom boravka u našoj zemlji koja traje samo sedam dana, čime praktično posjeduju papir o izgonu. Hrvatska nema zakonsku osnovu da im osigura privremeni krov nad glavom pa su najčešće prepušteni volonterima, među kojima se ističu upravo oni iz JRS-a.
Kakvi su vam prvi dojmovi rada s ljudima u pokretu?
- Osobno smatram da rad ili volontiranje u bilo kojoj humanitarnoj organizaciji nadilazi sami koncept rada, da uključuje osobu u cijelosti. Ponekad je vrlo izazovno vratiti se s terena u svoju svakodnevicu i posao ostaviti na poslu. Kada je riječ o radu s osobama u pokretu, ljudima koji su morali napustiti svoje domove i zaputiti se u nepoznato, koji su pritom izloženi raznim izazovima, ali i opasnostima, to nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Svaka njihova priča je potresna i kompleksna na svoj način. Stoga je prije svega potrebno raditi s našim ljudima koji odlaze na teren, osigurati im svu pomoć i podršku kako bi se lakše nosili s izazovima s kojima se susreću.
S hladnijim danima povećavaju se problemi migranata kojima je Hrvatska na ruti. Inače, cijela Europska unija je pod sve većim migrantskim pritiskom. Ipak, situacija je netipična budući da pred dolazak zime obično pada broj dolazaka, ali ove godine raste. Kako to tumačite?
- Nažalost, to nam je samo pokazatelj koliko je teška i beznadna situacija u zemljama iz kojih dolaze, pa su primorani zaputiti se na put i u takvim okolnostima. Možda prečesto zaboravimo postaviti i to pitanje: zbog čega su ljudi primorani napuštati svoje domove, zbog čega se odlučuju na toliki rizik kako bi se domogli neke druge zemlje, kakvi li moraju biti uvjeti iz kojih bježe kada su spremni mjesecima hodati, spavati na otvorenom, trpjeti hladnoću i nedostatak higijenskih uvjeta.
Koliko na sve utječe vizni režim Srbije prema građanima trećih zemalja?
- Riječ je o novijem momentu u migrantskim kretanjima u našoj regiji. No, još od izbjegličke krize 2015. godine kroz našu zemlju neprestano prolaze migranti koji traže svoju bolju budućnost u Europi. Do sada ih nismo toliko zamjećivali u Hrvatskoj, ali jesmo u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Valja imati na umu da u Turskoj još boravi više od tri i pol milijuna sirijskih izbjeglica i još dva milijuna njih iz drugih zemalja. Takozvana Balkanska ruta kreće upravo iz Turske, pa preko Grčke prolazi i kroz naše krajeve.
”Mi sada imamo jako puno migranata iz Burundija, Indije, Kube, što je nešto s čime se susrećemo prvi put, ali ne samo Hrvatska nego i druge članice Europske unije. Ti ljudi dolaze zrakoplovima najčešće u Beograd i onda kreću dalje, bilo preko BiH i Hrvatske, bilo preko Mađarske”, kazao je nedavno ministar Davor Božinović. Čije državljane susrećete u svom radu?
- Posljednjih mjeseci svjedočimo velikom broju migranata koji prolaze kroz naše područje i zadržavaju se najčešće u blizini željezničkih postaja na putu prema Sloveniji. Kod nas provode kraće vrijeme, do nekoliko dana, dok ne nađu prijevoz od daljnjih destinacija na Zapadu. Riječ je o građanima država srednje Azije kao što su Afganistan, Pakistan i Indija, država Bliskog istoka kao što su Iran, Turska i Palestina. Veći je broj migranata i iz afričkih država, napose iz Burundija, zatim iz Konga, Tunisa, Gvineje i drugih država. Tu su i građani Kube, koji najčešće, poradi jezika, žele do Španjolske. Prevladavaju mlađi muškarci koji traže posao na Zapadu, no nerijetko se vide i čitave obitelji s malom djecom, ali i starije osobe.
Svjedočimo situaciji na riječkom, ali i na zagrebačkom željezničkom kolodvoru. Riječ je o ljudima s takozvanim “seven days paper” dokumentom za čiji smještaj, ali i zdravstvenu skrb država ne mora mariti, što znači da su ti migranti praktično na ulici. Zaposlenici i volonteri Isusovačke službe za izbjeglice priskočili su ovih dana zajedno s građanima volonterima, migrantima u Rijeci, a što je s onima koji se kreću uokolo zagrebačkog kolodvora? Hoćete li i kako pomoći i njima da prebrode svoju tešku situaciju?
- Svakako je riječ o problemu koji je globalne prirode, koji nadilazi Hrvatsku kao državu i koji nas pogađa zbog našeg geografskog položaja. No, možemo pokušati učiniti da se pri prolasku kroz naš teritorij izbjegnu tragedije i osigura nekakav minimum dostojanstva tim ljudima. U tome mi i druge organizacije nastojimo pomoći. U Bosni i Hercegovini već godinama, u Sarajevu i Bihaću, radimo s tom kategorijom ljudi, kao i u Srbiji i na Kosovu. Sada smo angažirani na željezničkom kolodvoru u Rijeci. Ondje Riječka nadbiskupija koordinira pomoć migrantima, a mi kao Isusovačka služba za izbjeglice nastojimo pomoći kroz našu mrežu zaposlenika i volontera.
Angažiran je i Crveni križ, koji svakodnevno priprema dvjesto obroka. Što se tiče zagrebačkog kolodvora, Grad Zagreb je na sebe preuzeo inicijativu koordinacije organizacija koje mogu pružiti humanitarnu pomoć u ovom pitanju, te su održani sastanci i poduzete radnje kako bi se to i omogućilo. Mi ćemo se, naravno, zajedno s kolegama iz drugih organizacija uključiti u rad na terenu kad za to bude iskazana potreba i omogućeni uvjeti.
Donedavno smo slušali priče o odvraćanju izbjeglica s granica s obzirom na to da se radi, kako nam se predočava, o pokušajima ilegalnog prelaska. Sada vidimo da ni neki od ovih ljudi koji putuju preko Buzeta dalje prema zemljama Europske unije također nemaju dokumente. Je li se, prema vašem mišljenju, nešto promijenilo u politici RH prema migrantima? Jesu li granice propusnije?
- Izdavanje tog dokumenta po kojemu osobe moraju napustiti europski gospodarski prostor u roku od sedam dana je novi fenomen i on, zapravo, uvjetuje trenutnu situaciju u našoj državi. Evidentno je da su njime granice postale propusnije, no nije se dovoljno koordinirano radilo na otklanjanju drugih poteškoća koje je to izazvalo. Naš poziv je, kao katoličke humanitarne organizacije, pomoći koliko više možemo u takvoj situaciji. Drago nam je da je u Rijeci Nadbiskupija preuzela inicijativu u pregovorima s državnim i lokalnim vlastima i da bar nešto možemo učiniti kako bismo tim ljudima olakšali boravak na našem području.
Ima li JRS informacije o trenutnom postupanju s izbjeglicama na granicama?
- Nemamo vlastite podatke ali, kao i ostali, pratimo što druge vladine i nevladine organizacije iz drugih zemalja i iz regije informiraju o postupanjima spram migranata. Pri tome nam uvelike pomaže i činjenica da svoje urede imamo u svim zemljama regije. Zagovaramo rješenja koja su zakonska, sustavna i dugoročna. Imamo i mnogo iskustava iz naših ureda koji djeluju na užarenim migrantskim rutama, kao što je granica SAD-a i Meksika, španjolske enklave u Maroku, Malta i Grčka.
Izbjeglice ili migranti? Koji naziv je točan? Objasnite nam razliku.
- Razne organizacije koriste različite nazive, koji često imaju i političke konotacije i naziv zavisi od perspektive onoga koji ga koristi: migranti, izbjeglice, prisilno raseljeni, interno raseljeni, tražitelji azila, osobe pod privremenom zaštitom, itd. Papa Franjo, ponajveći zagovornik prava migranata u naše vrijeme, uglavnom koristi taj pojam za sve kategorije. U jednom od dokumenata definira migranta kao čovjeka koji “bježi od rata, nasilja, političkog ili vjerskog progona, od prirodnih katastrofa koje uključuju i one uvjetovane klimatskim promjenama, kao i od krajnjeg siromaštva”.
Naposljetku, u čemu se, prema vašem mišljenju, razlikuju Dubrovnik i Zagreb i jeste li zadovoljni svojim novim poslom?
- Dubrovnik je grad u kojem sam odrasla i koji mi je vrlo teško objektivno komentirati ili s ijednim drugim gradom uspoređivati. To je mali grad jakog identiteta, bogate povijesti i izrazito povezane zajednice. Osobno ga doživljavam jako lijepim mjestom za život, iako je teritorijalno skučen, u svojoj naravi je izrazito otvoren, a zbog samog turizma i raznolik. Iako sam iz njega privremeno otišla, smatram da ima puno potencijala i da svojim karakterom može parirati mnogo većim gradovima. Zagreb je naš glavni grad i u svakom svom segmentu zasluženo nosi taj epitet, otvara mi neka nova vrata i definitivno šarmira svojim specifičnostima. Svi koji me poznaju malo duže često mi komentiraju da se osjeti zadovoljstvo u mom glasu u novom gradu i na novom poslu. Ovo je jedan novi izazov za mene, a opet logičan nastavak dosadašnjeg rada. Moj primarni razlog upuštanja u pastoral mladih je bio davanje glasa i pomoć u integraciji u društvo mladog čovjeka, sada to činim s onima koji se nalaze na margini našeg društva. Raduje me susret s čovjekom i otkrivanje njegovih potencijala, ali i prepoznavanja prostora u kojem može djelovati sa svim što nosi. Raditi s migrantima može izgledati zahtjevno, ali je u svojoj biti lijepo. Postoji li bolji osjećaj od toga da znaš da si barem malim djelom pomogao da nečiji život bude kvalitetniji?