Hajduk nije pobijedio Istru (2:2) zato što nije igrao dovoljno dobro. Spor protok lopte u napadu, kao i loša obrambena tranzicija koštali su Splićane još dva iznimno važna boda. Trener Karoglan nije uspio riješiti problem nepovezane igre, zbog koje je Dambrauskas morao napustiti klupu.
Realno, to nitko u ove dvije utakmice nije ni očekivao. Niti je imao vremena, niti ga je momčad mogla doživjeti kao novog lika koji će ih "šokirati" i potaknuti na drugačiji nogomet. Karoglan je predugo u toj svlačionici da bi mogao računati na uobičajeni efekt "šoka", koji u pravilu dolazi s novim trenerom.
Hajduk je tako danas "ni na nebu ni na zemlji". Ne zna što napraviti s trenerom, a trener nije stoper ili desni bek, pozicije koje ćeš nekako zakrpati kad nemaš rješenja. Trener je - uz predsjednika - najvažnija osoba u klubu. Kad promašiš trenera, promašio si i sezonu. I zato Hajdukova već sada opasno miriše ne neuspješnu. Doduše, takva je, još i gora, u startu bila i prošla, pa je završena s trofejom i rekordnim brojem navijača na tribinama, pišu Sportske novosti.
Međutim, Hajduk ljetos nije napravio igrački i rezultatski iskorak koji se očekivao i na velika zvona najavljivao. Hajduk ne izgleda dobro, ne samo na terenu. Čak i izvan njega po prvi put u Jakobušićevom mandatu djeluje kao da nema jasnu viziju. Stoga danas mnogi udaraju po predsjedniku. Kao i po odluci da smijeni Dambrauskasa, posebno zato što u pričuvi očito nema rješenje koje će barem umiriti, ako već ne obradovati navijače.
Ono što je moralo zbuniti navijače bilo je Jakobušićevo priopćenje iz kojeg nitko nije uspio shvatiti zašto je Dambrauskas dobio otkaz. Umjesto čvrste poruke "nemamo igru, nemamo ni rezultat, a igrači nam nazaduju umjesto da napreduju", čitali smo nejasne i populističke fraze. Koje su na kraju najviše koštale Jakobušića, jer po prvi put u ulozi predsjednika Hajduka nije ispao odlučan u svojoj odluci. Što su mnogi iskoristili da krenu u obračun s predsjednikom koji "se skriva iza stalnih smjena trenera".
Je li to doista tako? Jakobušić je kao predsjednik napravio pregršt sjajnih poteza, nekoliko njih vrijednih divljenja. Od prvog dana zabranio je "kuknjavu i alibije", preuzeo je odgovornost u strahovito teškoj financijskoj situaciji te prije svega s nevjerojatnom energijom i upornošću vratio na Poljud Lovru Kalinića i Marka Livaju. Što su bila dva kamena temeljca na kojima je krenuo zidati novi Hajduk. Kasnije im je pridodao i Filipa Krovinovića te Nikolu Kalinića, stvorivši tako "senatorski četverac" koji će diktirati ritmove i energiju svlačionice.
Međutim, koliko god taj četverac bio igrački dobar, najviše je ovisan o treneru koji ih vodi. Što je Jakobušić dobro znao od prvog dana. I zato je krenuo u lov na Slavena Bilića, Ivana Leku ili Ivana Jurića. Nije uspio. Ne zbog novca, dečki su jednostavno u nekim drugim životnim okolnostima. Nedostupni za Hajduk.
Kako Jakobušić nije nogometni stručnjak, nakon što je dosta brzo "potrošio" svoje ideje glede trenera, potražio je čovjeka koji će imati neka druga rješenja. Pronašao ga je u Mindaugasu Nikoličiusu. U sportskom direktoru Gorice, koji je dvije godine u nizu tamo radio sjajan posao. Kako po pitanju dovođenja i prodaje igrača, tako i po odabiru trenera. Gorica je s Dambrauskasom čvrsto držala europsko mjesto u prvenstvu. Jakobušić je Nikoličiusa doveo da pronađe ono što on nije uspio - trenera za Hajduk.
Litavac je potom izabrao Paola Tramezzanija, Talijana koji zna posao, ali svadljivog i tvrdoglavog karaktera, zbog čega nigdje i nije uspio ostaviti duži trenerski trag. Nikoličius je odabrao i Jensa Gustafssona, Šveđanina koji ni po čemu nije imao CV za Hajduk. Nikoličius je hazardirao i - promašio. Potom je doveo Dambrauskasa, svog velikog prijatelja i trenera kojeg je doslovno stvorio.
Što je bila definitivna potvrda da je Jakobušić ključeve sportske politike kluba do kraja prepustio Nikoličiusu. A ovaj je još u Gorici pokazivao koliko voli biti "glavni kreator" u klubu. I zato je u Gustafssonu i Dambrauskasu birao trenere koji će ga slijediti pod svaku cijenu. Na kraju obojica nisu bili ono što Hajduk doista traži.
Čudno je stoga da kad pričamo o odgovornosti za krizu na Poljudu Nikoličiusa malo tko i spominje. Jakobušić je kao predsjednik napravio baš sve što je mogao. Doveo je "senatore", osigurao sjajne plaće, znatno povećao prihode od ulaznica, Fan Shopa, sponzora... Nije prodao ni jednog igrača za kojeg je struka držala da je nužan momčadi. Ni jednog!? Ne pitajući Nikoličiusa i Dambrauskasa kako će napuniti blagajnu. Samo da im omogući sve što trebaju za dobre igre i trofeje.
Svlačionicu je zato prepustio Nikoličiusu. Od imena trenera, do dovođenja ostalih pojačanja. Napokon, nije li Nikoličius taj koji je smijenio Dambrauskasa? Ako je to bila Jakobušićeva odluka, onda mu Nikoličius i ne treba. Doveo ga je prije svega da mu trajno i kvalitetno riješi pitanje trenera, što Litavac nije uspio. Nije ni Jakobušić, ali rekli smo da predsjednik nije stručnjak, ali Nikoličius je. On je taj koji je mjesecima trebao prebirati trenerska imena tražeći pravo rješenje za Poljud, donose Sportske novosti.
Nije Nikoličius tražio samo trenere, nego je dovodio i pojačanja. Gledajući Hajdukovih udarnih 15, 16 igrača, vidjet ćemo da je svlačionica iznimno iskusna, za mnoge i previše stara, posebno s aspekta budućnosti kluba. Startnih 11 protiv Istre imalo je u prosjeku 28,6 godina. Puno je to, previše, malo tko u Europi danas ima tako staru postavu. Sezona je duga, teško ju je izvući bez mladosti koja donosi energiju, trku, moć i glad. Sve to vidljivo nedostaje ovom Hajduku da bi bio ozbiljan pretendent na naslov. A takvu svlačionicu slagao je Nikoličius, Jakobušićev odabir bili su samo "senatori".
Jakobušić usprkos svih tih činjenica i dalje čvrsto stoji iza Nikoličiusa. I četvrti put u nizu prepustit će mu odabir trenera. Premda bi bilo logično da je on već na Poljudu, jer trenera ne mijenjaš dok mu ne pripremiš nasljednika. Osim ako ne gori, što na Poljudu nije bio slučaj. I to je Nikoličiusov krimen. Njegov je posao i uvijek imati barem jedno rješenje u pričuvi.
Naravno da je i Nikoličius Jakobušićeva odgovornost. On ga je doveo i dao mu ovlasti. U njegovim je rukama i Jakobušićeva sudbina na poziciji predsjednika. Rekli smo već, u klubu se sve lomi na terenu. U Gorici je Litavac zaslužio čistu peticu za svoj rad, ali na Poljudu ta ocjena ni izbliza nije tako visoka. I pitanje je kada će Jakobušić doista podvući crtu pod Nikoličiusov rad? I sagledati isplati li mu se sve novce i dalje stavljati na njega. Nakon svega, to zvuči dosta hrabro....