Ustvari, konopi, sajle, stoperi, kacige, rukavice, oprema u koju vas utrpaju i stegnu k'o kobasicu, pa onda jednostavno 'objese'... Prije mene ide stranac Cezar Manso zvani Ante. Niz zip vaš puštaju u ležećem položaju, glavom prema naprijed, da sve možete vidjeti, ako niste baš veliki trtaroš. Ode Ante uz pljesak grupice nas koji čekamo, prijavljujem se za idući spust, hvataju me živci ne čeka mi se.
A dok se sva priprema obavi, ovi mladi ljudi opušteno razgovaraju sa svima, i po tristo puta objašnjavaju kako se sve događa, koliko ste sigurni, i razbijaju tremu i kod onih najustrašenijih. Toliko je vruće, mislim se, bolje da me kako tako puste da letim, nego da dobijem moždani udar od sunca na ovom brdu. Oni se cijelo to vrijeme smješkaju, letjeli su zipovima na puno mjesta, u puno zemalja, tu su bili i padobrani, penjačke avanture i akrobacije, a najveći podvig izveli su kad su dobavili i zadnji dokument za kretanje u rad.
Mrzimo papire, volimo sajle!
-Godinama smo se borili s hrvatskom birokracijom, zna se već kako je to, nismo ni mi očekivali ovoliko godina, ali eto, sad smo konačno mirni, nabavili smo i onaj papir koji nam je vječno falio, i idemo dati ljudima malo zabave, uzbuđenja i ljepote. Svi smo to zaslužili, priča Krešo, pravnik koji je zapravo i blagi ovisnik o adrenalinskim čudesima.
-Sve je bilo dobro do 1. ožujka ove godine. Skupili smo sve, imamo ama baš sve samo treba početi, sajlu smo objesili lani u srpnju, sve je spremno, dajemo otkaze, ja kao voditeljica marketinga i prodaje u jednom dubrovačkom hotelu, moj brat Ante odlazi iz geodezije, još je tu bilo otkaza, jer, je li, idemo raditi ono što volimo. I onda 19. ožujka zatvaraju se granice, uvodi karantena, sve je opet stalo, ima li kraja... Ali evo i nas je svemir konačno pogledao, krenulo je sve, mi otvorili, interes je velik, ljudima fali nešto ovakvo, i mi smo jedini i najdulji zipline na obali, ne samo u Hrvatskoj nego i puno šire – priča nam Petra Ljubičić, dok mi uručuje papir. Daj autogram da se odričeš odgovornosti – potpisujem, nema se tu što gledati. I moja dugogodišnja želja konačno će se ostvariti.
'Uzlijeće' se s brda poviše crkvice na Dupcu, a 'slijeće' na šetnici od Orsule, gdje vas na platformi čeka dvojac s osmijehom – Aljoša i Leon. Strpljivo objašnjavaju kako ću se izvući iz opreme, dok vas sa šetnice slikavaju. Kažu:-Ovo se zove savršeni let!”. Ustvari, bila sam najviša i najteža od svih letača. Dakle, abriva mi nije falilo, i nitko me nije morao potezati konopom na sletnu platformu, ovakav kalibar najbrže ide i sam se zaustavi na stoperu.
Gabariti su bitni
Tako sam u tih 900 metara čiste uživancije uspjela ispustiti oslobađajući vrisak, zatim kao u usporenom filmu razgledati more, nebo, sve oko i ispod sebe, u tih par sekundi shvatiš koliko je sve oko tebe prelijepo, i onda se mirne duše vozila sve do zadnjeg milimetra sajle, zaustavila se i tek onda me je zdrmao adrenalin. Pusti te sve, ali polako, dok se pješice šetamo natrag do Dupca, i kroz tih par minuta ćakulamo s ekipom koja je zaista, ali zaista najbolji i najopušteniji tim s kojim sam ikad letjela. Cure koje su u Dubrovnik stigle iz Zagreba spajajući ugodno s korisnim-posao i uživancija, Ivana Celija i Ivana Janković oduševljeno čavrljaju o vožnji, ali najviše o tome kako Dubrovnik prvi put vide. VIDE kako treba, ne gužvaju se, kupaju se, idu na otoke, jednostavno uživaju i kažu – vjerojatno više nikad nećemo doživjeti ovakav Grad... Mi domaći klimamo glavama, znamo da je to živa istina.
Priči se pridružuje i stranac zvani Ante s djevojkom Anom Stopić koja je letjela prije njega. A Cezara su prozvali Ante jer igra basket na Pelinama. Da, toliko dugo je već u Gradu. Turist. I uživa. Ovi gore na Dupcu slušaju po vibraciji sajle jesu li svi stigli i prije nego se oglase motorole jednih i drugih. Na gornjoj platformi napetost, mjeri se koliko je čiji krik uzbuđenja imao decibela.
Krik oduševljenja
-Godinama se rađala ideja, svi smo mi završili i za pustolovne vodiče, jer tako se mora, sva oprema je atestirana po EU pravilima, ništa ne smije biti nekvalitetno ni na primjer kinesko, isključivo iz EU. Da ne spominjem koliko je tu potrebno truda, vremena, novaca, opreme, osiguranja... Čudo jedno, ali – to smo htjeli i sad smo mirni, imamo to, jest da se otegnulo, ali sretni smo – priča Ante Ljubičić i dodaje kako su se uspjeli izboksati i za nešto europskih poticaja kako bi ovaj prvi privatni zipline mogao krenuti. Gotova jedna od grupa letača za jutro, i dok se vraćamo na Dubac spušta se u sjedećem poožaju, kao da mu je to nešto najprirodnije na svijetu, Krešo, koji je ustvari imao i najatraktivniji let dana. Usput se smije, maše i stigne nas za sekund.
-Ima li ođe suncobran i šank? - pitaju se svi današnji letači. -Bit će, uskoro, odgovaraju nam momci, koji imaju plan za sve. Tek su otvorili, mi smo među prvim 'letačima', ne žalimo se na ama baš ništa. Uostalom, zipline ne ide nikamo. Ne smeta im vjetar, ne smeta im ni jesen ni zima, mogu nas šibati kroz cijelu godinu, sreća na našoj klimi, pa ćemo opaliti i jedan neopterećeni let kad padnu vrućine. Najavili smo se opet, nakon što je moj krik uzbuđenja uspješno premostio granice Župe, Grada, Lokruma, biće se čuo do svetog Andrije...