JOŠKO ŠLJUKA I NJEGOVE JEDRILICE Život obojan stotinama nijansi plave

Odustati nije opcija. Od sna koji ga je pratio još od djetinjstva. Uvijek je želio stvarati umjetnost svojim rukama ali nikad nije bilo vremena...
- Kad sam prije pet godina ostao bez posla, krenuo sam, upro svom snagom. Mnogi su mi govorili ne možeš samo od toga živjet ali nekako, dan i noć radeći, krenuo sam i rezultati su došli. Ovo je peta godina da izrađujem suvenire pa iako nemam svoj prostor pokušavam ih plasirati u butigama – priča sugrađanin Joško Šljuka u gradu već prepoznat po svojim simpatičnim jedrilicama. Prije godinu dana u izradi mu se pridružila i supruga Kristina. Otvorili su zajednički obrt za proizvodnju suvenira i samozaposlili se.
- Prvo sam četiri godine radio sam, imao sam domaću radinost, a petu godinu smo otvorili obrt. Kupili smo potrebni alat s poticajima i evo trudimo se. Borba je – kaže Joško i tvrdi kako ni jedan početak nije lak pa tako ni početak 'života' njegovog sna.
- Prvo sam počeo skupljati prirodne materijale, naplavine što bi more izbacilo. Maštao sam, imao ideje i prenosio ih na podlogu. Brodice, ribarice, kočarice, svjećarice, svjetionici... To je izrađivati predivno, ali ide u dugo i od toga ne možeš baš živjeti. I tada su došle jedrilice. Uvijek je jedrilica kod mene bila na prvom mjestu i stvarno, to je moj patent, kako nategnuti jedro s koje strane, kako ga povezati – priča Joško opisujući svoj prepoznatljivi suvenir.

Uvijek po jedrima

Zašto baš jedrilica, pitamo ga.
- Jer to je ljeto. Kad baciš pogled na horizont vidiš sunce, more i jedro. Jedrilica je moj zaštitni znak pa i obrt mi se zove 'Jedro'. Tu sam se ispraksirao. Iskočim ja iz okvira jedrilice pa napravim i nešto što je aktualno, u điru. Ovo ljeto su na nekim otocima i u mjestima zabranili sušiti robu vani pa sam napravio simpatičnu tiramolu – kroz osmijeh će ovaj Dubrovčanin.
Garaža mu je radionica. Mjesto gdje najrađe boravi. Ne čudi, jer biti okružen vedrim šarenilom na zidovima, čovjeka jednostavno ispunja zadovoljstvom.
- Mislim da kod ovoga posla treba biti opušten, imat puno pacijence, i upornosti iznad svega. U početku mi je to bio ispušni ventil jer imao sam jako težak period u bivšoj tvrtci gdje sam radio. Ovo me možda i spasilo. Čim je presing, kad recimo nešto imam napravit dok me netko čeka, sve krivo ide, prospe se boja, čavo proleti, puknem se po noktu... nevjerojatno. Ovo traži strašno puno vremena i upornosti – kaže Joško i nastavlja:
- Nekome nešto dosadi za mjesec, dva. Ja ako dva dana ne radim svoje jedrilice dobijem strašnu želju i moram se spustit do radione. Ili legnem pa mi padne na pamet neka ideja recimo kako ću složit boju za pozadinu ili koje ću detalje stavit... odma se dignem i zapišem na papir da do jutra ne zaboravim.
A kako nastaju Joškove 3D slike? Najprije brusi drvene trupove, na taraci, ispred kuće. Potom fino brušenje pa lakiranje. Dvije, nekad i tri ruke. Bojanje ploha akrilnim bojama posebno je zahtjevno. Tu se nekad daje i pet ruka boje. Iako, reći će Joško, izgleda jednostavno, za izraditi jedan suvenir poprilično je pipavog posla. Svako jedro se štirka i ručno šiva. Nekad, iskreno će, u tome dâ ruke i mama Mirja. Pa se stavljaju očete kako bi se konopima jedro privezalo za jarbol. Repromaterijal nabavlja od Istre do Zagreba, nešto i izvana.

Borba ručnog rada

- Ima puno posla. I treba izrađivat suvenire cijelu godinu ne samo preko zime ako misliš opstat s time. Radim serijski. Mjesec i pol dana ću sad samo brusit dok je lijepo vrijeme, prije zime, da pripremim što više materijala, što više trupica. Kad dođu kraći dani počne bojanje. Boja se i do dvije ure po ponoća. Supruga dosta piturava, precizna je u tome - otkriva nam Joško.
Suvenire radi i po narudžbi. Primjerice izrađivao je svjetionik i jedrilice za dvije svadbe, surađuje i s nekoliko apartmana budući da vlasnici objekata gostima koji ostaju dulje vremena za uspomenu poklanjaju upravo Joškove jedrilice. Turisti se oduševe jer je ručni rad, kaže nam ovaj umjetnik od jedara, a ovo je sigurno suvenir koji se može iskoristiti na pregršt načina. Cijena je više nego pristupačna. Ipak, teško je probiti se na tržište budući da ručno izrađeni suveniri ne mogu doći do izražaja pored onih 'made in China'.
- Još uvijek se taj ručni rad ne cijeni. Trgovci gledaju cijenu pa kad im kažeš 30 kuna njima je puno. Oni će kupiti kineski suvenir za kunu i prodavat će ga po 20 kuna. To je veliki problem. Bez obzira što ručni rad ima svoju vrijednost i turisti to znaju cijeniti, oni čim čuju da je ručni rad jednostavno ga ne žele u svojoj trgovini. Zato je bitno imati svoj prostor, a to mi fali – kaže Šljuka. Grad i Turistička zajednica mogli bi puno toga učiniti na plasmanu ručno rađenih suvenira svojih sugrađana koji imaju ideje i nastoje opstati na nogama.
- U Hvaru svi ručni radovi stoje vanka, tako i Rovinj, Pula, Split, ispred Grgura Ninskog... sve art bazari. Mali štandovi s ručnim radovima. Masovno stranci dolaze. Dubrovnik to nema, nema ništa gdje bi se prezentirao ručni rad.
Unatoč tome Joškove jedrilice, zahvaljujući njegovoj upornosti i nadasve kvalitetnom proizvodu, pronašle su put i do Korčule, Splita, Zadra, Rovinja, Pule. Zanimljivo je spomenuti na pozadini slika, uz deklaraciju stoji i pečat 'Handmade with love'. Da je tako uvjerili smo se i mi u ovoj maloj toploj radionici, prepunoj vedrih boja i 3D slika koje baš svakome izmame osmijeh jer rađene su s ljubavlju. Slike na kojima prevladavaju morske boje 'krcato plavih nijansi s bijelim i crvenim detaljima', su unikati. 'I kad hoću napravit istu, ne ispadne ista. Svaka je drugačija', reći će Joško Šljuka. Baš zbog toga, njegove će jedrilice, zasigurno, doploviti na sve strane svijeta.