JADRAN KAPOVIĆ Sram koji ljudi osjete po našem dolasku odlična je prevencija, drugi put se neće lako dovesti u takvu nevolju!

Kad se netko krene penjati u sumrak na Svetog Iliju, neopremljen, zapravo opremljen ljetnom 'oblekom' šlapicama, i kratkim rukavima, - zovu njih. Kad cijela obitelj nepripremljenih stranih turista odluči da je primjerice Lopud blizu Gradu pa se potrpaju na jedan madrac i upute na, kako misle kratku avanturu, zovu njih. Oni su HGSS i upravo zbog takvih i sličnih situacija počeli su s javnošću komunicirati na humorističan, ne podrugljiv način, kako bi ljudi shvatili da se ne mogu i ne smiju upuštati u kojekakve avanture ako ne znaju prepoznati opasnost. Jadran Kapović pročelnik je Komisije za informiranje i analitiku HGSS-a, radi u stanici Dubrovnik, i zbog njegovih i tvitova njegovog kolege HGSS je prije nekoliko godina dobio nagradu HUOJ-a za komunikatora godine. „Počeli smo onako cinično komunicirati s javnošću jer zaista ne možemo nekad vjerovati s kojim se situacijama susrećemo, a sve to, gotovo 90 posto tih opasnih situacija i spašavanja moglo se izbjeći. Zato je 70 posto našeg posla zapravo preventiva, jer i nama je draže raditi na prevenciji nego biti u akciji. Izrada sigurnih karata kroz Dubrovačko-neretvansku županiju, sigurne kuće na vrhovima i u nepristupačnim područjima za planinare i penjače, edukacije kroz HPS, radionice, idemo po školama i vrtićima, radimo vježbe, ama baš sve kako bi ta prevencija uspjela.”, priča Kapović i odmah se ispravlja. „Ma zapravo, mi smo svi malo i adrenalinski ovisnici, ustvari volimo biti u akciji, ali bismo voljeli da ih ima manje. Upravo zato smo u komunikaciji s javnošću izabrali društvene mreže i humor kao glavnu nit, to ljudi razumiju, i ne misle da im se mi hoćemo narugati, nego zaista shvate”, dodaje Kapović koji ne može niti nabrojiti sve akcije, pogotovo one čudne, u kojima je sudjelovao. Generalno govoreći, sve više ljudi boravi u prirodi, malo se popularizirao i taj šetačko-penjački dio rekreacije, i to je pohvalno ali, dodaje Kapović, nekad se zaista začude koliko čovjek ne koristi mozak i logiku. „Nekad se šokiramo kako su se neki ljudi našli u nekoj situaciji. Kako mu, kad je već osjetio da je u opasnosti ili izgubljen, pada mrak i temperatura, ne vidi više put, nema vode, nije dobro odjeven i ne zna što će dalje, još uvijek nije jasno da neće moći sam. I umjesto da nas zove dok još ima dana, on sebe precijeni misleći – ma lako ću se vratiti, što ću sad zvati... I eto ti problema. Ne to što mi moramo u noćnu akciju, nama to ne igra ulogu, nego što će se pothladiti, što je dezorijentiran, što je dehidriran, možda i ozlijeđen, ali od ponosa ne odustaje – mogu ja to. Da se ljudi ne precjenjuju toliko, mi bismo bili sretniji”.

Nosi, nosi, kad nisi htio ić' u školu!

Tri su vrste reakcije ljudi po koje HGSS-ovci sretno stignu: prva je sram jer se doveo u takav problem da je morao zvati GSS, a druga je, priča, ustrajanje na problemu. „Jedna baka nam je rekla kad smo je spašavali „eto, nosite me sad kad niste htjeli ić' u školu!”. Ne zna ona da su je nosili redom visokoobrazovani ljudi, koji su cijeli dan radili svoje regularne poslove, dobili su poziv navečer, ostavili sve onako umorni i trčali spasiti nju, a ona se ne da razlogu”, priča Kapović kakvih sve situacija ima. Ljudi, dodaje, jako podcjenjuju prirodu, a željni su avanture, a kao glavnog 'krivca' posljednjih godina vidi upravo društvene mreže. „Ljudi stavljaju te snimke nevjerojatnih pothvata, rade svakakve vratolomije, na snimkama sve izgleda jako jednostavno i lako, i nitko ne napiše da iza toga stoji višegodišnje iskustvo, osiguranje i nekoliko sati rada da bi snimka ispala tako 'laka'. I onda je ljudi vide, i naravno, opet stižemo do one 'mogu ja to' situacije i eto problema.” Jadran nije jedini iz doline Neretve koji je u dubrovačkoj stanici HGSS-a, ali je jedini iz Opuzena. Zato je u svom mjestu pravi superheroj. „Ma to mi je super, u Opuzenu sam ja kao neka zvijezda, svatko me na putu zaustavlja, svi mi se javljaju, pogotovo kad me vide na TV-u, onda mi starije gospođe obično putem kad me ugledaju mašu i plješću, ma simpatično mi je to”, priča Jadran. Ima i onih pojedinaca koje su nekoliko puta spašavali u gotovo identičnim situacijama i na istim mjestima. „Ti recidivisti nam stvarno kidaju živce. Nekoliko puta ih spašavamo s istog mjesta, svaki se put ozlijede, polome noge, i uporni su, i nije im bed kad treći put dođemo po njih, pa kad ih sretno dovedemo doma, mrtvi hladni znaju reći – opet ću ja probat'! Možda je ovaj kojeg smo tako triput spasili i probao još koji put pa uspio, jer nas nije neko vrijeme zvao...” smije se Jadran. I nije točno, priča, da je veći postotak nastradalih turista koji se dovedu u čudne i opasne situacije. „Dapače, njihove se nevolje intenzivno prate tek u ljetnoj sezoni, a što je s ostatkom godine i domaćim stanovništvom? O tome se slabo priča, a postotak takvih je puno veći, omjer domaći - strani je 80-20. Turisti su zavedeni, dođu kod nas na odmor, dobra hrana i piće, vruće, plaža, opušteni su, misle da mogu što hoće, i onda nakon nekoliko pića sjednu i gledaju recimo u Biokovo i misle, e, idem ja sad do gore malo, brzo se vraćam. Zato smo im i poručivali: ako vam dođe nakon lijepo provedenog dana uz hranu i piće popeti se na pitomu planinu pred vama, sjedite, proći će vas”. Bitno je u pravi tren i pozvati HGSS jer i njima je situacija bolja ako reagiraju što prije.

Malo bi u avanturu nakon koktela? Sjedi, proći će te!

Najteža situacija mu je, priča Jadran, kad ne možeš ići u akciju, a zovu, a ti ne možeš nekome pomoći a htio bi. Tu se onda pokazuje ta naša adrenalinska ovisnost, onda smo svi nervozni, napeti, iako pravo govoreći, kad su spašavatelji cijeli dan u svojim poslovima i navečer ih pozovu u hitnu akciju nijedan neće odbiti, a u tom smo slučaju više mi u opasnosti nego onaj koga se ide spašavati.” Spašavaju ljude i imovinu, ali ljudi su ipak nekako GSS-ovce uzeli 'zdravo za gotovo', pa ponekad znaju zvati za situacije za koje se GSS zaista ne bi smio dizati na akciju. „Davno smo počeli s onim „gospođo, jeste li vi ikad vidjeli mačku koja se polomila kad je skočila sa stabla? Ni mi isto. Ako se baš ne date razlogu morat ćete zvati vatrogasce”. I ljudi su pomalo počeli shvaćati pa nas više ne zivkaju toliko za neke takve sulude situacije. Teške trenutke ne mogu izbjeći, nema svaka akcija nažalost sretan kraj, i to im je, priča Kapović, najgore. „Najteže su situacije u koje su uključena djeca. I oni koji ih imaju i oni koji ih nemaju svi smo jako osjetljivi na djecu, kao i na starije, to su dvije najugroženije skupine, pa je sve puno napetije nego inače. Najteža akcija u kojoj sam sudjelovao je kad se utopio 16-godišnjak na Visovcu. Takve situacije te malo više podsjete zašto si tu, zašto sve to radimo, koji je naš prvi poriv za ući u HGSS.”, priča Kapović. Ono što je također 'nezgodno' jest što ne postoji neka organizirana psihološka pomoć čije se dobro djelovanje pokaže posebno nakon teških akcija koje nesretno završavaju. „Zato nakon svake akcije imamo detaljnu analizu. Dok sve to skupa prevrćemo, onda između sebe razgovaramo i o tim stvarima, koga što muči i zašto, pokušavamo to izbaciti iz sebe što je više moguće. Netko podnosi lakše netko teže, nekako to razgrađujemo sa sobom u glavi, i to funkcionira dobro, ali nitko ne ostane neokrznut, svakoga nešto očeše, to je takav posao.” Japanke koje smo koristili kako bi skrenuli pozornost na brojne akcije spašavanja koje su se zapravo mogle spriječiti su sinonim za neopremljene koji tako odjeveni odluče ići recimo u planinu, one su nam izvrsno poslužile za oslikavanje te samouvjerenosti i precjenjivanja sebe. Moram reći i da spašavamo puno više muškaraca nego žena, i to nešto govori!”, smije se Jadran, i nekako cijelo vrijeme pomalo nervozno cupka nogom i poglediva na mobitel. Sa svakim zvonom napet kao treger vjerojatno iščekuje kakvu laganu akciju sa sretnim završetkom, kakve su srećom HGSS-ove akcije u velikom postotku. Osnovna poruka ekipe koja je danonoćno na raspolaganju jest da oni stvarno vole to što rade, rade volonterski i sa srcem i znanjem, ali ne budite blesavi i priznajte poraz od prirode dok je na vrijeme!