Prateći frku oko izbjeglica baš sam se pitao tko će prvi sebi napraviti veći trošak od troška koji čine izbjeglice? Nije trebalo biti od prevelike pameti za prognozirati da će to biti Srbija i Hrvatska, tko god od susjeda počeo prvi. Izbjeglička kriza traje već mjesecima, muče se Turska, Grčka, Makedonija, Srbija, Hrvatska, Mađarska, Austrija, Njemačka i ostali, ali prva ozbiljna eskalacija stiže s Bajakova. Stop transportu između Srbije i Hrvatske, situacija koju pošto-poto nastoji izbjeći bilo koja vlada, kako se i moglo očekivati, događa se baš tu na glavnom balkanskom koridoru. Bilo koji premijer, bilo koje zemlje ako išta misli svojom glavom ne bi smio dopustiti da dođe do blokade i stane tranzit.Opravdanja za prekidanje glavne kopnene prometne arterije jednostavno nema, osim ako katatrofalni potres od deset gradi nije progutao autoput, osim ako u zemlju nije zveknuo meteor, ili ako nismo zaratili s obje strane granice. Svi drugi razlozi nisu dovoljni za pravdanje blokade. To se ne radi, osim zbog više, u prethodnim recima spomenute sile. A koliko vidim, nitko nije napravio takvu glupost dosad. Turci, kojima se zbog rata preselilo pola Sirije, nisu zatvorili gospodarski promet. Grci, Makedonci i Mađari također. Da ne spominjemo Nijemce, ili Austrijance, njima takvo što ne bi ni palo na pamet. Da, ipak je riječ o balkanskoj specijalnosti. U zadnjih dvadeset i pet godina nema tko kome nije zagorčavao život na graničnim prijelazima. A ako je tko mislio da je s tim gotovo, prevario se.Istina je da se cijela stara Europa međusobno mrzi i prezire, što zorno pokazuje i novija i starija povijest ratova, ali kad treba djelovati sebi na štetu, tu je Balkan prvi. Ti su spremni smjesta podići tarabu, ako treba crknut od gladi, al ne popustit. To je povijesni fakat s kojim računa svatko ozbiljan.Pitamo se zašto je Europska unija, nedavno, kad je za budućnost projektirala glavne prometne pravce zaobišla devedeset posto teritorija bivše Jugoslavije, a od cijele Hrvatske uvrstila samo poprečnu vezu Rijeka – Karlovac - Zagreb – Mađarska, dok je svaka prometnica sredinom Balkana, ili dužobalno Jadranom izbačena s liste prioriteta što ih treba financirati. Da su se rukovodili najvažnijim razlogom - kilometražom - sigurno ne bi tako napravili, jer ovo su prostori najkraćih koridora iz Europe prema Bliskom istoku. Očito su na pameti imali nešto drugo. Bolje tu ekipu zaobići nego ulagati milijarde i dobiti prekid – rampu, blokadu. Kad-tad, vjerojatnije prije, nego kasnije.Nisu ludi, ima Austrija, Mađarska, čak i Bugarska i Rumunjska, koju je to stotinu kilometara dulje, ali ne drže nož u zubima i misle od čega žive. Nije im palo napamet da na potezu Zagreb – Beograd povuku više od isprekidane crte i označe neku liniju najbliže definiranu kao „možda koridor“. Nisu se vodili logikom Sulejmana Veličanstvenog da je, s istoka gledano, Beograd vrata Europe.Otkad je izbjeglica, kalkuliralo se kolika može biti šteta po europske zemlje. Na primjer, koliki će biti trošak prijema izbjeglica, hoće li trebati više ulagati u sigurnost, hoće li pojava izbjeglica iz različitog kulturnog, vjerskog i klimatskog okruženja destabilizirati vlade u okruženju? Sve je to moguće, jer proces ni izbliza nije gotov, naprotiv tek je počelo. Bit će i gore. Masovnije, s neizvjesnijim ishodom po zemlje gdje se izbjeglice slijevaju.U takvoj, krajnje neizvjesnoj situaciji, gdje je na kocki ozbiljna destabilizacija, niti jedan normalan državnik neće još pogoršavati stanje prekidanjem glavnog prometnog pravca. Izbjeglice su jedno, a gospodarski tokovi nešto posve drugo. Nitko dobre glave i namjera neće to spojiti u istu priču. Naprotiv, učinit će sve da do toga ne dođe. Pričekajmo, bit će još. Kampanja tek počinje.