‘Ej judi deset je uri, ura od marende, oćemo li na marendu, amo ća na marendu, ajmo‘ – nema onoga tko se njoj ne raduje, nema onoga tko će je baš tako rado izostaviti, upravo kako se i piva u skladbi ansambla Dalmacija iz 1963. godine. I ne, nije to samo hranjenje, marenda je svakodnevno događanje u prijepodnevnim satima, u kojem podjednako uživaju i stari i mladi. Kako bi rekli oni što znaju, marenda je suze i smij, sol života kojoj ni nemirna vremena nisu nisu stavila iste te soli na rep.
No kako je marenda nekada izgledala? Kako su je običavali prakticirati u prošlom stoljeću? E tu smo se malo pomučili dok smo našli dobrog sugovornika, a otkrili smo je u Adeli Roudi poznatoj splitskoj kroničarki događanja u malom i velom mistu. Otkrila nam je nekadašnja dva kultna podmarjanska lokaliteta, na Solinskoj ulici i Zvončacu u koje se nekada trkalo za uhvatiti mjesto za marendu.
-Marende 50-ih, 60-ih i 70-ih bile su popularne u buffetu Solin kraj autobusne stanice u Solinskoj ulici, i na drugoj važnoj štaciji u objektu "Dva goluba". On još uvijek, iako u derutnom obliku, egzistira na početku bašte Zvončac. Još uvijek se među starijim Splićanima spominje i gospoja Mandica s Lučca u koje se išlo po marendu šta se stavljala u gamele. Današnje poimanje marende se jako razlikuje od onoga iz težačkog splitskog vremena. Mnogi danas često marendu brkaju s doručkom, a to nije ista stvar. Jer marenda nije bijela kava, kakao ili crna kafa, feta kruva s maslom, paštetom, salamom ili sirom. Marenda je ono toplo, ono što uvijek mora biti toplo i uvijek se konzumira oko 10, 11 sati. Ona se kuvala po radionama, gdje je jedna osoba bila zadužena za to da nahrani radnike u kratkoj pauzi. E sada, nekada prije crnu kavu i fini kruh s novim danom su jela samo gospoda. Težaku je nešto drugo bilo suđeno – priča nam Adela.
Težaku je bio suđen tovar, motika, i put pod noge na neko od splitskih polja, na Pojišan, Pujanke, Mrtojak, (napomena za lektore, ne dirati naziv Mrtojak, tako se to u starom Splitu zvalo) Brda ili Žnjan, na kojima danas stoje veliki gradski kvartovi. Uzeo bi on sa sobom i bronzinić sa smokom, potić u kojem se nalazilo nešto što je ostalo od večere, često malo toča, malo kruva. Ili ako toga nije bilo, onda makar staroga kruha i koju kap ulja, kvasine ili srdele u savuru. Skromno, ali više manje dovoljno da se nastavi s kopanjem. Kada bi došao doma onda bi ručao, po starinski obidva. To su jeli težaci, a ribari, e pa ribarima je bilo malo bolje.
-Ribari bi bacili friške srdele na gradele. More je ipak bilo izdašnije od zemlje. Ono je davalo hranu koja se odmah, brzo, lako pripremila za marendu. Gradele, malo vina i eto ga, spiza za prste polizati. Od tih ribarskih marendi posebno su ostale zapamćene one u Šantovom dvoru na Matejuški, na kojoj je često i Smoje navraćao. Kako se grad razvijao tako su se počela rađati i nova mista na kojima se moglo marendavat. A s njima i i nešto drugačiji marendini. Stigle su tako i tripice i jetrice na žaru na venecijanski, kako bi se reklo, dolce garbo. Pa bakalar i brujet na dane od posta, a obavezno uoči velikih blagdana - veli Adela.
Marenda u malo drugačijem obliku danas se nudi u brojnim restoranima. A brojna su i jela u kojima današnji marendaši guštaju. Nađe se tu lešo mesa, kaštradine, raznoraznih rižota, polpeta u toču, šnicela u saftu, pečene teletine, svakojakih čudesa.
- Marendaje se svugdje na Mediteranu. I svako ima svoj naziv za marendu i repertoar jela koje se u njoj nude. Ali imamo i gablec. E sada da još nešto pojasnimo. Marenda i gablec nisu ista pisma. Na marendu se ide cijelu sedmicu. A na gablec smo u radnom dijelu tjedna. Ljudi s kontinenta gablec vežu isključivo uz posao i radni dan. Marenda s druge strane nije vezana uz radni orar, ona je čisto uživanje u društvu i obrok sam za sebe – uči nas Adela.
I sada kada smo to već pojasnilo ostaje nam još samo jedno pitanje. A di ćemo danas na marendu?