Provjereni dalmatinski meštri od marende najbolje će je ovako opisati, ona je nešto toplo što se jede žlicom, u razdoblju od 11 sati do najkasnije jedan iza podne. Nije to ni doručak, nije to ni ručak, nego gušt i veselje, potreba za druženjem, dodatna snaga nakon teškog rada. I kako bi uvijek, tako ostane i do dan danas. Marenda je nezamjenjivo gastronomsko događanje u kojem čovjek može guštati sam, ali isto je nekako najbolje u društvu. Onako da se podijele ćakule, batude i lipa spiza.
Ivona Cokarić, vlasnica splitske Trattorije Tinel rado dijeli svoje iskustvo s marendama. Priča nam kako Splićani guštaju u njima, a kada već toliko guštaju, u Tinelu su za njih pripremili i poseban marendaški jelovnik. Na njemu svoje mjesto imaju gregada od grdobine, sipa s bobom, bakalar u vremenu kada nam je number one, orzo u različitim verzijama od sipe, kozica ... Eto, s ovim smo tek počeli.
-Ne,ne,nije se izgubio pojam marende, vrijeme prolazi ali ovaj običaj se ne mijenja,on ostaje zauvijek. I jako je lijepo vidjeti da u njoj uživa i puno mlađeg svita. U maredni se gušta i liti i zimi, a tom se rasporedu prilagođavamo i mi korištenjem sezonskih namirnica. A ako bi nešto istaknuli, pa evo neka bude svima omiljena pašticada, toliko je omiljena da je ponekad nismo u mogućnosti pripremiti koliko je ljudi traže -veli Ivona.
Zašto je marenda toliko omiljena? Pa zato što je i simbol Dalmacije, tradicija ovoga kraja, zaštitni znak i gospode i ribara i težaka. Puno nam o tome može pričati i Josip Božić-Štulić vlasnik Konobe Marjan stacionirane na živopisnom, ambijentalnom Šperunu. Ta se tradicija, veli, nastavila i nadalje, u brojnim malim lokalima starih četvrti podno Marjana.
-Bilo da je meso ili riba uvijek je dolazila u obliku okrjepe za težake i ribare nakon teškog rada. U njoj se guštalo kako nekada tako i danas. Nađe se na tom jelovniku gulaša, brujeta, bakalara, svega lipoga i kripnoga za okrjepu, i uvijek na žlicu -veli vlasnik konobe Josip Božić Štulić.
Imoćanin Ivica Madunić,chef Konobe Dujkin dvor rado nam je ustupio recept za bakalar na crveno. A ako bakalara nemamo, na dobro će nam doći i oslić. Princip je u suštini isti, bakalar se skuha, očisti, voda se sačuva. Na maslinovom ulju zažuti se jedna crvena kapula, četiri do pet režnja češnjaka, pa se doda dva do tri prstohvata peršina, sol,papar. Svemu tome doda se pola litre sačuvane vode, malo vina, 800 grama na kocke izrezanog krumpira, i dvije žlice domaće šalše od poma. Začiniti i pustiti da se kuha.
Sinj nam nudi čudo od marendi i čudo od majstora njihove pripreme, jednu damu, Ankicu Vlaselicu iz restorana Potkova i kolegu joj, nadaleko poznatog Antu Zoricu iz restorana Zorica. Ova su dva poznata marendaška mista do kojih se poteže iz Splita i okolnih mjesta, staje u prolazu kroz alkarski grad. Zašto? Poradi svega onoga lipoga što se u ovim restoranima nudi.
-Vrime je ipak donilo svoje, koncept marende se prominija. Prije su na marendu dolazili ljudi zbog druženja, našli bi se u gradu pa bi rekli ajmo nešto pojist. Danas su to većinom radničke marende, a nastavljaju ih ručkovi popularni kod mladih ljudi. Zašto radnici? Zato što im se više isplati pojist nešto konkretno već po cijeni od 25 kuna pa nadalje, nego u dućanu složiti sendvič koji košta od 30 pa poviše. To je čista ekonomska logika. Uvik se na jelovniku nađu lešo meso i juha, arambaši i graj kobasice, a uz njih i sva ostala jela od kojih se čovik i najide i naguštira. I nema tu falšanja, kuva se kako se kuva doma. Ne dodaje se brašno da bi se nešto zagustilo nego kapula, dobro meso, mrkva. Točno kako triba – veli Ankica.
Znate što nam na sve ovo još kaže Ante Zorica, i bogme nam je to drago čuti, to da će marende uvik bit. Iako vrijeme prolazi, ona ostaje kao i sve dobro na ovom svitu. Zato evo savjeta, palite motore i pravac Sinj.
Može i u Kaštel Kambelovac do Baletne škole, do delikatesa iz obiteljskog restorana kojima je vitra u provu dao Ante Perišin. On je tvorac recepturi marendi na kojima jedno od mjesta na top ljestvici visoko drži brujet od inčuna. Kada inčuni uskoče u mrižu.
-To je jedno lipo staro kaštelansko jelo koje se servira uz puru. Kaštelan uživaju i u puno drugih marendaških jela, tripicama, punjenim paprikama, dolce garbu, janjetini s bižima, šnicelima u toču, telećem pečeju, polpetama, bakalaru na više načina i brujetu petkom od sipe i grdobine, te u zadnje vrime onom od morskog pasa i žaba – kaže Ante Perišin.
Kako bi se u Dalmaciji reklo, bilo kuda, na dobru marendu svuda. Živila nam i na dobro nam došla.