Puno je knjiga napisano – ma što knjiga, namrčene su cijele biblioteke! – u pokušaju da se objasni zašto nam privreda uredno propada evo već dulje od tri desetljeća. Što je to u hrvatskome biću što ga vodi prema financijskom krvoproliću? Nad tim su pitanjem besplodno mozgali najbistriji umovi ove zemlje, a sve zaludu. Jer, koji god su uzrok, razlog, problem ili kritičnu točku oni uspjeli identificirati, rješenje enigme im je i dalje uporno izmicalo. A izmicalo im je iz jednostavnog razloga što u svoju jednadžbu propasti nikad nisu uključili varijablu marende (odnosno gableca, da nam se Zagrepčani ne uvrijede).
Ne razumijete što želim reći? Strpljenja molim, uopće nije tako komplicirano. Kad smo svojedobno uvozili kapitalizam, radovali smo se što će nam on, u svojoj beskrajnoj milosti, darovati barem jedan sat jutarnjeg ćorenja više, za razliku od socijalizma koji nas je tjerao iz kreveta još i prije zore. No, u toj slatkoj, uspavanoj uri stisnuli su se zapravo svi benefiti, jer nam je novi i neumoljivi društveni poredak koješta oduzeo. Prije i poslije svega, prirodno i, vjerovali smo, neotuđivo pravo da radni dan presiječemo na polovici krepkim toplim obrokom, po mogućnosti na žlicu, uz koji ide obligatna čaša vina, možda i dvije, ako je marendin odvažno začinjen ili vani peče zvizdan pa ljudi lako žeđaju.
Kapitalizam nam, doduše, nije uskratio vrijeme za predah, ali ga je surovo reducirao, a onda još na ovaj ili onaj način pomeo infrastrukturu bez koje nema najvažnijeg dnevnog obroka: većina restorana društvene prehrane stavila je ključ u bravu, a propale su i male konobe (tratorije, gostionice, krčme, zalogajnice, kako god želite). Gladnome radništvu preostali su, na koncu, samo sendviči u plastičnoj ambalaži, jednako plastičnog okusa.
S tako oskudnim gorivom ne može se daleko, pa ne treba čuditi što su nam tvrtke počele lančano propadati. To prije što nas marende nisu samo opskrbljivale kalorijama prijeko potrebnima da se uhvatimo u koštac sa svojim radnim zadacima. Kako se one nisu konzumirale u samoći i izolaciji, nego u društvu, u radosnom zajedništvu bliskih prijatelja, snažile su grupnu koheziju bez koje nijedno poduzeće ne može računati na uspjeh. Nakon što smo postali malodušni žderači sintetičkih sendviča, otuđili smo se od svojih kolega, i time su ispunjene sve pretpostavke za slom naše privrede.
Zaključak je stoga jasan i nedvojben: trebamo konačno shvatiti da se borba za rast BDP-a ne može voditi samo u industrijskim pogonima i na burzi, nego, prije svega, za kockastim stolnjacima neuglednih betula koje zahvalnim mušterijama služe pjat tripica, kantun kruva i kvartin crnoga. Jer, da parafraziramo staru pjesmu, da nije marende, ne bi svita bilo.