Rodom iz Brižina, predjela na graničnoj crti između Solina i Kaštela, Zoran Tomić, Dalmatinac s višedesetljetnom zagrebačkom adresom, koji je dugo godina radio u američkom veleposlanstvu, već neko vrijeme je prvi čovjek hrvatskoga Greenpeacea.
Diplomirani talijanist i anglist, autor je dviju proznih knjiga, koje je objavio u "Algoritmu" kod Kruna Lokotara prije deset godina, pa ne bi čudilo da se uskoro javi s trećom srećom.
Osim toga, Zoran dugo i aktivno svira gitaru u bendu, trči polumaraton, a uz to je suprug i otac dviju kćeri, obrazovan, smiren, ugodan. Koji ne samo što brodom Greenpeacea rado navraća u splitski akvatorij nego se i iskrca na obalu djetinjstva, obnovi sjećanja i kontakte. S njim smo se sreli u Saloni, koja je, kaže, bila najljepše dvorište njegova odrastanja.
Vi niste onaj Zoran Tomić koji piše knjige o odnosima s javnošću?
– Nisam taj. A ni on nije onaj iz Greenpeacea, ha-ha.
Kako ste došli na čelo Greenpeacea i koliko ste već tu?
– Tu sam nešto više od pet godina. Regionalni ured u Beču raspisao je natječaj, javio sam se, prošao razgovore, dobio posao. Prve sam dvije godine radio sam, uz pomoć nekoliko volontera, a od 2014. godine imamo ured u Hrvatskoj koji vodim.
Je li riječ o vrućoj fotelji?
– Ne vidim to kao fotelju. Prije je to dinamičan i intenzivan posao s puno izazova. Prve godine bile su u mnogočemu pionirske, trebalo je graditi od temelja, s dosta učenja u hodu. Sad imamo uigranu ekipu, iskustvo, u tom smislu je lakše. Ali vruće je uvijek, jer okoliš je pogotovo danas, u vremenu globalnog zatopljenja i klimatskih promjena, vrlo vruća tema. Čak i doslovno.
Čime se u zadnje vrijeme bavi hrvatski odjel Greenpeacea? Koje su neuralgične točke?
– Zadnjih godina vodili smo kampanje protiv bušenja Jadrana i termoelektrane Plomin C na ugljen. Vjerujemo da su te bitke iza nas. U međuvremenu pokušavamo potaknuti masovnije korištenje obnovljivih izvora energije, pogotovo solarne, za koju je Dalmacija pravi raj. Svejedno imamo situaciju da upola manja, skijaška Slovenija ima pet puta više solarnih elektrana nego sunčana Hrvatska, a Grčka čak pedeset puta više. Nije stvar u novcu, nego u politici i volji.
U Greenpeaceu smo nedavno proveli natjecanje među osnovnim školama širom Hrvatske. Kroz računalnu igru "Krovove na sunce", učenici su označavali krovove na Google-kartama, pri čemu se automatski izračuna potencijal svakog krova za proizvodnju električne energije. U šest tjedana igre označili su više od 250 tisuća stvarnih krovova s povoljnim usmjerenjem prema južnoj strani. Kada bi se na njih postavili paneli, proizvelo bi se dovoljno struje da se podmiri čitav godišnji neto uvoz.
Umjesto da osmisli, ili prepiše ako treba, programe kako da to iskoristi, napravi plan i drži ga se, hrvatska Vlada svake godine promijeni po jednog državnog tajnika za energetiku – osam njih u zadnjih osam godina.
Naši izračuni pokazuju da se korištenje solarne energije posebno isplati u turizmu. To je gotovo idealna situacija jer je sunca najviše ljeti, kad su potrebe turizma za strujom najveće, a obnovljivi izvori čuvaju okoliš od kojeg turizam živi, dok turističke kuće, pogotovo najveće kao "Valamar Riviera", žive zlatno doba s obzirom na profite koje ostvaruju.
Ove godine EU donosi nove propise o otpadu i plastici pa trenutačno imamo i kampanju protiv plastike za jednokratnu upotrebu. Ta plastika "na brzaka", kao što su vrećice, plastične čaše, boce, jednokratni pribor za jelo i slično, koristi se nekoliko minuta ili čak sekundi i onda na koncu završi u moru, gdje nerazgrađena ostaje stotinama godina i čini veliku štetu.
Kakvi su vam ekološki i osobni dojmovi iz zavičaja?
– Barem što se tiče Kaštelanskog zaljeva, more je danas čistije nego u mom djetinjstvu. S druge strane, propala je većina industrije koja je tamo bila nagomilana, što za sobom vuče druge probleme. Ti zapušteni i napušteni industrijski prostori mogli bi biti mjesta novih solarnih elektrana, baš kao i prostori uz autoceste koje se povoljno protežu duž cijelog dalmatinskog zaleđa. Barbarinac, Kozjak, Starine... za mene su to magični magneti djetinjstva, naspram kojih ću uvik bit dite.
Pratite li situaciju oko požara na Karepovcu?
– Prvo i prvo, kapa do poda vatrogascima i građanima koji su se organizirali i krenuli u gašenje unatoč teškim uvjetima i nesnalaženju vlasti. Nacionalna sigurnost mjeri se time koliko su sigurni građani, a ne nekakvi apstraktni nacionalni interesi. Vatra je zašla u naselja, u grad, među kuće i zgrade. U današnje vrijeme klimatskih promjena i sve ekstremnijih vremenskih uvjeta – jučer poplava, danas suša – ulaganje u vatrogastvo i civilnu zaštitu prvorazredno je pitanje sigurnosti.
Ovako ispada da sve u prvom redu ovisi o požrtvovnosti i herojstvu ljudi, što je divno i ljudski dirljivo, ali nije održivo. A Karepovac u plamenu izravna je opasnost za ljude – i kao izvor otrovnih plinova i kao bačva baruta s obzirom na mogućnost eksplozije. On je i pokazatelj koliko je postojeći sustav upravljanja otpadom krhak i neadekvatan.
U Hrvatskoj se reciklira tek 17 posto komunalnog otpada, što znači da više od 80 posto završi na raznim karepovcima, koji su, vidjeli smo i sada, tempirana bomba.
Živite u Zagrebu, daleko od Dalmacije. Javi li se zov zavičaja i može li se utažiti odlaskom na Jarun ili na neku od Bandićevih fontana? Može li se Jakuševec mjeriti s Karepovcem?
– Svakog ljeta odem "doli", nekad i zimi. Što sam stariji, zov je jači. Valjda je to normalno. Ali često odem na Savu i Jarun, ne na kupanje, nego na trčanje, dosta trčim zadnjih godina. Jakuševec? Spomenik neodrživosti, isto kao i Karepovac.
Radili ste i u američkom veleposlanstvu. Koliko ste godina tamo radili? Zar je rad kod globalnog ekologa unosniji nego kod "globalnog zagađivača"?
– Dosta dugo sam tamo radio, šesnaest godina. Isprva je bilo zanimljivo i uzbudljivo, bilo je to vrijeme mirne reintegracije, obnove, bilo je dosta rada na terenu. SAD i općenito međunarodna zajednica imali su tada vrlo aktivnu ulogu. Poslije je to ušlo u kolotečinu, sve više bilo samo posao. Tu sam negdje počeo pisati, probao se realizirati na druge načine.
Bio sam u radnom odnosu koji sam raskinuo. Bilo je dosta, trebao sam promjenu, nešto što za mene ima smisla, a Greenpeace to jest. Da sam gledao na to što je unosnije, vjerojatno bih u veleposlanstvu dočekao mirovinu. Ali nije u šoldima sve...
Privatno svirate i gitaru. Je li to samo hobi ili je riječ o, kako se čuje, nečem puno ozbiljnijem?
– Gitara je moja velika ljubav i strast, nastojim svirati bar malo svaki dan. Volim jazz. Trenutačno sviram u kombinaciji vokal, violončelo i gitara. Nismo previše ozbiljni, ali se ne šalimo.
Afirmirali ste se i kao pisac. Počeli ste s romanom "Nebo su prekrili galebovi", a u knjizi "Pričine i drugi umišljaji" 2010. godine bavite se odrastanjem u dalmatinskom mjestašcu na obali, gdje se u plavom moru miješa krv iz klaonice i mramorna prašina "Jadrankamena"? U čemu je privlačnost toga krajolika?
– Kad bismo gledali samo prirodu, to je jedan od ljepših krajeva na obali. Ali ljudska ruka je tu nagomilala svega i svačega pa tu priroda kao da se neprestano bori za opstanak. Rijetke preostale oaze, kao što je Barbarinac, za mene su bile i ostale svojevrsni Wonderland, kojemu se stalno vraćam. Ili je to bilo samo djetinjstvo?
Nakon druge knjige ste stali, sedam predugih godina. Je li vas zaustavio ekološki rad i obiteljski odnosi?
– Greenpeace traži velik angažman, to je sigurno dio razloga. Zadnjih sedam-osam godina počeo sam ozbiljnije svirati gitaru, kao što sam rekao, to mi je jednako važno kao i pisanje, koje će sigurno opet doći na red. Ne doživljavam to vrijeme kao izgubljeno. Dosta toga se dogodilo pa se ne bojim za materijal za neku novu knjigu.
Kakva vam se čini Dalmacija kad se vraćate? Je li u boljoj ekološkoj, političkoj i kulturnoj situaciji i planirate li povratak?
– Moji kontakti s Dalmacijom su prvenstveno obiteljski, privatni, ali i poslovni. Tako da svakako planiram povratke. Ekološki možda stoji bolje nego prije, ali ne bih rekao da iza toga stoji smišljena politika. U kulturnom smislu, barem što se književnosti tiče, u Dalmaciji i Splitu ima više sjajnih pisaca nego drugdje. To je naprosto činjenica. S tim, naravno, politika nema veze.
Ali ima s tužnom činjenicom da je drugi grad u zemlji spao na jednu-dvije knjižare.