Ako me pitate što me je „zapalilo“ za današnju temu, odgovor je vrlo jednostavan, a i logičan: zapalila me vatra, odnosno požari koji ovoga ljeta, osobito u prvih nekoliko dana proteklog tjedna, divljaju po Dalmaciji, prže je na gradelama i proždiru sve što im dođe pod zub, to jest pod plamen.
Od te vruće, pače užarene teme čovjek se jednostavno ne može obraniti - ili mu, naime, osobno gori pod nogama, pa se sve i da hoće ne može praviti lud i samo od drugih očekivati da ga liše goruće napasti ili ga, pak, mediji svakodnevno bombardiraju dramatičnim informacijama o tome gdje gori, gdje je već skoro sve izgorjelo, gdje se gasi, a gdje ne gasi, koliko je opožareno i šta je spašeno, rade li ili ne rade kanaderi… čak i o tome gdje bi već sutra, ako bura ne prestane ili tek promjeni smjer, moglo ponovo planuti.
Sve u svemu, stvoren je nemili ugođaj o Dalmaciji kao Požarevcu na moru. I k tome, naravno, otvoren niz pitanja o cijelom naramku detalja iz priče koja se - na temelju stalno ponavljanog sadržaja - žanrovski već razvrstala u registar takozvane požarne sezone, što i samo po sebi pokazuje da na tome terenu nešto ne štima, da je vatre puno i prikoviše, a da u vezi s njome mnogo toga ne vidimo (valjda) i zbog dima u očima.
Jedna od najgorih stvari koja bi nam se u rečenoj „požarnoj sezoni“ mogla dogoditi nesumnjivo je to da se na požare naviknemo, da ih uzmemo kao nešto što je viša sila i što će se događati bez obzira na to kako smo se organizirali da im stanemo na kraj, kao i da nam kad se dogode - nažalost se, kao što vidimo, događaju - svi postanu nekako isti; po uzrocima, po posljedicama, po načinu i (čak) ambiciji pri gašenju. A to nam se, izgleda, događa.
Kao autor „Dalmovnice“ u Slobodnoj Dalmaciji primio sam nedavno kratko pismo jedno vidljivo ogorčenog, ali savjesnog i pronicavoga građanina, koji kaže da od jedne do druge „požarne sezone“ u nas nema nikakvih pozitivnih protupožarnih pomaka, već se, naprotiv, sve ponavlja po ustaljenoj matrici: „vatrogasci su nadljudskim naporima lokalizirali vatrenu stihiju“, „gasilo se u teškim uvjetima po veoma nepristupačnom terenu“, a „najvažnije je da nitko nije stradao i da nijedna kuća nije izgorjela“… tako da bi se u medijskim izvješćima o požarima mirne duše moglo mijenjati samo njihove datume i lokacije.
A nikad ništa - piše rečeni građanin - o šlamperaju u organizaciji protupožarne zaštite na svim razinama, o kašnjenju pri intervencijama, o (ne)efikasnosti korištenja zračnih snaga, o često slaboj koordiniranosti gasitelja na požarištima i o još puno toga što bi nam moglo, pa i optužujuće, pokazati da u suprostavljanju požarima baš i ne činimo sve što bi mogli i morali.
„Moram naglasiti da intervencije vatrogasaca otežava, a u nekim slučajevima i posve onemogućuje nepristupačan teren, neprohodni, zarasli putovi, šumske staze i gustiš kroz koji nije kročila ljudska noga cijelo desetljeće. Nužan je stoga širi institucionalni angažman oko preventivnog protupožarnog djelovanja, neovisno je li riječ o nadležnosti državnih službi, lokalnoj zajednici ili pojedincima… a treba nam i reorganizacija vatrogastva jer sadašnji model… ne zadovoljava europske standarde."
Ova izjava šibensko-kninskog vatrogasnog zapovjednika Darka Dukića - dana nakon uistinu ogromnih napora vatrogasaca na suzbijanju čak tridesetak požara u okolici Šibenika - koliko god demantira tvrdnju da se o požarima nikad ništa kritički ne iznosi, u osnovi ipak potvrđuje tezu da se u pristupu „vatrenim problemima“ ništa ne mijenja i malo što poduzima.
I dalje je, naime, „teren nepristupačan i potrebno je pročistiti neprohodne šumske putove“, i dalje je „nužan institucionalni angažman na preventivnom djelovanju“ i dalje „trebamo reorganizaciju vatrogastva“… A sve to manje-više stoji na mjestu, kao što stoji i pitanje: zašto stoji?
Tehnički ministar unutrašnjih poslova Vlaho Orepić kaže da on zna barem to zašto na području čitave države ne postoji protupožarni videonadzor. „Ne postoji zato što je, izgleda, novac važniji za nekakve bijesne aute i za urede zapovjednih struktura na svim razinama nego za ono što stvarno treba i gdje treba."
To, dakle, ministar zna, makar bio i samo tehnički. No, stvari ne mijenja ni on, kao ni oni prije njega. A dok se odluče nešto promijeniti i popraviti izgorjet će nam kuća. Usprkos svim „nadljudskim naporima“.
