StoryEditor
ZagoraRIMLJANI U BUKOVICI

Supružnici Brankica Borović i Paolo Mari: ‘Dosta ljudi ovdje vidi samo krš, a mi priliku. Naš je život miris bajama i smilja‘

Piše Damir Tolj
5. srpnja 2020. - 10:58
Brankica Borović vratila se u selo Radučić kod Knina gdje je sa suprugom Paolom pokrenula OPGJakov Prkić/Hanza media

Mosor je cijeli dan mjerkao te jabuke. Zelene i sočne, punu puncatu zdjelu na velikom obiteljskom stolu. Ciljao ih je s distance od dva metra, kroz golemu staklenu stijenu: on s vanjske strane, one unutra, ko da mu je sam Capak naredio. Ili dr. Alemka, ona je sva ozbiljna!

Da se razumijemo, jabuke i jesu namijenjene Mosoru za desert, ali on je nezasitan, nikad mu dosta. A uporan ko konj!
Taj elegantni kastrat, mješanac arapa i gidrana, nekoć je grabio prema velikim nagradama dižući hipodrome na noge, ali riđanu su danas jabuke jedini trofej kojemu s ljubavlju hrli.

I čim je obitelji mrvu popustila pažnja, rano idućeg jutra, zatekli su ga s prednjim kopitima na parketu u dnevnom boravku. Staklena stijena ostala je dovoljno odškrinuta da je Mosor s lakoćom smazao sve jabuke! Ostali samo okrajci...

- Kupila meni ga Brankica za rođendan - kaže nam Paolo Mari.

Vječni grad

Tom Rimljaninu, šije i ramena zagasito crvenih od žarkog bukovičkog sunca i svakodnevnog rada u polju, život na sjeveru Dalmacije, izgleda – godi. Zar bi, inače, ostavio život marketinškog menadžera informacijskih tehnologija u vječnom gradu?! Gradu u koji vode baš svi putevi, osim, eto, njegova.

image
Jakov Prkić/HANZA MEDIA

- Imaž zve u Rim, velik grad, 6,5 milijuna ljudi u gradu i okolo, imaž kino, teatro, biblioteka, možeš zve, malo dosta skupo, ali imaž, a ti zvatiš da samo radi, radi i na kraj dana dođe kući i gledaš tivu... Ne ide ni u kino, ni u galerija - tumači nam Paolo.

Normalno, ima tu još po koji jednako važan razlog, evo jednog od jednakijih:

- Ja ovo nosim u srcu, moj Radučić, djedovinu, Bukovicu, s jedne strane Zrmanju, s druge Krku, dalmatinski tvrdi krš, a Paolu se svidilo, oduševljen je, iako smo prvo mislili da ćemo samo vikendicu - objašnjava Brankica Borović, Paolova supruga, živi motorin od žene i mati njihove Viktorije (2), curice slađe od cukra, vilinski plave kose.

Ovolikim očima je gledala kako Mosor pustoši jabuke!

Devet godina je trebalo da se vikendi u Radučiću, nadomak Knina, i straoj bakinoj kući pretvore u pravi život, da se teške birokratske muke pretvore u novi obiteljski dom, vlastite nasade smilja na dva hektara, plantažu s 356 bajama upravo posađenih na hektaru raskrčenog krša, da nastane zatvoreni ciklus proizvodnje prirodne kozmetike u modernom laboratoriju u koji uskoro stižu na praksu i studenti kninskog veleučilišta.

- Uh, ko bi sve i nabrojao: naš OPG Brankica Borović je i naš životni san, ali nisu to bili laki snovi, iako su nama slatki. Bilo je tu i razočaranja, sve si dao: i krv, i znoj, i vlastita leđa, i zadnju paru, govori Brankica...

- Mi često jede zalama i majoneza sa kruh, ti nema kad kuvat - slikovit je Paolo.

- Da, da, kaže nama pedijatrica, Viktoria sad već može jesti sve što i vi, a mi se gledamo, Paolo i ja, sreća da mala ne zna još sve reći sama...

- Dan nama traje po 80 zati...

- Čovječe, doručkujemo navečer, iako ustajemo u pet ujutro - smije se Brankica.

Ne biste vjerovali, pokraj tolike krčke i zrmanjske vode na pet minuta udaljenosti, u selu tekuće vode nema: samo kišnica i ono što cisternom donesu vatrogasci. A još je luđe što je vodovod preko puta, cijevi provedene i sve ostalo, samo priključaka još nema.

- Rimljani zu ovde prije dvi iljade godina imali tekuća voda, a mi danas nema, ne kuži Paolo kako to.

Ali, ovi naši Rimljani ipak jurišaju, pa i na vjetrenjače. Čak i doslovno! Radučićem se proteže dio sad već čuvenog vjetroparka Krš-Pađene, hercegovačkog poduzetnika Milenka Bašića. Pojma nemate kolike su to mrcine, evo ih i pred Brankičinom plantažom dvogodišnjih bademovih mladica.

- Krčili smo junački - kaže Dalmatinka.

- Da zi vidio koliko kamen ima, Madonna...

U širokom svijetu

Brankica ima cijeli liniju "Viktoria natural cosmetics" s 13 proizvoda za njegu lica i tijela, sve prirodno i od svojeg smilja. Rade i macerate zelenog oraha, šipka, gospine trave. Nešto se proda u NP-u Krka, ali uglavnom ide preko webshopa.

I bajami će im služiti u kozmetičke svrhe, prije svega bademovo ulje prebogato vitaminom E.

- Želi da ima zaokružena proizvodnja, ne zamo posadi i uberi zmilje, ovde ima veliki potencijal, ali mora puno radi - kaže Paolo.

- Dosta ljudi u ovom kraju vidi samo krš, a mi vidimo priliku, govori Brankica.

Miris bajamova cvijeta budi joj sjećanje na baku. I kruva ispod peke...

U Beogradu je završila fakultet: profesorica je engleskog jezika, živjela je godinama i u Splitu, u Americi se dodatno školovala, dobila talijansku stipendiju za postdiplomski studij međunarodnog poslovanja, onda se zaposlila u Rimu, u velikoj organizaciji ARCI bila je koordinator projekata Europske unije. Već ste skužili, tada je upoznala i Paola.

Nije teško ni zaključiti da je stručna znanja iskoristila i u Radučiću: baš europskim novcem, ali ne samo njim, sufinancirani su projekti plantaže bajama i modernog laboratorija. U međuvremenu je završila i aromaterapiju.

image
Kupanje na Zrmanji
Jakov Prkić/HANZA MEDIA

Planiraju razvijati robinzonski turizam, povezivati izletničke ture i razna događanja, zabavna i kulturna. Tko bi sve nanizao, još ćemo vam i dosaditi.

- Ma, svjesni smo mi da je sve to jako, jako skupo, da je ljudima u ovako opustošenom kraju vrlo teško ulagati, pa od čega bi i mogli u tolikoj besparici?! Jasno i da je nama ipak nešto lakše sve to izvesti, ali mislimo da ima smisla boriti se, a uvijek se možemo pomagati, povezivati ponudu, da stvorimo nešto u zajednici: netko domaću i zdravu hranu, netko smještaj, kojeg tu fali, netko zanimljive turističke ture. Tu je Nacionalni park Krka, rimski burnum s amfiteatrom i muzejem, Park prirode Zrmanja, Keglevića kula - kaže Brankica, dok Paolo odobrava:

- Zvašta, zvašta lipo ima, puno potencijal za, come si dice, za mikroekonomija. Zamo, triba puno radit...

- Da radit, ko konj, bez toga je sve džaba... Nitko nam neće dati ako ne radimo i ne tražimo sami. Čini se ovo ko pustoš neka napuštena, ali pustoši nema u srcu, tu je izvor - govori Brankica.

Vino u gustirni

Korona je dosta planova zeznula, ljeti kraj živne, okupe se raseljeni, dođu i mlađi sa svih strana svijeta, evo i čeških lovaca u tri terenca, baš promiču pokraj nas, a moglo bi toga biti i više. Možda idućeg ljeta.

Ajmo do životinja: dok se Mosor hladi pod trijemom i mjerka jabuke, mi ćemo do magarčića, devet ih je na imanju:

- Carlito, Petko, Nikita, muško je Nikita, Olga, Georgina, onda Jolie, pa Marina, Gara i Jela - nabraja Brankica.

- Naša mala zamo uzme magare, pa vuče za rep - smije se Paolo.

U posebnu kozmetičku liniju će i magareće mlijeko. Baš kao med, vosak i propolis iz postojećih i planiranih košnica.
'...i kroz suze rekoh majci, poželi mi samo sreću, kunem se u tebe, majko, u zivotu ja uspeee-ćuuu....'

Grmi tako iz susjedstva ko iz narodnjačkog kluba. Brankica nas vodi upoznati seoskog di-džeja Velu, iz čijih ste zvučnika upravo čuli refren hita Dušana Jovića Duleta. Vele tako vrti 10-15 sličnih numera, na najjače, da razbije seosku tišinu:

- Šta kažeš, novinar?! Ne boj se, neće ovde korona, evo ruke... Bili isto neki novinari, pitaju za vodu, kad će, kako se živi bez nje. Reko, ja je ni ne čekam, ja samo uspem vino u gustirnu, pa pijem gemišt, ha-ha-ha... A je l' smeta muzika, sad ću ja...

Osim što je di-džej, Vele je i stari momak, a obližnjem gostioničaru Peri usput kolje janjce. Jedno baš čekamo, a Paolo se raspituje i za "majale". To znamo, traži mrvu odojka.

- Moj ćaća je iz familia di vino, pravili zu vino davno. Mama je Nijemica. A moj dida bija u Šibenik, dopo anni fa, dotore u talijanski vojska u rat kad je bija. Mu se zvidila Dalmacija puno, govori Paolo dok krckamo žuti janjeću kožicu, on praseće uvce.

Zalijevalo se rakijom, pa maraštinom, vrlo umjereno, ima još dana i bukovičke vrućine. Na povratku u dvore Viktoria je stala pod crnu murvu:

- Njam-njam, govori i upire prstom u krošnju, pa molećivo gleda mater.

- Ha-ha-ha, nema više, amore, gotove su... Ovako je nekidan stala pod trešnju, a njih ima samo desetak dana, ukipila se i samo njam-njam pita. Tako mjesec dana!

Plombe ispadaju

Ne znam jesmo li vam dovoljno dobro dočarali u čemu je štos: Brankica i Paolo žive na zemlji i od nje, za što njima i sličnima uvijek kapa do poda, ali nisu onaj đir "pošo orat njivu". Iako im se šije itekako crvene, ko što već rekosmo, nisu oni tamo neki "rednecksi" da sviraju samo na mašklinu i motici, sviraju i na girari.

Jednu je Paolo ponio na Zrmanju. Taj zeleni komadić žuborećeg raja oduševljava. Skrivaju lokalci točnu lokaciju, pa je ni mi otkriti nećemo, krhka je tu priroda. Ali, da vam mrvu odškrinemo: kroz sjenovitu dubravu izlazi se na prostranu ledinu, nekoć su tu bašte bile, zemlja je privatna. Zrmanja se razlila i upličila, ko malešno jezerce s prelijevom preko niske kamene krune. Nije ni mrzla, ne ispadaju zubi, samo plombe. Zelenije ne može biti.

- Moš je piti, kaže nam Dragan, grabeći Zrmanju skupljenim dlanovima...

I mi za njim isto.

Skupi se tu po sto ljudi za žešćih žega, sada tek dvadesetak. Iz Paolova zvučnika vozi "On the road again", Andrej, naočito brkati doktor filozofije, govori o terasama društvene svijesti, a Zvone iz sjećanja ispire afričku naftu s kojom radi kroz godinu, pričajući o biciklističkim turama povijesnim lokalitetima oko Knina, čiji je organizator. Koliko vidimo, bistre vode glavama teku...

Bude tu tuluma i drugih zabava, nedavno su maloj Viktoriji slavili drugi rođendan i doveli rockabilly bend, feštalo je cijelo selo, a 14. kolovoza u obližnje Mokro Polje stiže na koncert etno bend Veja iz Pazina. Spremaju ljudi i neku dječju veselicu.

image
Konj Mosor s čežnjom gleda u jabuke na stolu
Jakov Prkić/HANZA MEDIA

Ah, Mosor nas je jedva dočekao na povratku. Staklena stijena pod trijemom se razmaknula, riđan bi unutra:

- I on bi rakijicu - nabacuje Brankica...

- Nek lizne ovu od kajsije, iz manastira Kovilj, ha-ha-ha - zezamo se.

Ukratko, u Bukovici ima života i poslije smrti. Živili!

Krpeljev anestetik

Paolo je prije koju godinu jedva živ ostao: ubo ga krpelj, kažu ljudi da taj ubod čovjek i ne osjeti jer prepredeni krpelj ispusti anestetik. Uglavnom, Brankica ga pronašla kod kuće, kad je otpao. Krpelj. Trči po doktora, iskompliciralo se i naš Rimljanin završi na Zaraznom u Splitu 15 dana: četiri vrste antibiotika mu davali, jedva ostade... Zato sada uvijek uza se ima sve što treba za slučaj takve ili slične nezgode. I nama je odmah po izlasku iz polja sa smiljem preporučio da se pregledamo.

Mala Andromeda

- Moj ćaća i brat više su za karte. Ovde ljudi voli igra triestine, briškula, trešeta, a moji u Italija više igra napolitane. Mentalitet nije daleko u Dalmacija i doma. A ja zan više za zvijezde, stelle, ima dva teleskopi, da vidiš. Nema puno zvjetlo u Radučić, se dobro vidi Jupiter, Zaturn, Mars, zvašta...

- Ma daj, molim te, želio je da nam se mala Andromeda zove!

Basa i proja

Mezili smo pršuta i domaće kobasice. Sira više vrsta, posebno nam se svidjela basa, lokalni mladi sir:

- Pravi se od kiselog mlijeka koje se stavi u vrećastu krpu i tako se cijedi. Kremast je i osvježavajući. Slankast. Može se umijesiti i u proju, umjesto običnog mladog sira: ide kukuruzno brašno, bijelo brašno i sir, napravi se tijesto i ispeče. Proja je slana. Ja je ovako izrežem na žute kocke i gore napravim bijele puslice od base, pa se čini ko kolač - kaže Brankica.

Moj jastrebe

Iz vječnog grada u Bukovicu je stigao i par Harrisovih jastreba: Horus i Diana. Radili su na Fiumicinu, rimskom aerodromu, tjerali ptice i čistili put zrakoplovima.
Tjerali su i jata što dalje od gradskih grobalja i spomenika. Posebne vrste ptica prava su napast, nebom kruže i formiraju čudesno lijepe figure, ali se čuvajte njihova bombardiranja:

- Izlitaju, brate, sve živo, tko bi tolike količine počistio, pa tu uskaču jastrebovi. A da vidiš kako se kupaju: samo uranjaju dupe u široku posudu s vodom, tumači Brankica.

Češki vuk i koza Nina

- Dugo smo imali češkog vuka, to je pasmina nastala križanjem za potrebe čehoslovačke vojske poslije Drugog svjetskog rata. Bio nam je kao sjenka. Kad je Noah uginuo, tragedija nam je bila u kući. Onda mi je Paolo za rođendan kupio Arku, češku vučicu, evo je s nama, ali Viktoria je i dalje zove Noah - kaže Branka.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

17. listopad 2020 22:08