Dok se Imotska krajina iseljava, u jednom zaseoku novi se život rađa: u petnaestak kuća više je od 50 djece, a kršni Ujevići ne misle stati; ‘Dođite nam opet za godinu dana, garantiram vam...‘

I kad nema Našeg Duha među nama jednog sveca, treba i bez bijela ruha biti djeca, biti djeca.

Napisao je ove stihove veliki Tin Ujević u posljednjoj kitici svoje pjesme "Biti djeca", a mi ih prepisasmo ne zbog poruke koje Tin inače šalje svojim pjesmama, već zbog onoga na kraju - "biti djeca, biti djeca". E, da je sada Tin tamo u svojim iskonima u svojim korijenima, u svojim Gornjim Ujevićima u Krivodolu kod Imotskog, pisao bi on vjerojatno posve drukčije pjesme. Ne tugaljive već vedre, dječački bezazlene, pune vedrine, osmijeha i cike djece. Recimo, jedna od njegovih pjesama možda bi bila ovakva:

Anđela, Katarina, Anamarija, Marina, Lana, Mija, lipa dica puna smija, a tek Mara, Petar, Zoran, Mateo i smišna Lucija.

Onda i Marin, Toma, Toni, Luka, Lara, Leona, Ema, Petra, Misl...