Iz grada Martina u samom srcu Slovačke mlada atletičarka Monika stigla je na studentsku razmjenu u slovenski Maribor.
Bila je 1987. godina, a program razmjene mladih sportaša između Jugoslavije i Čehoslovačke živio je najbolje dane. Za vrijeme studija odmah je dobila posao kao kondicijski trener, prvo u teniskom, potom u atletskom klubu, a paralelno s tim i ponudu za studiranje slovenskog jezika na Filozofskom fakultetu u Mariboru. U isto vrijeme, u isti grad, na svoj prvi profesionalni angažman stigao je tada friški košarkaški trener, inače trofejni reprezentativac Jugoslavije, Ivan Sunara. Rođeni Drnišanin u dugoj je karijeri igrao i trenirao brojne klubove, ali za ovu priču najvažniji je Košarkaški klub Zadar čiji je dres nosio sedam godina, te Maribor gdje je, pogađate, upoznao Slovakinju Moniku.
– U početku smo pričali na slovenskom, tako nam se bilo najlakše sporazumjeti. Tek kasnije sam počela učiti hrvatski, kad smo se preselili ovdje. Ivan je kao trener puno radio u inozemstvu pa smo donijeli odluku da živimo na relaciji Zadar – Zagreb, kako bi mi bilo praktičnije s troje male djece. No, ubrzo se pokazalo kako u Zagrebu možeš biti taksist ili kućanica i zato smo se trajno preselili u Zadar, kada su nam blizanci krenuli u drugi razred. Kasnije smo pokrenuli svoj biznis s agencijom za nekretnine, koji i danas vodimo. I tako sam, ukratko, postala zadarska nevjesta iako je suprug iz Drniša, a ja iz srca Slovačke – smije se Monika Sunara, danas uspješna poslovna žena, vlasnica agencije za nekretnine Adria Team Real Estate. S njom je i direktorica agencije Barbora Veselić, inače rođena Čehinja.
Mislile smo da smo jedine
Ova praška studentica njemačkog i germanistike preko ljeta je radila kao turistički vodič za Vitkovice Tours, agenciju koja je i danas najveći češki turoperator za Jadran. Posao ju je ljetom dovodio na našu obalu, najčešće na Makarsku rivijeru i u Istru gdje je upoznala svog supruga Dragana Veselića, poznatoga zadarskoga glumca i lutkara, koji je tamo također bio na sezonskom radu.
– I danas se šalimo kako sam uspjela upoznati jedinog Zadranina u cijeloj Istri. U počecima smo hodali vikendima i praznicima jer je on bio u Zadru, a ja u Češkoj. I onda sam, na kraju studija, dobila posao u Pragu, imala sve na dlanu, a ja sam odlučila da neću ništa od toga već se selim u Zadar. I tako sam, prije 17 godina, službeno postala zadarska nevjesta – govori nam Barbora, danas majka sina Dominika i kćeri Ane, prevoditeljica i poslovna žena.
Dugo vremena, pogotovo tih prvih godina u Hrvatskoj, Monika i Barbora mislile su kako su jedina Slovakinja, odnosno Čehinja u Zadru. Stvari su se, kako to obično biva u zadnjem desetljeću, promijenile kada su otkrile društvene mreže. Monika je napravila prvi korak i na Facebooku objavila post kojim traži svoje zemljakinje u Zadru. Prva joj se javila Čehinja, i to upravo Barbora. I onda se krug počeo širiti. Nevjesta s prostora nekadašnje Čehoslovačke bilo je puno više nego što su njih dvije u početku mislile, a na prvu zajedničku kavu došlo je njih 15-ak.
– Susret smo zakazale na Forumu, kod Sv. Donata, a scena je bila za pamćenje, jer smo sve u ruci nosile mobitele pokušavajući preko slika prepoznati druge žene. A onda smo shvatile da nas nema samo 15 jer je svaka znala još jednu u Bibinjama, Svetom Filipu i Jakovu, Tkonu... Naš mali krug Čehinja i Slovakinja samo se širio – prisjeća se Barbora.
Ove angažirane i poduzetne žene danas imaju svoju udrugu za promicanje hrvatsko-češko-slovačkih odnosa koja broji 50-ak članica, vrlo su aktivne i zovu se "Oko Jadrana". Na sva tri jezika taj naziv ima isto značenje, a u slobodnijem prijevodu, "budnim okom gledaju što se događa na Jadranu i oko njega". Monika je predsjednica, a Barbora potpredsjednica. Ujedinile su snage, privatno i poslovno, povezale se s općinama i gradovima, potom i sa saborskim zastupnikom za češku manjinu Vladimirom Bilekom.
Ideje o kulturnoj suradnji samo su dolazile, spojile su kraljevske gradove i sportske klubove, a inicijativa za koju su se najduže borile, i na kraju uspjele, ujedno je i ona na koju su najponosnije: češki i slovački jezik uvele su kao izborni jezik po modelu C i to u osnovnoj školi u Bibinjama kao prvoj koja je prihvatila taj program. Djeci se priznaje znanje tog jezika, što znači da školovanje normalno mogu nastaviti u Češkoj ili Slovačkoj. Životni standard u te dvije zemlje danas je daleko od nekadašnjih tuzexa.
– Još se živo sjećam tih državnih dućana (tuzexi) koji nisu prihvaćali uobičajenu čehoslovačku valutu, već samo vaučere koji su se mogli kupiti u bankama. Jedino ste tamo mogli kupiti nešto što se tada smatralo luksuzom, a to su zapravo potpuno normalne stvari. Ja sam imala privilegiju preko sporta proputovati cijeli svijet. Ali, moja mama, po struci medicinska sestra, prvi je put izišla iz Slovačke kada sam kupila Yugo 45 i odvela je na Brač. Daleko od toga da se živjelo loše, ali svi smo živjeli isto, privatnog vlasništva nije bilo.
A onda je došla privatizacija i tajkunizacija koja je u obje zemlje, Češkoj i Slovačkoj, gotovo izbrisala srednji sloj i napravila veliki društveni jaz između superbogatih i onih koji su živjeli od jako niskih plaća. Zadnjih desetak godina to se polako vraća na svoje, to najbolje vidimo i po klijentima koji preko nas kupuju nekretnine na Jadranu – govori Monika.
Što nam fali u Dalmaciji?
Kroz godine, naučile su se nositi s gradom i običajima, mentalitetom i ponekim stereotipom, dobrim i manje dobrim stranama života u Dalmaciji. Kada bi morale izdvojiti što im najviše fali iz domovine, obje odgovaraju isto: domaća kuhinja.
– Vaša hrana je odlična, ali nije naša, nije okus koji poznaješ od djetinjstva. Za mene ništa nema okus onog češkog keksića koji niti jedan drugi ne može zamijeniti. S druge strane, mi uz glavno jelo uvijek poslužujemo kompot ili džem. Primjerice, odrezak, krumpir i kompot od jagode. Naše salate imaju ocat sa šećerom, uvijek su to slatko-kisele kombinacije, što je potpuno različito od vaše mediteranske kuhinje i znamo koliko vam se teško na to naviknuti – kaže Barbora. U svojim obiteljima to su riješile kompromisno, obje kuhinje su jednako zastupljene, pogotovo u blagdanskim prilikama kada svaka kultura ima svoje gastronomske običaje.
No, otkrivaju nam, pokušaji upoznavanja Dalmatinaca sa stranom kulturom, pogotovo oni gastronomski, često znaju biti i komični. Tako je vlasnik jednog poznatog zadarskog restorana, kada je organizirana večer češke i slovačke kuhinje, u strahu da se uzvanicima ne svidi večera, odlučio ispeći janje. Za svaki slučaj.
– Mi smo poslužili halušky bryndzové, slovačko nacionalno jelo, uz koje se tradicionalno pije Žinčica, nešto između kefira i sirutke, vrlo kiseli detoks. Znate što se na kraju dogodilo? Oni su tu janjetinu zalijevali Žinčicom i vinom, a mi smo u čudu gledali i mislili "tko ovo preživi, pričat će". Sutra smo pojedinačne zvale jednog po jednog uzvanika, nikome ništa, svi oduševljeni. Mora da je Žinčica neutralizirala stvar – smiju se Monika i Barbora.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....