Prisjećaju se, pripremao se veliki skup tadašnjeg SDSS-a i u Obrovcu je već potiho ključalo zbog uspostavljanja hrvatske neovisnosti što je izazivalo strah kod obrovačkih Srba, pojačavan i uplivima došljaka iz Srbije poslanih „po zadatku“ da plaše ionako već zaplašen narod. Jednako su se s druge strane bojali i Hrvati i sve je zapravo mirisalo na nevolje, pa i na ratne sukobe kojih u tadašnjem Zadru, a i Dalmaciji i Hrvatskoj, kažu mi dvojica kolega, tada još nitko zapravo nije bio niti svjestan. Bila je turistička sezona u punom jeku kao i sada, a turisti su u čudu gledali što se to počelo događati oko cesta kojima su putovali prema moru ili s ljetovanja kući.
- Došli smo u Obrovac oko podne. Stigli smo ispred kafića kod mosta i tadašnji načelnik Općine Obrovac Sergej Veselinović popeo se na jedan stol i počeo držati govor. Osjećala se napetost među ljudima i dok je trajao govor ja sam počeo snimati fotografije. Pojedinci iz skupine to su primijetili i prišli su nam te nas upitali tko smo i što radimo. Rekli smo da smo reporteri Slobodne, ali su nas zgrabili za ruke i odvukli do mosta. Nemate vi tu što raditi, ajte s nama. Bili su naoružani s komadima željeznih šipki, a neki su skrivali i pištolje ispod pasa – priča Grgurović.
- Dok je trajao govor, istovremeno se dijelilo oružje, a primijetili smo i straže na uzvisinama iznad Zrmanje. Predstavili smo se i pokušali uvjeriti ljude da želimo čuti što oni misle o svemu, ali nisu htjeli razgovarati. Nastala je gužva i meni su istrgnuli notes i bacili ga u Zrmanju, a kolegu Grgurovića su počeli potezati za remen fotaparata čime su ga zapravo gušili oko vrata dok su mu otimali aparat iz ruku. Nakon što su otrgnuli fotoaparat u kojemu je bilo svega nekoliko snimaka, u općoj strci i komešanju, uspjeli smo se nekako izvući i udaljiti preko mosta. Pratio nas je jedan od „stražara“, ali smo ga uspjeli zavarati i nekako umaknuti. Shvatili smo da možemo ozbiljno stradati i tu smo počeli spašavati živu glavu jer smo čuli pucnjeve i viku. U tim trenucima došlo je do blokade prometa preko mosta i postavljanja barikada. Netko je i pretučen na mostu gdje je ostao ležati – nastavlja Vertovšek.
- Došli smo do hotela Zrmanja i konobar koji je sve shvatio rekao nam je „ponašajte se kao da ste turisti“. Cijelo vrijeme na uzvisinama se pucalo i detonirale su se mine. Pomiješali smo se s turistima i kajakašima i iz te gužve smo otišli u ured Crvenog križa gdje je radio pok. Darko Gužvica, dopisnik Slobodne Dalmacije iz Žegara. On nam je pomogao da se izvučemo dalje. Odveo nas je do svoje kancelarije odakle smo se telefonski uspjeli kratko javiti uredniku dopisništva pok. Jandri Širiniću koji je čuo za nerede i bio je jako zabrinut za nas jesmo li uopće živi. S Darkom Gužvicom, ali opet uz pratnju onoga istoga „stražara“, sreli smo i trojicu naoružanih civila s oprtnjačima pa smo polagano prošli pored njih. Bila je to igra mačke i miša i sklonili smo se u jedan kafić gdje smo smišljali kako uopće pobjeći iz potpuno blokiranog Obrovca kojim su ovladali pobunjenici, i to renaultom 4 na kojemu je s obe strane velikim slovima pisalo „Slobodna Dalmacija“. U kafiću smo čuli kako se priča da „stižu Tuđmanovi helikopteri iz Zagreba u Obrovac“ i sve je mirisalo na oružani sukob – kaže Grgurović.
Odlučili su sjesti svi zajedno u renault i polako krenuti na izlaz iz Obrovca cestom prema Domu zdravlja i Burevači, nadajući se da neće naletjeti na neku barikadu. Kad su izbili do ruba grada na državnu cestu, pok. Darko se iskrcao i vratio u Obrovac pješice, a reporteri Slobodne nastavili su put prema Zadru. Već su nastajale kolone automobila turista prema unutrašnjosti po žegi, bez vode... Za nekoliko dana od turističke sezone na zadarskom području više nije ostalo gotovo ništa.
- Došli smo u Zadar gdje smo se suočili s nevjericom, podsmijehom i omalovažavanjem od dijela kolega i političara kojima je tada to izgledalo čak i smiješno. Tek nekoliko dana kasnije napadnuti su novinari u Kninu, a tadašnji Vijesnik u izvještaju o napadu na novinare nas nije niti spomenuo, kao niti našu novinsku kuću. Međutim, po onome što smo tada prošli, vidjeli i uočili, bilo je praktički jasno da će doći do rata. A bila je to 1990. godina, a ne 1991. Ja sam isto popodne bio na Radio Zadru gdje sam objašnjavao što se dogodilo u Obrovcu, a milicija je zatražila od redakcije da idućeg dana dođemo u Obrovac po fotoaparat – kaže Vertovšek.
- Na sastanku ujutro pitao nas je Jandre hoćemo li se opet vratiti u Obrovac i odlučili smo otići. Tamo nas nisu očekivali pa su se u postaji čak i iznenadili kad su nas vidjeli. Uz zapisnik, milicioner mi je vratio fotoaparat. Primijetio sam da nisu otvarali i vadili snimljeni film, pa sam uz izliku da moram u wc, na brzinu u zahodu premotao film, strpao ga u džep a u aparat ubacio novi film. Kad sam se vratio, pitali su me je li sve u redu s aparatom, na što sam im odgovorio da nije oštećen, ali da je film vjerojatno osvijetljen. Zbog mogućnosti izbijanja pobune, iz obrovačke smo se postaje što smo brže mogli odvezli prvo do Kruševa gdje smo uspostavili kontakt s dopisništvom, a onda na dogovoreni sastanak s vozačem iz Slobodne Dalmacije iz Splita koji je na šibenskom mostu preuzeo film i krenuo žurno u Split, a mi u Zadar. Slike pobune idućega dana su osvanule u Slobodnoj Dalmaciji kao neporecivi dokaz onoga što smo preživjeli u Obrovcu. Eto, zbog toga taj dan na mostu preko Zrmanje svakoga ljeta obilježavamo kao naš drugi rođendan, kažu bivše kolege iz Slobodne.
To je bio početak njihovog ratnog izvještavanja sa zadarskog područja, pogotovo Grgurovića koji je zadarska bojišta fotoaparatom obilazio i s drugim kolegama iz dopisništva. A završeno je u jednom drugom kolovozu nakon pet godina, s vojnom akcijom Oluja koju su također pratili zajedno sa specijalcima Mladena Markača. No to je jedna druga priča. Danas su obojica - nezaposleni.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....