Dalmatinski župnik ražestio se na djecu jer ne ‘treniraju vjeronauk‘ kao što je Modrić danima krvavo trenirao balun?!

Slušajući nedavno nedjeljnu propovijed jednog seoskog župnika, prva asocijacija na nju što me je kao zrakom Duha Svetoga prostrijelila bila je ona poznata misao Karla Marxa kako je religija – “opijum za narod”. Dobro, Marx je prvi najzvučnije tu frazu bio plasirao u javnost, objavivši je u glasovitom svojem eseju “O kritici Hegelove filozofije prava” iz 1844. godine, iako je koju godinu ranije, osvrćući se na političkog pisca i satiričara Karla Ludwiga Börnea, suštinu te metafore planetarno bio patentirao veliki njemački pjesnik Heinrich Heine, govoreći o religiji kao – “duhovnom opijumu”.

Svećenik se u rečenoj predici izravno okomio na djecu, a posredno i na roditelje njihove, žaleći se kako ona, djeca, slabo pohađaju župski vjeronauk. Iako djeca kao zaseban predmet već slušaju vjeronauk u sklopu školske nastave izjutra, dušobrižnik naglašava kako je nužno biti još revan i redovan na subotnjoj “dojtrini” u prostorijama župe svečera. Učenicima viših razreda, odnosno njihovim roditeljima, u istoj prilici čak je i priprijetio kako će sljedeće godine svima onima što škivaju župski vjeronauk biti uskraćen sakrament svete krizme iliti potvrde! (Kao da primanje krizme nije ujedno i “potvrda” rastanka od crkve i daljnjeg nedolaska na svete mise, osim na sprovode bližnjima ili na vlastito vjenčanje, odnosno pri sezonskom paradiranju na bogoslužjima o Božiću ili Uskrsu.)

Kraj plandovanju

Ergo, plandovanju mimo župskog vjeronauka u našim dalmatinskim seoskim zaselcima i mjesnim metropolama, slovom šjor kurata, došao je kraj...

Isti taj anonimni prezbiter ponukao me je na pisanje ove “homilije” iz dva razloga. Prvi se ogleda u spoznaji kako je profil njegovog poimanja svećeništva, zapravo, paradigmatski egzemplar većine njegovih kolega koji se s propovjedaonice (uglavnom) nehotičnim trudom nadmeću u disciplini kako sa što više riječi kazati što manje... A drugi je aspekt motivacije ovoga mojega napisa upravo floskuloidni sadržaj sad već njegove seoske propovjednikove, nedjeljne predike kojom je puk preda sobom i ovce paše svoje počastio jednom prekrasno dizajniranom sermonskom manipulacijom.

Sjurivši se, dakle, na učeničku nejač ispred sebe, i roditelje njihove, rečeni je don Pop stao loše plagirati Isukrsta, a tobože posluživši se njegovim modelom nizanja silogizama i izvježbanom tehnikom pripovijedanja u prispodobama. Koreći školarce koji su mu povjereni na fakultativni religiozni odgoj u fušu tijekom slobodnog vikenda, naš je svećenik njihovu apstinenciju od konzumiranja župskoga vjeronauka strogo i svečano povišenim tonom artikulirao isukrstoidnim evanđeoskim usporedbama zorno izloženim u zgodnim slikama.

/Shutterstock

Ponajprije, za primjer je uzeo nogometaša Luku Modrića, kazavši kako se on nije bio zadovoljio s nekoliko sati propisanoga tjelesnog odgoja tjedno, već je on, mimo školskih obaveza, satima i danima neumorno i krvavo trenirao kako bi sutra postao izvrsnim, jednim od najboljih nogometaša na svijetu, ako ne i najbolji. Kako jedna lasta ne čini proljeće, iskusni pop znao je akonto elementarnih pravila retorike da je Luka Modrić malo za ovaj obrazovni eksperiment, pa je materijalnom tijestu fluidne ideje pridodao i glazbenika Ivu Pogorelića. Naravno, silogistička propaganda slijedi zakonitosti žanra: da je Ivo Pogorelić bio zadovoljan s onih nekoliko predviđenih sati glazbenog odgoja u okviru školske nastave, nikad od njega ne bi bilo svjetskoga virtuoza na glasoviru, bez da on nije mukotrpno i ustrajno kljucao prstima po instrumentu i obdan i obnoć...

I onda slijedi gloriozan finale. Nadahnuti don Pop kani poentirati gestom neprijeporne sugestije, ustvrdivši kako živa mladost pred njim, i muško i žensko, ne može sutra biti dobrim ni ocem ni majkom, ni bratom ni sestrom, ni prijateljem ni prijateljicom ukoliko ne konzumira, pazi sad: župski vjeronauk mimo školske nastave. Malo je, kaže župnik, onih sat-dva zagarantiranih u svjetovnoj obrazovnoj instituciji, pa je od presudne važnosti i dolazak na fakultativnu dojtrinu u don Popa doma u subotu.

Teški logički faul

I sad, zašto je to teški logički faul i odlična manipulacija, idealan grijeh dakle, doduše oprostiv, ali u isti mah i sablažnjiv? Zato što je Luka Modrić satima i danima neumorno i krvavo trenirao upravo kako bi sutra postao izvrsnim, jednim od najboljih nogometaša na svijetu, ako ne i najbolji, a Ivo Pogorelić je mukotrpno i ustrajno kljucao prstima po instrumentu i obdan i obnoć s ambicijom da preksutra možda postane jednim od najboljih pijanista na Kugli zemaljskoj. Manipulacija don Popa je ovdje evidentna, jerbo naša djeca u župi nisu ona koja su kao svoje životno opredjeljenje odabrala duhovno zvanje...

Stoga je ovo bila propovijed koja je agresivna za nedjeljnu svetu misu na selu – ili u gradu, svejedno – i ona je primjerena samo ako je izgovorena sjemeništarcima ili bogoslovima, budućim svećenicima i redovnicima dakle. A ne “civilima” koji napučuju naše župe i crkve. Ovo nije izolirani slučaj, spomenuh već, budući se radi o paradigmi dominantnoj u našoj dušobrižničkoj praksi, već je ovo samo jedna od klicâ što pale asocijacije na onu slavnu Marxovu, odnosno Heineovu sentencu.

Istodobno, pri govorenju o župskom vjeronauku, ili vjeronauku općenito, čini mi se nužnim spomenuti i još jedan duboki nesporazum. I sâm sam kao dijete pohađao vjeronauk gdje mi je do četvrtog razreda osnovne škole vjeroučiteljica bila blagopočivša časna sestra Marija Goretti, čije ime s veseljem i ne bez ponosa ističem, a od petog do osmog dojtrinu mi je držao velečasni čije ću ime ovdje izostaviti jer je, hvala budi Bogu, još uvijek živ, pa da mu, možda – s njegove promatračnice gledajući – ovo moje slobodarsko esejče pisano bez sjemeništarske “uškopljenosti” – ne naškodi. (Pa da ispadne, slobodibože, kako me je on još zarana – “krivo nasadio”!) Premda brojni svećenici, poglavito oni s manjim konfekcijskim brojem mudanata, javno ne lajkaju, ali duboko u sebi radosno likuju kad netko od nas laika glasno izgovori ono što oni misle, a što im priječi naglas reći tijesna doktrinarna brnjica...

Iz mojih i najranijih i zrelijih vjeronaučnih vremenâ pamtim samo prekrasne uspomene. Druženje i igra po čimatoriju, ali i impicavanje naših duhovnih autoriteta među bancima u crkvi, bila je važna osovina u mehanizmu naših djetinjstava. Išli smo i na izlete, molili Boga, učili i veselo odrastali. Jedini nesporazum, s današnjeg vidikovca motreći, jest nedostatak obrazovanja iz kršćanske kulture i njezine terminologije. A i dandanas je to prisutno u praksi naših i školskih i župskih vjeronauka, jer se djeci riječi kršćanstvo i katolicizam serviraju kao sinonimi.

Koliko je tko kršćanin

Ispitajte osmaše, ispitajte i maturante, pitajte ih što je to kršćanstvo, a što katolicizam? Većina neće znati kazati kako je kršćanstvo plašt pod kojim se konsupstancijalno – poput tri Božanske osobe: Otac, Sin i Duh Sveti – nalaze i katolici i pravoslavci i protestanti. A u javnoj komunikaciji puna su nam usta kršćanstva i mlataramo okolo parolama i transparentima po kojima se većina među nama deklarira kršćanima... Koliko smo kršćani znat ćemo po tome čestitamo li mi katolici braći i sestrama pravoslavcima Božić i Uskrs, i obrnuto.

Znat ćemo i po tome prihvaćamo li i prijatelje iz reformatorskih crkava kao našu kršćansku subraću, i obrnuto?

Uče li danas naša djeca na vjeronaucima u školi i(li) župi odgovore na ova gornja pitanja? Je li ekumenizam unišao u naš katekizam? Obratite pažnju, svećenici često preko svete mise naglašavaju kako smo mi kao kršćani pozvani na ovo i na ono, a jesmo li ikada bili pozvani s oltara ljubiti svoju braću pravoslavce i protestante? Jesmo li pozvani ljubiti čovjeka, bez obzira na to kako se manifestirale razlike među nama, i svjetovne i sakralne?

Marx i Isukrst u tome su isti.