Miljenko Domijan: Konzervatori u Zadru su uvijek bili na rubu, uvijek su bili ‘smetala’

Gospodine Domijan, je li istina da se selite u Rab?

— Na to sam osuđen! Iduće godine punim uvjete za starosnu mirovinu, a meni ja Rab prvi zavičaj. Zadar drugi. U Rabu imamo romaničku obiteljsku kuću u kojoj živi moja starija sestra o kojoj se brinem. Tamo sam rođen, u krevetu u kojem sam začet i danas spavam.

Ima li vaša nedavna ostavka na mjesto predsjednika Povjerenstva za zadarsku povijesnu jezgru veze sa skorim odlaskom u mirovinu. Tada ste rekli da više nemate force za našu “politiku”. Fina “pljuska” gradskim ocima...

— Nikada se nisam bavio politikom, pa ni onda kada sam, od 1999. do 2001., bio pomoćnik ministra za kulturu. Najgore je što politika manipulira strukom. Ja jesam konzervator, ali mi izgleda da su status “ratnih ciljeva” kulturni spomenici zadržali i nakon rata. Politika je neprincipijelna djelatnost i ne znam može li se u smislu brige za javno dobro ovo danas uopće zvati politikom.

Nedavno ste dobili nagradu Grada Dubrovnika za 22 godine kontinuirana rada na obnovi dubrovačke baštine. Ako se ne varam, još uvijek ste i predsjednik Stručno-savjetodavne komisije za obnovu Dubrovnika. Zadarski konzervatorski odjel vodili ste od 1977. do 2004., punih 27 godina, ali u Zadru niste dobili nagradu?

— Nikada.

Ni godišnju nagradu, recimo Grb grada Zadra?

— Ni to.

Nitko nije prorok u svom selu...

— Konzervatori u Zadru uvijek su bili na rubu. Uvijek su nekome smetali. Nakon Drugog rata, kada je Zadar ležao u ruševinama, govorilo se: “Kako ćemo obnovit grad, kad na svakom kamenu sjedi Grga Oštrić” - naš prvi konzervator. Mi smo uvijek bili “smetala”. To je na koncu shvatljivo za grad koji je bio rušen u dva posljednja rata.

U Zadar ste došli 1968. s diplomom višeg studija likovne umjetnosti pri Pedagoškoj akademiji u Rijeci?

— Da, htio sam biti slikar. Dvoumio sam se između Likovne akademije u Zagrebu i arhitekture, ali mi se sviđala i filozofija, pa sam u Zadru upisao filozofiju i povijest umjetnosti. Kako sam imao talent za crtanje, profesor Ivo Petricioli mi je dao da izradim crteže svih predromaničkih crkva u Dalmaciji. Tako sam već na prvoj godini počeo surađivati s tadašnjim Zavodom za zaštitu spomenika kulture kojeg je vodila profesorica Ksenija Radulić. Stalni posao konzervatorskog pripravnika dobio sam nakon diplome 1972. To mi je odredilo sudbinu.

To ili činjenica da potječete iz stare obitelji graditelja?

— Moj otac, djed i pradjed bili su graditelji, među ostalim, i crkve u Pakoštanima 1910., kao suradnici arhitekta Č. M. Ivekovića. Na Rab su došli iz crikveničkog primorja i Punta na Krku. Majka je Rabljanka, rođena Fakineti, koji su 1650. došli iz Bologne. Pokojni nono priženio se u još stariju obitelj Marinelis, koji su tipični, štoviše, izraziti predstavnici i svojevrsni čuvari bonvivanska načina življenja građanstva malenih milenijskih dalmatinskih gradova. Ime sam dobio po prvom rođaku koji se borio protiv Talijana, a ubile su ga ustaše na Velebitu.

Što ste naslijedili od oca?

— Otac je bio zavičajac, jednostavan čovjek bez većeg obrazovanja. Bio je šef DVD-a i svirao je u gradskoj glazbi, a u 50-ima je imenovan za počasnoga rapskog konzervatora. Kod nas su često dolazili moji kasniji profesori akademik Branko Fučić, Ana Deanović i Aleksandar Freudenreich. Prilikom svakog dolaska, ocu bi donosili razne knjige s posvetom. Uživao sam u njima, razmišljao o građevini, arhitekturi... Da, otac je bio graditelj, a to sam u neku ruku i sam.

Graditelj znači i tesar i zidar i crtač i arhitekt... U jednoj riječi: konzervator?

— Ha, ha. Tako nekako. Moramo sve znati, zato se i mogu sa svima njima “svađati”.

Rab vas je odredio, a što ste u Zadru dobili? 

- Imao sam nevjerojatnu sreću da sam vrlo brzo došao pod “pasku” profesora Petriciolija i, nažalost, prerano preminule profesorice Radulić. U takvoj radnoj i intelektualnoj klimi ništa nije bilo nemoguće. Kada nešto ne bismo znali, nismo išli u arhiv, nego bi pitali Petriciolija. On je bio prava “enciclopedia dell arte universale”. Zapravo je bio privilegij raditi s ljudima kod kojih su u to vrijeme dolazili vrhunski stručnjaci iz cijele Europe. Radilo se na najvišoj strukovnoj razini, sve do kraja obnove porušenoga grada, krajem 70-ih. Osjećao se neki poseban naboj i snaga što je Zadar učinilo Zadrom. Ali nemojte zaboraviti, Rab i Zadar su jako slični, a bili su i bliski kroz povijest. Svjedoče o tome gradski zvonici, ali i moje pratete koje su pohađale licej sv. Dimitrija.

Miljenko Domijan i Zdenko Brusić u istraživanju antičke luke u Zatonu 1982.

Na stotine obnovljenih spomenika je za vama, na što ste posebno ponosni?

— Obnovom zadarske baštine nakon Drugog i Domovinskog rata, vratili smo u život ključne identifikacijske simbole za nove Zadrane. Sv. Donat, Forum, katedrala, riva, licej, bedemi, sve su to danas snažne točke gradskog identiteta. Neki su simboli nedovoljno rehabilitirani odgovarajućom revitalizacijom, primjerice bedemi, i zbog toga mislim da bi trebalo srušti zgradu Zarauschek. Ipak, izdvojio bih obnovu franjevačkih i benediktinskih samostana na zadarskom području, poglavito samostan u Karinu, obnovu sklopa rapske katedrale UBDM-a, kupole šibenske katedrale, vađenje i restauriranje Apoksiomena... U zadarskim obnovama uvijek sam djelovao timski. Tu je Pavuša Vežić definitivno najviše doprinio, a potom i Anastazija Magaš.

S obzirom da ste kao član državog Savjeta za prostorno uređenje sudjelovali u izradi kriterija za izgradnju golf igrališta u obalnom dijelu, hoćete li vrijeme u mirovini kratiti na golfu?

— Hajte, molim vas!! Moja je velika ljubav podvodni ribolov na dah. Nekada sam išao do 20 metara, sada 15, 16...

Ulovi se za večeru?

— Nego šta! Uvijek je bilo dovoljno za klapu.

PIŠe Ivica Nevešćanin