Nekad nisu mogli istrčati ni 200 metara, a danas trče maratone: ‘Promijenilo nam je živote! A tko jednom to okusi...‘

Nikad nije kasno. I uistinu nije. Za bilo što... Od poslovnih, ljubavnih, zdravstvenih ili onih pravih životnih promjena. Ovdje se pak radi o sportskim promjenama, ali te sportske promjene u velikoj su mjeri kreirale i zdravstvene, ljubavne, društvene, ali i generalno životne promjene. Sve je to produkt Škole trčanja Zadar...

Naši sugovornici su dugogodišnji članovi Škole trčanja Zadar koji su kroz godine od običnih početnika postali čak i maratonci, čime su dokazali da se može! Svoja iskustva podijelili su s nama farmaceutska tehničarka Nikolina Čelica (42), profesorica hrvatskog jezika i književnosti u zadarskom MIOC-u, Sanja Vlahović (58), te zastupnik u prodaji osiguranja, Nikola Kovačević (67) s kojim smo započeli ovaj razgovor. 

- U školu trčanja došao sam 2018. godine. Prvo sam, nešto ranije, počeo sam. Puno mi je lakše bilo trenirati ovdje među ekipom, članovi kluba su bili ljudi svih dobi, i uz redovitost treninga te naravno trenere, jako sam napredovao u popravljanju kondicije i kvaliteti – opisao je, a evo kada je u školu trčanja došla Sanja:

- Članica sam Škole trčanja Zadar od prvog dana osnutka te škole. Sjećam se, bio je to 31. siječanj 2015. godine i od tada, već gotovo 12 godina, ne stajem – poručila je, a tri godine kasnije u školu je došla i Nikolina:

- Ja sam došla 2018. godine. Prije toga trenirala sam na nekim grupnim treninzima u teretanama – rekla je.

Zašto ste se odlučili za dolazak u Školu trčanja Zadar?

- Zvali su me neki poznanici da dođem, da ne trčim sam. Kada sam došao, treninzi su mi postali lakši. Jer kada je ružno vrijeme pa se sam organiziram, čekam da kiša stane pa na kraju ne odem taj dan, a ovdje sam postao baš redovit jer su fiksni termini – kaže Nikola.

- Moja motivacija za početak trčanja je zapravo bila moja životna želja. Ja sam cijelog života sanjala da trčim, da se bavim ovim sportom, da sudjelujem na utrkama... Ali nikako da krenem. I onda je došao osnutak škole trčanja i to me potaknulo da konačno krenem. Prije se trčanjem nikada nisam bavila. Moji počeci uistinu su bili pravi počeci, baš primjer trkača početnika – otkrila je Sanja kako je dosanjala svoje snove, a evo što kaže Nikolina:

- Uvijek sam eksperimentirala s raznim vježbanjima. Volim dosta hodati pa sam tako jednog dana odlučila okušati se u trčanju – kaže. 

Jeste li se prije toga, možda u ranoj mladosti, bavili nekim sportom?

- Od kraja osnovne škole pa do odlaska na fakultet 1977. godine prošao sam sve generacije u NK Zadar. Proveo sam čak i pola sezone u prvoj momčadi gdje je bio trener gospodin Tomislav Bašić. Nakon toga sam se na fakultetu bavio planinarenjem, a kasnije uglavnom ništa. Sve do unatrag 12 godina – otkrio je Nikola. 

- Kroz osnovnu i srednju školu bavila sam se sportom. Svi smo se tada bavili raznim sportovima. Gimnastika, aerobik, fitnesi i tako, trčanjem se nikad nisam bavila, osim što sam o tome sanjala – kaže Sanja. 

- Ja se nisam ničim bavila. Osim tih nekih grupnih vježbi prije nego sam došla u školu trčanja, ali u samoj mladosti ništa – poručila je Nikolina. 

Kakav je za vas bio početak bavljenja trčanjem?

- Dogodili su se neki stresovi u životu, ponajviše poslovni i počeo sam hodati. Taj brzi hod me smirivao. I onda mi je to hodanje nakon godinu dana postalo dosadno. Znao bi katkad u tom hodu i potrčati i odjednom sam jednostavno baš počeo trčati. Sjećam se da sam u onoj šumi u Kožinu, gdje ima ježeva, lisica i zmija, prvi put pretrčao četiri kilometra bez stajanja i to mi je bio veći uspjeh nego štošta kasnije – opisao je svoj početak Nikola, a potom i Sanja:

- U mojoj kući su se svi bavili sportom. Dvoje djece i muž, a ja sam smatrala da je sasvim normalno da ja njih samo pratim, dočekujem, razvozim, odlazim na njihova sportska događanja i da ih podržavam. Kao da sam čekala svoju priliku. U trčanje sam krenula relativno kasno, sa 47 godina, kada sam ja svoju djecu otpratila u život, konačno sam se posvetila sebi i pronašla vrijeme za sebe. Čekala sam svoju priliku, dočekala je i ostvarila svoju životnu želju. Moji počeci u trčanju su bili pravi počeci. Nisam mogla otrčati 200 metara u komadu. Često bih trčala 200 metara, pa 200 metara hodala. To sam držala jedno vrijeme, pa se povećavalo, da bih konačno onda došla do toga gdje sam sada – temeljito je opisala Sanja, a zatim se na isto pitanje nadovezala i Nikolina:

- Dočekao me Nikola tu u školi, odmah sam se sprijateljila s dosta polaznika, našla sam tu pravu ekipu. Tako da mi je uz to druženje i ljude baš lagano bilo krenuti. Zapravo, to i jest najbolje kod škole trčanja, to druženje i ta ekipa i mogu reći da sam dosta brzo napredovala, možda zbog tog mog hodanja jer sam cijeli život puno hodala – rekla je Nikolina. 

Jeste li se u početku bojali predrasuda? 

- Ne. Nisam uopće osjećao neku nelagodu niti me bilo strah trčanja, niti napora. Možda zato jer nisam pred sebe stavljao neke ciljeve. Samo trčim, kako je rekao i Forrest Gump – kaže Nikola.

- Ja sam jedva dočekala početi trčati. Da ostvarim tu svoju želju. Bilo je teško na početku, ali bila sam na to spremna i strpljiva. Nije bilo nikakvog straha ili srama, dapače bila sam ponosna i sretna što u tim godinama mogu trčati i mislila sam da ću možda nekome biti inspiracija da krene, da vidi ako mogu ja da mogu i oni – rekla je Sanja, a nastavila Nikolina:

- Nije bilo straha niti neke nelagode. Odmah sam upoznala ljude, sprijateljila se i kada je to grupa dobrih ljudi onda je sve lakše – kaže. 

Što vam je kroz trčanje bilo najteže? Je li bilo trenutaka u kojima ste možda htjeli i odustati?

- Ne znam što mi je bilo najteže, ali izdvojio bih ono što se događalo pred moj prvi maraton u Ljubljani prije četiri godine. Zadnjih deset dana, pa sve do predzadnjeg dana sam imao takvu tremu... Ne mogu se sjetiti da sam takvo nešto osjećao u djetinjstvu, u školi, na fakultetu, na ispitima. Nikada! Sam za sebe, ne što će netko reći. Baš me pucala prava pravcata trema, sve do dan i pol prije maratona. Na kraju je maraton prošao izvrsno, svi su pitali jesam li to ja, jesam li negdje nešto preskočio, ha, ha. Valjda me taj adrenalin pukao i baš je bilo odlično – ispričao nam je Nikola, a nadovezala se Sanja:

- Svake pripreme za maraton teške su. Iziskuju puno vremena, truda, posvećenosti, odricanja, tako da bih te pripreme za maraton izdvojila kao nešto najteže. Ali na to čovjek mora biti spreman ako se odluči na maraton – objasnila je. 

Spominjete maraton, a rekli ste da ste u početku jedva trčali 200 metara. Kako sada s nekim odmakom gledate na te rezultate. Jeste li uopće mogli sanjati da ćete na kraju trčati maratone?

- Imala sam konstantnu želju da napredujem. Ta moja želja, kontinuitet i posvećenost, ja nikada ne preskačem treninge, doveli su me korak po korak, bez preskakanja stepenica, do cilja. Vjerovala sam i htjela sam doći do maratona, te duge utrke zapravo me najviše i privlače – rekla nam je Sanja koja je u međuvremenu istrčala čak 16 maratona, a i Nikolina se složila s prethodnim pitanjem da je najteža priprema za maraton.

Možemo li onda reći da vam je škola trčanja promijenila život?

- Je, kroz to trčanje podrediš dosta stvari. Kada kod kuće razgovaramo o tome bismo li uopće nekamo išli, pitamo se i hoćemo li ići ako taj vikend ondje nije neka utrka. Kolegica Sanja baš zna reći: bio bi ovo divan vikend da nije utrke. Trčanje mi je promijenilo život na pozitivan način, ali osim toga što donosi trčanje, zdravstvenog fenomena, okruženje i međusobno druženje, ali i druženje s trkačima iz ostalih gradova i država, gdje nas ima od 7 do 77 godina, mislim da to sve skupa puno znači čovjeku. Najgore se zatvoriti u neko svoje okruženje, a nekad su te neke stvari na koje primarno i ne mislimo najpozitivnije – dočarao je Nikola, a složila se i Sanja:

- Ma ja nemam dovoljno riječi da bih iskazala sreću i zadovoljstvo što se bavim trčanjem. I stvarno mogu reći da je škola trčanja uvelike promijenila moj život. Prije svega živim svoje snove, osim toga i članovi moje obitelji su krenuli trčati, a najviše me oduševljava to što ranije nisam znala na što je sve moje tijelo spremno. Svakog dana zahvaljujem Bogu što sam zdrava i što mogu trčati – rekla je. 

- Tko može nakon Sanje odgovarati, ona sve lijepo kaže, ha, ha... Jednostavno se osjećam super kad završim trening, upoznala sam ovdje puno dobrih ljudi, dobila iskustvo utrka, puno smo i putovali. Tako da mi je škola trčanja pružila uistinu jedno divno iskustvo – kaže Nikolina. 

Spominjete stalno utrke, pa koja vam je bila najdraža i zašto?

- Maratoni su nešto posebno. Znam dosta trkača koji su godinama u trčanju, ali nikada nisu niti pomislili istrčati maraton. Meni je to bio izazov koji sam postavio sam sebi. Pripreme su bile gadne. Nekoliko bih puta na treninzima istrčao po 32 kilometra i koji bih put na 30. kilometru rekao doviđenja. I onda mi je uvijek bilo pitanje pa kako ću otrčati 42 kada sam sada na izmaku snaga na 31. kilometru. Međutim na utrci je to nešto sasvim drugo – rekao je Nikola koji je istrčao dva maratona, a evo što kaže Sanja:

- Tko jednom okusi što je maraton to mu odmah otvara vrata za sljedeće maratone. Istrčala sam 16 maratona širom svijeta, ali kao poseban doživljaj istaknula bih maraton u New Yorku. Maraton sam istrčala za četiri sata i 20 minuta. To je poseban grad, atmosfera, energija, nešto nevjerojatno i ogromno životno iskustvo koje čovjeku ne da da stane – rekla je. 

- Moj prvi maraton u Beču, 2024. godine! Dugo sam govorila da neću trčati maratone jer je to baš teško, ali kasnije sam se predomislila. Jedva sam čekala treninge od trenera Tute dok sam se pripremala za maraton. Bila sam baš uzbuđena, a taj osjećaj kada sam prošla kroz cilj istrčavši prvi put 42 kilometra to je bio uistinu najljepši osjećaj. Istrčala sam kasnije još dva maratona, imala sam i puno bolje rezultate, ali Beč je na prvom mjestu – dodala je Nikolina. 

Kaže, 42 kilometra, četiri sata trčanja... Pa što tada prolazi kroz glavu, je li dosadno?

- Iskreno, meni stvarno nije dosadno. Volim hodati i trčati. U hodanju ja dosta analiziram, rješavam neke probleme u glavi, ali u trčanju se moj mozak gasi. Kao da gubim kontrolu nad svojim nogama, trčim i ne razmišljam o ničemu. Znam si puno puta reći da ću sada ja dok trčim izanalizirati neki problem, ali čim krenem trčati, moj se mozak gasi – objasnila je Nikolina. 

Što je iduće u planu?

- Veliki broj nas članova škole trčanja ide na maraton u Rimu koji će se održati sredinom ožujka. Putovat ćemo tamo kao velika grupa. Baš se veselimo tome, već smo u pripremama, redovito treniramo. Naravno da će se između toga ugurati i neke pojedinačne utrke - doznali smo od Sanje koja je predstavila plan za vrijeme koje dolazi. 

Nakon inspirativnih priča jednostavno smo morali pitati ovaj trojac da poruči nešto za kraj svakom onom koji se boji ili je prikovan za kauč, kako bi se pokrenuo i eventualno bio dio ove sjajne skupine.

- Često me pitaju je li me bole koljena, hoću li oštetiti kukove, leđa... A onda sam im rekao da, problem je kad vikendom ostanem kući, boli me vrat od sjedenja i ležanja. Ono što se meni svidjelo u klubu je da treneri Ivan Tuta i Jure Šango nikoga ne forsiraju, već svakog pojedinačno podržavaju. Svatko tko dođe može očekivati da ovdje ima dva privatna trenera koji će mu se posvetiti od starta, kada se više hoda, do svega onoga što dolazi kasnije. To je jedan sportski, a opet vrlo humani pristup. To je ono zbog čega škola traje i konstantno se puni novim članovima - poručuje Nikola. 

- Ako volite trčanje, ali i druženje, škola trčanja je uistinu otvorena svima. Od prvog koraka, ako nikada niste potrčali, moći ćete uz sistematski isplanirane treninge napredovati do svojih želja. I ljudi koji su u nekim zrelim godinama moraju znati da zaista nije kasno da dođu. U Zadru stvarno imamo idealne vremenske uvjete, mi smo cijelu zimu vani. Odradimo treninge i smijemo se i družimo – bijahu Sanjine riječi za kraj ovog razgovora, a evo što je poručila Nikolina:

- Slažem se sa svime što su kolege rekle. Samo neka obuku patike, dođu u školu trčanja i upoznat će super ljude, družit će se, putovat će, osim treninga i zdravlja ovdje se i društveni život mijenja na bolje – zaključila je. 

A onda je riječ dobio čovjek zbog kojeg se ovim ljudima, no ne samo njima, društveni i zdravstveni život naglo poboljšao. Jurica Šango (49) osnivač je i trener u Školi trčanja Zadar, koji je nekad radio i kao kondicijski trener u KK Zadar, ali i u hrvatskoj te bosanskohercegovačkoj košarkaškoj reprezentaciji. Ispričao nam je kako je sve počelo, ali i što sve škola trčanja donosi trkačima. 

- Škola trčanja nastala je u siječnju 2015. godine, a proizašla je iz Triatlon kluba Zadar, gdje smo imali neke ljude koji su samo voljeli trčati. I tako smo došli na ideju da izdvojimo trčanje jer se ljudi možda boje spomena triatlona. Tada je već u Zagrebu postojala škola trčanja koja je tamo bila jedan hit, a ta 2015. godina zanimljiva je jer je tada bio jedan ogromni val interesa za trčanjem u svijetu.

Uz školu trčanja u Zagrebu, u Zadru kreće Wings for Life i onda smo nastali mi. Čim smo pustili vijest da se osniva Škola trčanja Zadar nastao je „boom“. Na prvom treningu bilo je 105 ljudi, a upisanih je bilo više od 200 i nekako kao da je bio trend ići u školu trčanja. Bili smo iznenađeni, mislili smo da će doći 20 ljudi.

U početku smo imali pet-šest trenera jer se nije mogao pokriti taj broj ljudi, a sada smo tu samo Ivan Tuta i ja. Trener Tuta radi s početnicima gdje radi izvanredan posao te sistemom kreira promjene. Stvorila se jedna masa ljudi gdje od nekih prvoupisanih, njih desetak, i dalje, nakon gotovo 12 godina, trče s nama. 

Koje su onda bile „zlatne godine” Škole trčanja Zadar?

- Pa sigurno te prve,  početne, ali stvarno se i ove godine upisuje dosta ljudi, sve je veći interes i za rekreativne utrke. 

Škola trčanja otvorena je za gotovo sve dobne uzraste?

- Zaista je zanimljiva ta demografija škole trčanja. Mi volimo promovirati da je škola trčanja rekreativni oblik bavljenja trčanjem za odrasle, no znamo imati i nekoliko maloljetnika. Kao trener mogu reći da ovakav vid sporta ne bi preporučio uopće mlađima. Mi promoviramo trčanje na duge pruge, a za djecu treba ipak jedan malo drugačiji pristup. No stvarno znamo imati djecu od 14, 15 godina, jedna cura je duže ostala, pokazala je zrelost, ali uglavnom su to punoljetni ljudi.

Prosjek godina u školi trčanja pada, zadnjih godina se sve mlađi upisuju, dok je prije to bilo između 35 i 45 godina kod žena, a muškarci nešto malo stariji. Sada imamo dosta upisanih trkača između 25 i 30 godina. Tako da je dojam da se dobna granica trenda bavljenja rekreativnim trčanjem snižava. S druge strane imali smo ljudi i od 80 godina i sada imamo nekoliko ljudi od 70 godina. Nemamo nekog ograničenja.

Dobrodošli su svi kojima zdravstveno stanje dopušta da se mogu baviti aerobnom aktivnošću niskog intenziteta, a mi se ovdje bavimo niskim intenzitetom, ne promoviramo neki preintenzivni rad, nego ono što smatramo da je zdravo za jednog rekreativca i to je prije svega poanta ove priče. 

Postoji li u Zadru neki slični koncept koji se bavi trčanjem, neka alternativa za rekreativce?

- Mi se zovemo Škola trčanja Zadar i često čujemo komentare poput: „Što škola? Kako se to može učiti trčati?”, ali to uopće nije poanta. Poanta priče je da mi treniramo ljude rekreativnim bavljenjem aerobnim sportom. Nekog naziv škole može zbuniti. U Zadru postoje atletski klubovi, no oni se više bave nekim maratoncima. Čujem da postoje neke inicijative, ali imam osjećaj da ne zažive jer vide da to nije toliko jednostavno, povezati svu tu zajednicu ljudi. 

Osim što Škola trčanja Zadar svojim polaznicima uz trening nudi i zdraviji način života, bavite se i organizacijom utrka. 

- Prije su na utrke dolazili samo entuzijasti, njih 30 do 50, koji se baš bave time i nije bilo rekreativaca. Sada se to proširilo i promijenilo i sada svatko može trčati. To je došlo s Wings for Lifeom. Mi organiziramo Zadar Night Run i Christmas Run, ali pomažemo u organizaciji i ostalih utrka. 

Prema dosadašnjim iskustvima s čime polaznici budu najzadovoljniji?

- Ljudi nam dolaze s različitim idejama i željama. Neki dolaze k nama smršavjeti, neki napredovati i poboljšati svoje rezultate, dok neki dolaze iz tih nekih rekreativnih razloga, zbog uživanja. Svi oni koji su s nama duže izdvojit će koliko im trčanje pomaže u tom mentalnom zdravlju pa su im samim time i druge životne stvari lakše.

Dakle, ljudi budu najzadovoljniji mentalnim i fizičkim zdravljem i napredovanjem. Ljudima jako odgovara i to što mi uvijek imamo fiksne termine, točno se zna naš raspored i to se nikad ne mijenja. Tako da im nudimo strukturu, temeljitost u smislu pristupa i progresije. Svi principi treninga kojih se držimo i koje smo maksimalno pojednostavili. Oni od nas dobivaju ogoljene informacije da napreduju na najjednostavniji način sa što manje fizičkog trošenja organizma. 

Ranije smo saznali da ima polaznika kojima je škola trčanja promijenila život.

- Ima. Ima ih baš jako puno. I to bih čak rekao više „lifestyle” nego život.  Od toga da su ljudi pušili, pili, navečer bili zavaljeni na kauču i debljali se, pa osjetiš da ulaziš u neka mentalna depresivna stanja, do toga da su se neki ostavili svega toga, krenuli trčati i dobili su neki polet. To je očito kod jako velikog broja ljudi. Rekao bih čak da se ta pozitivna promjena događa kod većine.

Aerobne aktivnosti daju posebnu dimenziju i doživljaj nakon treninga. Jedno zadovoljstvo. Nekad je teško stvoriti tu disciplinu i kontinuitet. Najteže je otvoriti vrata od stana i krenuti na trening, međutim, nitko nikada nakon treninga nije rekao da nije zadovoljan. Svi budu presretni da su odradili trening, tako da tko god izdrži onaj početni period od mjesec, dva osjeti velike promjene. Nakon npr. 18 treninga u kontinuitetu, ljudi mogu istrčati pet kilometara u komadu, već to u glavama ljudi budi eksploziju. Pa kada otrče 10 kilometara to je baš ono jedna katarza jer vide da oni to mogu.

Nijedna rekreativna aktivnost ne vraća u takvoj proporcionalnosti doživljaj uspjeha kao trčanje. Jer neki su došli s mišlju da nikad neće moći trčati, a nakon mjesec dana trče pet kilometara. I onda ljudi vide da mogu, koliko god ulažu toliko im se vrati.

Naša Sanja na primjer nije došla u školu trčanja s mišlju da će otrčati 16 maratona, a jedva je hodala kada je došla, ha, ha. Ali to je došlo prirodno u periodu od 11 godina kontinuiteta, a ne preko noći. Većina ih ne ide na te maratone, no ona je ekstreman primjer, ali ona to ne bi radila da ne vidi koje benefite ima od toga.

Kroz godine škole stvorila su se brojna prijateljstva za cijeli život, ali su se rodile i neke ljubavi. 

- Da, baš izrazito. I u nekim tužnim trenucima vidimo kolika je zapravo to zajednica. Neki su se čak i oženili, mislim da su tri para, a bilo je još ljubavnih parova... Stvorila se kod nas baš jedna zajednica. Ljudi su se međusobno skupili, povezali. Kada oni trče skupa, dijele tu bol, savjete, iskustva. Pa zajednička putovanja na utrke, baš se stvorila jedna grupa ljudi koji su sada prijatelji. U Americi se nešto ovako zove social running, gdje oni trče i druže se. Mi takvo nešto ne forsiramo, no jednostavno se prirodno dogodilo. 

Za kraj, na što ste kao osnivač i trener škole najponosniji?

- Često pričamo trener Tuta i ja o tome koliko je ljudi prošlo kroz naše programe. Kada gledaš koliko Zadar ima stanovnika, ne mogu se svi baviti trčanjem – tu su mala djeca, stari ljudi, nemoćni... Ali od onog broja ljudi koji su sposobni baviti se trčanjem jedan značajan postotak je prošao kroz našu školu, zavolio trčanje i prihvatio sport i rekreaciju kao bitan dio svog života. To je ono na što smo svakako najponosniji.

Stvorili smo jednu priču da je rekreativni sport, zbog mentalnog i fizičkog zdravlja, važan i to je nekako najvažnija poruka koju želimo poslati. Ponosni smo što smo dali ljudima smjernice onoga što je to dobro za njih i zato pozivamo sve da dođu, probaju i vide kako je lijepo trčati po Zadru i kako Zadar nije samo grad košarke, zaključio je Šango.