Na Sveučilištu u Zadru predstavljen je zbornik „Alta voce et calamo acri”, objavljen u povodu 70. rođendana profesora emeritusa Mladena Ančića. Na više od tisuću stranica okupljeni su radovi njegovih kolega, prijatelja i suradnika, kao priznanje znanstveniku koji je obilježio hrvatsku historiografiju i oblikovao generacije povjesničara.
Zbornik „Alta voce et calamo acri”, u prijevodu „glasno i oštrim perom”, predstavljen je u utorak navečer na Sveučilištu u Zadru. Izdanje, objavljeno u suizdanju Sveučilišta u Zadru i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), na 1043 stranice donosi znanstvene priloge posvećene jednom od istaknutijih hrvatskih povjesničara, profesoru emeritusu Mladenu Ančiću, u povodu njegova 70. rođendana.
Radovi obuhvaćaju širok raspon tema iz srednjovjekovne i suvremene povijesti hrvatskoga i jugoistočnoeuropskoga prostora, uz priloge iz arheologije, povijesti umjetnosti i politologije. Zbornik je zamišljen kao priznanje Ančićevu dugogodišnjem znanstvenom, nastavničkom i javnom djelovanju te njegovu doprinosu razvoju suvremene hrvatske historiografije.
Prorektorica Sveučilišta u Zadru prof. dr. sc. Lena Mirošević istaknula je kako naslov zbornika vjerno opisuje Ančićev znanstveni pristup i prepoznatljiv javni nastup. U hrvatskoj i regionalnoj historiografiji poznat je po tome što prošlost ne promatra kroz ustaljene obrasce, nego propituje uvriježene interpretacije, bilo da je riječ o srednjovjekovnoj Bosni, Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu, Jajcu kao portretu srednjovjekovnoga grada ili odnosu historiografije i nacionalizma.
„Njegovo je pero oštro, ali to nije oštrina radi same sebe, nego oštrina znanstvene savjesti koja od povjesničara traži da izvore čita pozorno, a vlastite i tuđe zaključke propituje bez straha”, poručila je Mirošević.
Naglasila je kako je Sveučilište ponosno što je Ančić dio njegove akademske zajednice, istaknuvši da su generacije studenata uz njega učile kako povijest nije skup gotovih odgovora, nego disciplina koja počiva na postavljanju pitanja i kritičkom promišljanju.
O Ančićevu akademskom putu i ostavštini na zadarskom sveučilištu govorio je pročelnik Odjela za povijest prof. dr. sc. Mateo Bratanić. Ančić je na Sveučilištu zaposlen 1. listopada 2008. godine, kada je došao u zvanju izvanrednog profesora, a tijekom karijere predavao je niz kolegija, ponajprije iz područja medievistike, uključujući Uvod u srednjovjekovlje i Pregled srednjovjekovne povijesti. Sudjelovao je i u izvođenju izbornih kolegija te nastavi na doktorskom studiju.
Bio je voditelj projekta „Anžuvinski archiregnum u srednjoistočnoj i jugoistočnoj Europi u 14. stoljeću: pogled s periferije”. Umirovljen je 30. rujna 2022., a godinu poslije izabran je u počasno zvanje profesora emeritusa.
Bratanić je posebno istaknuo Ančićevu spremnost da svoje znanje i iskustvo prenosi kolegama i mlađim istraživačima, kao i utjecaj koji je imao na njihov profesionalni razvoj.
„Profesor Ančić nikada, pa ni sada, ne čuva svoje znanje za sebe. U svakoj prilici daje vrlo dobre savjete o znanstvenim istraživanjima, a njegova je širina prikazana u ovom zborniku kroz sve radove napisane njemu u čast”, rekao je Bratanić.
Dodao je kako je Ančić tijekom karijere razvio vlastitu znanstvenu školu, čiji se utjecaj ne zaustavlja na Sveučilištu u Zadru i Zavodu za povijesne znanosti HAZU-a, nego seže diljem Hrvatske i izvan njezinih granica.
O Ančićevu radu u Zavodu za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru govorio je upravitelj Zavoda Tadija Oršolić. Podsjetio je na njegov angažman u toj instituciji, u kojoj je radio od dolaska u Zadar 1993. godine do prelaska na Sveučilište, te istaknuo opseg i značaj njegova znanstvenog opusa.
Jedan od recenzenata zbornika, izv. prof. dr. sc. Zdenko Dundović, ocijenio je kako izdanje donosi vrijedne nove spoznaje o različitim razdobljima i kontekstima hrvatske prošlosti.
Istaknuo je da je Ančić svojim istraživanjima otvorio važna pitanja oblikovanja identiteta i političkih struktura u hrvatskim zemljama, promatrajući ih u širem srednjoeuropskom i mediteranskom kontekstu. Sustavnim preispitivanjem tradicionalnih narativa o državnosti i kontinuitetu političkih institucija upozoravao je na nužnost preciznog čitanja povijesnih izvora i izbjegavanja anakronih tumačenja.
Prema Dundovićevim riječima, takav pristup pridonio je odmaku od romantičarskih konstrukcija koje su obilježavale dio starije historiografije te podizanju standarda povijesnih istraživanja. Ančić je, istaknuo je, ostavio trajno nasljeđe koje i danas utječe na smjerove suvremene hrvatske historiografije.
U razgovoru koji je moderirao njegov nekadašnji asistent, dr. sc. Antun Nekić, Ančić se osvrnuo na vlastiti znanstveni put, istraživačke preokupacije i način na koji se tijekom desetljeća mijenjao njegov pogled na prošlost. Govoreći o grafici nizozemskog umjetnika M. C. Eschera na naslovnici zbornika, objasnio je kako ga prikaz neprekinutog kretanja, u kojem put nema jasan početak ni kraj, podsjeća na narav znanstvenoga rada.
„Posao kojim sam se bavio nije daleko od toga. Cijeli život provedete pišući, a kada se okrenete unatrag i pročitate tekst koji ste napisali prije 30 godina, zapitate se što sam to radio. Sve stvari koje sam tada vidio danas vidim na drukčiji način”, rekao je Ančić.
Osvrnuo se i na odnos mita i historiografije, upozorivši da povijesne narative nije moguće u potpunosti odvojiti od mitskih elemenata koji su se u njima taložili kroz vrijeme.
„Ne postoji čisti mit, ali ne postoji ni čista historiografija. Nikada se ne možemo osloboditi svih mitoloških elemenata ugrađenih u historiografske narative i djela”, kazao je.
Kao primjer naveo je tradicionalnu predodžbu o dolasku Hrvata na prazan prostor, koja se, prema njegovu tumačenju, održala u historiografiji od vremena Franje Račkoga do suvremenog doba. Istaknuo je kako su njegova istraživanja i radovi drugih povjesničara pridonijeli preispitivanju takvih interpretacija, iako njihovi dosezi imaju određene granice. Kao ilustraciju naveo je spomenik dolasku Hrvata na Jadran iznad Skradina, uz cestu prema Splitu.
Ančić se osvrnuo i na vlastito obrazovanje, koje je obuhvatilo nekoliko akademskih središta: studij povijesti završio je u Sarajevu, magistrirao je u Beogradu, doktorirao u Zagrebu, a profesionalni put nastavio u Zadru. Takvu je putanju ocijenio važnom za razvoj znanstvene perspektive jer omogućuje upoznavanje različitih pristupa i načina razmišljanja.
„Na svoju veliku sreću, napravio sam ono što se po zakonu mora napraviti na Zapadu: ne možete ostati na instituciji na kojoj ste doktorirali. Mora postojati cirkulacija ljudi koja svakome omogućuje da shvati kako postoje različiti načini gledanja na stvari i različiti pristupi te da to daje pravu, punu znanstvenu dimenziju istraživačkom radu”, rekao je.
Kritički se osvrnuo i na sustav vrednovanja znanstvenog rada koji od sveučilišnih profesora zahtijeva veliku količinu objavljenih radova, upozorivši da takva praksa može negativno utjecati na njihovu kvalitetu.
„Studentima sam uvijek govorio da postoje knjige koje morate pročitati kako biste znali zašto ih treba zaboraviti”, zaključio je Ančić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....