Mihajlo Mihajlov – prvi disident u Zadru za vrijeme Jugoslavije: tko su bili ‘patriotski kriminalci‘?

Odjel za povijest Sveučilišta u Zadru, u suradnji s Hrvatskim institutom za povijest, održao je znanstveni kolokvij „Granice (ne)slobode: Zadarski krug 1966. – intelektualna opozicija u totalitarnom društvu“. Skup je bio posvećen pokušaju osnivanja časopisa „Slobodan glas“ u Zadru 1966. godine te intelektualcima koji su, unatoč pritiscima tadašnjeg režima, nastojali otvoriti prostor slobodnom mišljenju i javnoj raspravi. Među njima se posebno isticao Mihajlo Mihajlov, čija su javna istupanja i kritika komunističkog sustava doveli do sudskih progona i gubitka akademske pozicije.

Supredsjednici Organizacijskog odbora, Branko Kasalo i Stipe Kljaić, istaknuli su kako je cilj kolokvija obilježiti događaje iz 1966. godine, kada je skupina intelektualaca pokrenula inicijativu za neovisnu tiskovinu koja bi djelovala unutar ustavnih okvira socijalističke Jugoslavije, ali i potaknuti širu raspravu o disidentstvu kao posebnom povijesnom i društvenom fenomenu, osobito važnom za razumijevanje odnosa između Istoka i Zapada.

Mihajlo Mihajlov – glas koji je prelazio granice dopuštenoga

Pročelnik Odjela za povijest, izv. prof. dr. sc. Mateo Bratanić, podsjetio je na povijesni kontekst zadarskog intelektualnog kruga. Studij povijesti osnovan je 1956. godine, a desetljeće poslije dio profesora, kako je istaknuo, očito po kazni, našao se u svojevrsnom izgnanstvu od ostatka akademske zajednice. Upravo su u Zadru ti intelektualci oblikovali krug u kojem su nastojali samostalno promišljati društvenu stvarnost i izboriti se za slobodniji javni prostor.

Mihajlov je pritom imao posebno mjesto. Bio je povjesničar književnosti i filozof međunarodnog ugleda, čiji su rad i sudbinu pratili i britanski mediji. Njegov slučaj pokazao je koliko je prostor za slobodno mišljenje bio ograničen u tadašnjem političkom sustavu, ali i koliko su njegove ideje nadilazile lokalne okvire.

„Ovaj je skup prilika da razmišljamo o granicama slobode i neslobode jer postajemo svjesni da možda i danas treba širiti granice slobode. To možemo učiniti tako da se najprije oslobodimo vlastitih okova koji nas sputavaju, bez obzira na to što živimo u demokratskom društvu“, istaknuo je Bratanić, naglasivši da je granice slobode potrebno neprestano proširivati kako bi pojedinac dosegnuo puninu vlastite spoznaje i mogućnosti.

Od Dostojevskog do sukoba s režimom

U izlaganju „Disidentske polemike Mihajla Mihajlova“ Stipe Kljaić osvrnuo se na specifičan položaj Zadra, koji je u to vrijeme bio jedno od odredišta intelektualaca nepoželjnih vladajućem sustavu. Prema njegovu tumačenju, Mihajlov se izdvajao i svojim intelektualnim interesima i filozofskim polazištima.

Potjecao je iz obitelji ruskih emigranata koji su nakon revolucije napustili Rusiju, a u intelektualnom se radu okrenuo Dostojevskom, a ne Marxu. Takav izbor, istaknuo je Kljaić, bio je značajan u ideološkom kontekstu vremena, s obzirom na to da je Dostojevski ponudio snažnu kritiku socijalizma i revolucionarnih ideja.

Mihajlov je uspostavio kontakte s vodećim ruskim disidentima te polemizirao s Aleksandrom Solženjicinom, što je, prema Kljaiću, otkrivalo duboke razlike unutar samoga disidentskog pokreta.

Njegov međunarodni ugled dijelom se temeljio na činjenici da nije zagovarao rušenje Jugoslavije, zbog čega je nailazio na potporu dijela zapadnih krugova. Uz Milovana Đilasa, pripadao je skupini disidenata čiji je rad imao znatnu vidljivost na Zapadu, dok su pojedini hrvatski disidenti, čije su ideje bile povezivane s mogućim raspadom Jugoslavije, nailazili na drukčiji odnos zapadnih političkih krugova.

Tri suđenja i cijena intelektualne slobode

Cijena Mihajlovljeva javnog djelovanja bila je visoka. Protiv njega su vođeni sudski postupci u Zadru 1965. i 1966. godine, a treće suđenje održano je u Beogradu, gdje je dobio kaznu od četiri i pol godine zatvora.

Dr. sc. Luka Knez podsjetio je da je prijava protiv Mihajlova podignuta 4. ožujka 1965., na dan kada je Josip Broz Tito u novinama izjavio da autora spornih tekstova treba odmah staviti pod istragu. Mihajlov je osuđen na devet mjeseci zatvora, a kazna je poslije preinačena u uvjetnu kaznu zatvora od pet mjeseci.

Jedan od razloga progona bio je rukopis nastao nakon Mihajlovljeva putovanja u Sovjetski Savez 1964. godine. U njemu je pisao o sovjetskim logorima i povijesnoj odgovornosti za zločine, osporavajući tada raširene predodžbe o prvenstvu nacističkog režima u uspostavi logorskog sustava i počinjenju masovnih zločina.

Posljedice su se osjetile i na Sveučilištu. Ubrzo nakon donošenja presude Savjet Filozofskog fakulteta u Zadru odlučio je razriješiti Mihajlova dužnosti asistenta. Odluku su potpisali tadašnji dekan Žarko Muljačić i profesor Mate Sulić. Fakultet se tako, kako je istaknuto na kolokviju, među prvima odrekao Mihajlova nakon njegova prvog suđenja u Zadru.

Njegov slučaj pokazao je da posljedice intelektualnog neslaganja nisu završavale na sudu: one su mogle značiti i profesionalnu izolaciju te isključenje iz akademske zajednice.

„Dođe vrijeme“ – trenutak u kojem se Mihajlov opredijelio za slobodu

O filozofskim i društvenim dimenzijama Mihajlovljeva djelovanja govorio je pročelnik Odjela za filozofiju, izv. prof. dr. sc. Marko Vučetić, koji ga je opisao kao pisca i svjedoka vremena, ali i istine.

Vučetić je upozorio da se nesloboda ne mora pojavljivati samo u obliku otvorene političke represije. Ona može opstati i u demokratskom društvu, kada se određene ideje prestanu propitivati, a jedna prihvaćena istina počne nametati kao jedina dopuštena.

Posebno je izdvojio događaj iz Mihajlovljeva života koji, prema njegovu tumačenju, sažima bit intelektualne hrabrosti. Nakon sastanka s istražiteljima Mihajlov je došao na predavanje, želeći studentima izložiti svoja promišljanja. Tada je ustao agent i rekao mu: „Profesore, dođe vrijeme.“

„Ta mi je rečenica najznačajnija za razumijevanje Mihajla Mihajlova jer je to trenutak u kojem se Mihajlov rodio kao biće slobode“, rekao je Vučetić.

Pritom je otvorio i pitanje suvremenih granica javnog govora, upozorivši da se režimska svijest može održavati i onda kada nema formalnog autoritarnog sustava. Prema njegovu tumačenju, problem nastaje kada pojedinci ili društvo određene teme proglase nedodirljivima, a vlastito uvjerenje pokušavaju nametnuti kao univerzalnu istinu.

Vučetić je pritom istaknuo da Mihajlov nije bio bez pogrešaka. Smatrao je da je previše vjerovao u demokraciju te da nije u dovoljnoj mjeri predvidio kako se rastući nacionalizam može razviti u autoritarne i isključive političke oblike.

Ipak, njegovu je intelektualnu ostavštinu povezao s trajnom borbom protiv autoritarnih i totalitarnih režima, pri čemu je razlikovao pasivnu i aktivnu neslobodu.

Pasivna nesloboda, objasnio je, podrazumijeva prihvaćanje nametnutih ograničenja i povlačenje pred društvenim pritiscima. Aktivna nesloboda, s druge strane, očituje se u dobrovoljnom sudjelovanju u veličanju režima i demonstriranju odanosti autoritetu. Za one koji su pod nacionalističkim i fašističkim predznakom veličali takve obrasce, Mihajlov je, prema Vučetićevim riječima, upotrebljavao izraz „patriotski kriminalci“.

Kolokvij nije bio posvećen samo Mihajlovu, nego i širem krugu intelektualaca koji su se na različite načine sukobljavali s vladajućim sustavom. Među njima su spomenuti Nikola Čolak, Borislav Pekić i Mirko Vidović, čije sudbine također svjedoče o ograničenjima slobodnog mišljenja i djelovanja u tadašnjoj Jugoslaviji.