‘Ljudi, jeste li vidjeli šta su stavili iznad Kalelarge?‘ ‘Ne. Kalelargom, ovako poseljačenom, iz principa ne prolazim‘

- Ljudi, jeste li vidjeli šta su stavili iznad Kalelarge?

- Ne. Kalelargom, ovako poseljačenom, iz principa ne prolazim.

- Stavili su stihove Tomislava Ivčića.

- „Stop the VAR in Croatia”?

- Stihove njegove ‘Kalelarge‘.

- Koje stihove?

- "Sa dragom kod Četiri kantuna/kroz tihu Varoš proći bi zna/na Rivu ili uz Donat stari/dok tiho, tiho sniva Zadar grad... Kalelarga, Kalelarga"

- Meni je najsmješnije šta su to postavili Splićani, za preko 4000 eura.

- Ne kužim, tko je to stavio?

- Firma iz Splita, oni oblikuju zadarsku mitologiju.

- Zajebavaš me, tko je to stavio?

- Šime Erlić!

- Zašto?

- Očito se pali na te lokalpatriotske zvizdarije.

- Istina. Evo ovako je, između ostalog, to objasnio: „Ovoga ljeta njezini će stihovi pratiti svaki korak glavnom zadarskom ulicom, podsjećajući Zadrane i njihove goste da Kalelarga nije tek mjesto, nego osjećaj koji povezuje generacije.”

- Pripametno. Baš će stranci razumjeti stihove Kelelarge na hrvatskom.

- To ti samo govori da je iza svega gluma i poza.

- U politici se to zove populizam.

- Ajme šta ste negativni! Ništa vam nije dobro! Meni je to super ideja!

- Je, za ove iz Ravnih kotara kojima treba objašnjavat što je Kalelarga.

- Ako tako nastaviš, više neću s tobom razgovarat.

- Nemoj, bit će više nas Zadrana.

- Meni je to politički pamflet umotan u celofan malograđanštine.

- Jesi li ti normalan?

- Govorim da kad politika nema rješenja, a zna da je zasrala, onda se ulizuje.

- A šta je to naš gradonačelnik zaribao?

- Nije samo on, nego cijela garnitura prije njega. Imaju Kalelargu, a ne znaju šta će sa njom.

- HDZ zna, zna...

- To se pjevalo u vrijeme Sanadera, nemoj provocirati!

- Pa sad vješaju zvizdarije, kako bi se ulizali, to misliš?

- Kalelarga je postala seosko gumno. Najveći blam u Zadru. Prodaje se za glavnu ulicu, a u njoj ništa nije, ne najbolje, nego dobro.

- Istina. Tamo nisu ni najbolji dućani, ni najbolji kafići, ni najbolji restorani.

- Kalelarga je fejk!

- Jeftina, a skupa. Nekidan sam napisao.

- Kalelarga je ogledalo naše samosvijesti. Ona predstavlja Zadar ne u onome što bi htio biti, nego u onome što stvarno jest.

- Opa, počela je filozofija. Da ti možda nisi onaj Marko?

- Nemojte tako. Erlić je lijepo rekao da „Ivčićeva Kalelarga dio je našeg identiteta i vjerujem kako će pogled na ove stihove izazvati emocije i kod naših sugrađana te ih podsjetiti na uspomene koje ih vežu uz Kalelargu.“

- Obrati pažnju na ono ‘Ivčićeva‘, a ne Erlićeva Kalelarga. To ne postoji.

- Šime se opet grebe uz tuđe ideje i predstavlja ih kao svoje.

- Istina! Ovo ionako nije njemu palo na pamet, nego ono gradskom vijećniku Marku Lukavcu iz stranke Možemo!.

- Ma nemoj me...! HDZ kopira Možemo! kako bi se pokazao većim lokalpatriotima? Pa to je totalni krindž!

- Momak je to objavio na na svom Facebooku ima nekoliko mjeseci.

- Sad se i SDP tome naslađuje, kako ih HDZ kopira.

- Ma tko god misli da je to dobra ideja taj je u qrtzu.

- Šta je sad tebi?!

- Ma to je notorni kič. Ordinarno seljaštvo! Podilaženje niskim strastima, ideološka smicalica i u srži idiotarija. Kome treba da mu na čelu piše njegovo ime?

- E baš to je Erlić napravio s Kalelargom!

- Ako misli da je to OK, neka lijepo sebi na čelo istetovira ”Šime Erlić gradonačelnik”. Tautologija do jaja.

- To je već umjetnička praksa, a ovdje govorimo o šibicarima ljudskih emocija. Koji iz svega toga žele politički profitirati.

- Jer ništa drugo ne mogu ni ponuditi.

- Meni tu fale zastave. Di su zastave gradonačelniče?

- Jbt led, ti stvarno nisi normalan. Koje jebene zastave?!

- Brate, neka se vijori. Hrvatska, Zadar, Kalelarga i to. Meni je to super. Meni to hrani dušu.

- Meni je to hvale vrijedan pokušaj spajanja kolektivne memorije i urbanog prostora, no estetski pleše na tankoj granici između autentičnog lokalnog identiteta i komercijalizirane turističke scenografije.

- Čekaj malo, ko si ti?

- Ja sam AI.

- I, šta hoćeš?

- Hoću reći da je to za mene prostorna sinestezija: Prolazak ispod stihova "Sa dragom kod četiri kantuna..." u promatraču aktivira unutarnji audio-zapis, i uspješno transformira vizualni podražaj u proživljenu zvučnu nostalgiju.

- Stvarno, ako nam o ovoj AI ovisi budućnost, najebali smo.

- Instalacija se previše očito dodvorava modernom imperativu turističke privlačnosti. Ona funkcionira kao savršena, instant scenografija za fotografiranje, čime gubi na dubini i postaje potrošna ljetna atrakcija.

- Daj izgasi taj AI, stvarno je prolupao.

- U sociološkom kontekstu možemo postaviti pitanje: Kome pjeva svijetleća ulica?

- Vidi ga? Tko je tebe išta pitao, zvizda ti materina!

- Novinar. Pitao me što ja mislim o tim stihovima iznad Kalelarge, kao umjetničkom objektu. Rekao sam mu da je meni najzanimljiviji aspekt ove intervencije njezina recepcija. Dok lokalno stanovništvo u stihovima prepoznaje vlastitu intimnu povijest i emotivni identitet, za tisuće stranih turista ovi znakovi ostaju tek dekorativna, egzotična svjetla bez značenja.

- Bravo, baš sam to htio reći. Ovo nije za turiste, nego za nas domaće.

- Zašto? Da nam gradonačelnik govori šta je Kalelarga? Pa ja sam bio na Kalelargi dok njega nije nigdje bilo. A i kad je doša, nije nikad bio dio nje.

- Nemoj tako, on je odrastao na Kalelargi, uz Sv. Šimu.

- Neka onda ka i Kalmeta istetovira zvonik Sv. Šime.

- Prije će istetovirat bazen na Kolovarama, tamo je njegova ekipa.

- Mogu li nastaviti?

- Ajde AI. Reci što si htio.

- Time se stvara zanimljiv dualitet: za jedne je to spomenik i emotivni okidač, dok je za druge samo estetska pozadina za pametne telefone. Kritička zamjerka može se uputiti i činjenici da se ulica, koja je i sama po sebi preopterećena ljetnim štekatima, štandovima i komercijalnim sadržajima, sada dodatno opterećuje i u vertikalnoj dimenziji.

- Meni se baš to od početka vrti glavom. Prvo su tu Kalelargu pretvorili u takvo ruglo da je nitko više ne može prepoznati, a onda se politika sjetila građane podsjeća da je to njihova glavna ulica.

- Koju su toliko izblesali da je više nitko od Zadrana ne može prepoznati kao glavnu ulicu, niti se s njom identificirati.

- Nije istina, može onaj počasni konzul. On i njegovi su ionako sve pokupovali, od Kalelarge do Branimira.

- I malo više. Pogledaj one ulice kod Suda i Svete Marije, i one od bivše Pobjede do Arsenala.

- Meni sve to miriše na pranje love.

- Ne miriše nego smrdi! Ali kome reći, kome kazati?

- Kad im je toliko stalo do Kalelarge, zašto još nisu htjeli promijeniti službeno ime u Kalelarga, nego su ustrajali na Širokoj ulici.

- Zato što se konvertiti i oportunisti najviše boje onoga što jesu. Misle da će biti manje Hrvati i domoljubi ako ulica bude nazvana u duhu tradicije i talijanskog jezika.

- Meni to znači da oni nisu sigurni ni u svoje hrvatstvo. Odnosno da ne razumiju svoj identitet.

- Zato svaku malo vješaju zastave, da bi sebe opravdali, a ljude zavarali.

- Mogu ja?

- Može AI.

- Zadarska svjetlosna oda Ivčiću na Kalelargi je estetski simpatičan, ali umjetnički ziheraški projekt. On ne provocira niti redefinira prostor, već igra na provjerenu kartu lokalnog sentimenta. Unatoč zanatskoj površnosti i komercijalnom prizvuku ljetne atrakcije, instalacija uspijeva u onom najvažnijem – na trenutak vraća poeziju i autohtoni duh gradu koji pod naletom masovnog turizma polako gubi svoj izvorni ritam.

- Eto, čak su i ovi AI skužili da nam je grad otišao u kurac.

- I da nas ovi na vlasti prave budala kad nas hoće podsjetiti šta je Kalelarga.

- I misle da ćemo mi to progutat.

- Ma nabijem ih...