'Vozio sam u Beograd autoputom Bratstva i Jedinstva kada me uhvatio napad panike toliko jak da sam čitavim putem grickao Ksanaks'

Ako mislite da su najčešće fobije Hrvata homofobija i Srbofobija, potpuno ste u krivu jer su spomenuti pojmovi društveni konstrukti i uopće ne ubrajaju u fobije. U psihijatriji i psihologiji fobije su tjeskobni poremećaji, iracionalni i onesposobljavajući strahovi uzrokovani određenim predmetima, osobama ili situacijama.

Smatra se da fobija ima jednako toliko koliko ima i pojava koje ih mogu uzrokovati, no među najčešćima su strah od otvorenog prostora (agorafobija), strah od zatvorenog prostora (klaustrofobija), pauka (arahnofobija), zmija (ofidiofobija), ptica (ornitofobija) i mraka (niktofobija). Sve rašireniji poremećaj postaje i hipohondrija, intenzivan strah od bolesti (čemu moguće pridonosi doktor Google).

Tino (31) postao je hipohondar u ranoj adolescenciji kada je bio uvjeren da umire od posebne i neizlječive vrste raka gušterače. Od tada se gotovo na mjesečnoj bazi panično boji nove bolesti, a njegovi strahovi prerastaju u panične napadaje zbog kojih troši veće količine psihijatrijskih lijekova. Kada smo Tina nazvali kako bismo razgovarali o njegovoj hipohondriji otkrio nam je kako se trenutno panično boji bakterije MRSA, koju zovu još i zlatnim stafilokokom.

Čim ugledam zmiju, vrištim 

"Unazad petnaestak godina bojao sam se mnogih bolesti, no one su ništa u usporedbi s MRSA-om. To ej bolnička bakterija za koju nema lijeka, a godišnje ubije više ljudi nego AIDS! Zovu je i zlatna bakterija jer ostavlja zlatnu ranicu kada dođe u kontakt s kožom. MRSA je bolnička bakterija, no može ju se naći i izvan bolnica. Izvan domaćina može preživjeti i do deset tjedana, a za nju ne postoji antibiotik. Za osobe slabog imuniteta je smrtonosna, a čimbenik je loša higijena. Zbog toga se perem više puta na dan kako bih bio besprijekoran i siguran od nje", kazao nam je Tino.

 

"Oduvijek se bojim zmija, u kasnijoj dobi sam saznala da je to urođeni strah i stvarno je. Sjećam se kao dijete susjed iz ulice je po rukama premetao sljepića, ja bih vrištala i trčala u kuću. Inače nisam gadljiva, igrala sam se sa žabama, gušterima itd... Koliko god sam ga pokušala racionalizirati, i suočiti se s tim strahom, mislim da ga nisam nadvladala. Naučila sam sve o poskocima o protuotrovu koji se nekad proizvodio u Imunološkom zavodu za cijelu Europu i Malu Aziju, izlagala se u nekim sigurnim uvjetima tim zmijama. Ali i dalje mi nije ugodno skakutati po prirodi, pogotovo sada u proljeće kada se sva ta gamad budi i to puna otrova. Ne znam što bi me natjeralo da bosa hodam po nekoj livadi. Znate li da poskoka ima i na Sljemenu i u Skandinaviji? Ako niste znali, sad znate i sretno vam planinari", šali se Valerija (37) te dodaje da zbog svoje fobije najviše voli Ljetovati na Lošinju gdje nema otrovnica.

"Što je sigurno, sigurno je", zaključuje.

Među našim sugovornicima česta je i ornitofobija, paničan strah od ptica, osobito golubova:

"Još kao klinki mi je u stan na petom katu jednog jutra uletio golub dok sam spavala. To mi je bilo jedno od najužasnijih iskustava jer nikako nije mogao naći put nazad i zaletavao se nekoliko puta u zid. Strašno nešto! Od tada se užasavam golubova baš jako. Još imam neko davno sjećanje kako sam bila na dubrovačkom Stradunu i tamo je bila neka otvorena slastičarna gdje su slobodno ulazili golubovi. To mi je bilo nešto najodvratnije ikad", ispričala nam je svoju fobiju Lada (37).

Gade mi se golubovi i ptičurine

"Kasnije sam išla u Gornjogradsku gimnaziju i kako sam morala prelaziti Trg uvijek sam pazila da im ne prilazim blizu. Uvijek su mi 'leteći štakori' u glavi. Ako sjedim negdje i hodaju makar dva metra od mene, već osjećam jaku neugodu. Mislim da bi da me stave u zatvorenu prostoriju s nekim golubom umrla", nastavlja Lada koja je svoju fobiju ublažila na neobičan način.

"Udala sam se za čovjeka koji je Slavonac, obožava golubove i voli ih uzgajati. Nakon malo nagovaranja pristala sam da ih nabavi. Sada drukčije gledam na te životinje. Volim ih gledati kako lete iznad našeg imanja, ali ih se još klonim na blizu. Prije nekoliko godina mi je prijateljica iz Sopota donijela ozlijeđenog goluba i muž se brinuo o njemu. Njega sam i zavoljela. Više ih ne zovem štakorima", smije se Lada, a strah od golubova dijeli i 27-godišnja Monika, koja uz strah od golubova pati i od anksiozno-depresivnog poremećaja.

 

"Gade mi se golubovi. Zapravo, sve ptičurine podjednako. Ne želim im biti blizu, gadi mi se pomisao da me okrznu u letu. To riješavam tako da ih izbjegavam, tako da nije neki problem. Veći problem je anksiozno-depresivni poremećaj. Ta se divota manifestira tako da ima dana kada ne mogu izaći iz stana, uhvati me manična epizoda plakanja i neobjašnjivog straha izazvanog ničime. Inače nemam previsoko mišljenje o sebi, ali tada se baš istinski prezirem i sama pomisao da se nađem među ljudima ili da sam s njima u interakciji kod mene izaziva mučninu. Prošla sam višegodišnji ciklus psihoterapije, uzimala sam antidepresive i anksiolitike, no sada pokušavam živjeti bez lijekova, koje uzimam po potrebi", otkrila nam je svoje strahove Monika koja uskoro kreće na novi ciklus psihoterapije.

Probleme s anksioznošću ima sve više muškaraca i žena u Hrvatskoj, a neki to dovode u svezu sa stresom. Od ranog puberteta s anksioznošću se bori i Tomislav (29) koji nam kaže da se njegov problem s vremenom smirio.

"Još od djetinjstva borim se s anksioznošću koju na engleskom zovu 'social anxiety', pretpostavljam da bi loš prijevod valjda bio društvena anksioznost, no ona je sve samo ne društvena i tijekom puberteta mi je zadavala puno problema. To nije fobija u pravom smislu riječi. Oduvijek osjećam neku vrstu napetosti kada se približavam skupini ljudi, naročito nepoznatih, ali i kada sam među poznatima. Zanimljivo, nije mi problem komunicirati "jedan na jedan", ali me hvata panika kada je u grupi više od nekoliko osoba. Zatim, kad sam bio mlađi, nije bilo teorije da bih pojeo nešto pred nekime. Nezamislivo mi je bilo uzeti pecivo u pekari i jesti ga na cesti. U školi bih se sakrivao u najudaljenije hodnike kada bi trebalo pojesti sendvič... Strah me i od nepoznatih telefonskih brojeva, no što sam stariji moji strahovi postaju "odrasliji". Tako više nemam straha jesti pred drugima, ali umirem od straha pred bankomatom, u strahu od još jedne blokade računa", otvoren je Tomislav, jedan od mnogih koji pate od socijalne fobije.

Vožnja pod kočnicom

Ivan (39) sa svojim se strahovima, fobijama i napadima panike suočava za upravljačem svog automobila.

"Ne znam službeno kako se to zove, no kada se vozim u automobilu, nešto mi se počelo događati u glavi kada brže potegnem po autoputu. Tu sam počeo razvijati strah od vožnje. Nakon tri tjedna pred zavojem ne bih bio siguran da ću ga uspjeti savladati pa bih počeo panično kočiti. Dečki u servisu su me zbog toga zezali da vozim s kočnicom. Najstrašniju manifestaciju sam doživio kada sam se poslovno selio u Beograd gdje me firma za koju radim poslala na pet mjeseci. Maltene sam bio paraliziran od straha kada sam sjeo u auto i stigao na autoput Bratstva i Jedinstva. Svakih deset minuta, čim bi prešao brzinu od 140 kilometara na sat, primila bi me takva panika da bih kočio i spustio se na 60. I tako cijelo vrijeme, 140 pa 60. Srećom, kod sebe sam imao Ksanakse, one najjače pa sam u jednom trenutku uzeo taj veliki Ksanaks i grickao ga do Beograda. Mislio sam da ću umrijeti, ali srećom, nije bilo puno zavoja. Odvozio sam, a ta fobija je trajala i na kraju je nestala sama od sebe"; ispričao je svoje potresno iskustvo Ivan.

Psihoterapeutkinja Davorka (34) objasnila nam nje da su fobije rijetkost, ali napadaji panike i anksiozni poremećaji sve češći među građanima svih dobnih skupina.

"Panični napadaji i fobije su povezani, a kada osobu primi napadaj panike, ona u tom trenutku misli da će umrijeti ili poludjeti. Kod napada panike javlja se strah od ljudi i otvorenog prostora, osoba je paralizirana od straha i ne može ići među ljude", objašnjava Davorka te dodaje da sve više mladih ljudi u ranim dvadesetima prolazi kroz napade panike.

"Neki dan sam razgovarala s kolegama iz Hitne pomoći koji su mi rekli da im je Hitna puna mladih ljudi koji su friško završili faks pa ih pozovu jer misle da imaju infarkt, a zapravo je u pitanju panični napadaj. To im se događa zbog toga što su na rubu velike životne promjene i podsvjesno im se javlja strah od koraka u život. Taj strah najčešće potiskuju pa se manifestira kao panični napad", govori psihoterapeutkinja te dodaje da su napadi česti i kod ljudi koji su pretrpani poslom.

Strah od straha 

"Trećina mojih klijenata ima probleme s paničnim napadajima, a mnogi pate i od socijalne fobije, straha od ljudi i interakcije s ljudima. Napade panike valja razlikovati od paničnih poremećaja koji se manifestiraju kao strah od straha. Takvi ljudi doživjeli su nekoliko napada panike i žive u konstantnom strahu od novog", objašnjava Davorka te ističe kako je za uspješno liječenje nužna psihoterapija.

"U nekim slučajevima nužni su i anksiolitici jer ublažavaju simptome, no za uspješno liječenje napadaja važna je psihoterapija koja će detektirati što se nalazi u pozadini napadaja. Panični napadaji bit će sve češći jer moderan čovjek zbog 'fast food' načina života više nije u kontaktu sam sa sobom i sa svojim unutarnjim bićem. Nužno je posvetiti se sebi, dešifrirati vlastite osjećaje osvijestiti razloge koji nas čine nesigurnima i nezadovoljnima", savjetuje psihoterapeutkinja.

Kada guramo neprocesuirane emocije i događaje 'pod tepih' i pravimo se da je sve u redu, oni se gomilaju u prostoru u našoj podsvijesti koji psihoterapeuti zovu 'sjenkom'. kada se ona preoptereti, počinje izlaziti. Takvi se izboji manifestiraju kao napadi panike.

Napadaji se najčešće događaju u trenucima kada je tijelo opušteno u krevetu ili prilikom vožnje automobila. Kada je čovjek opušten, sadržaji podsvijesti izlaze, objašnjava Davorka.

"Pod stalnim smo pritiskom, a od malena nas se uči da potiskujemo svoje emocije. Žene se odgaja da skrivaju ljutnju jer nije 'ženstvena, a muškarce da ne plaču. To je sasvim pogrešno jer su emocije naš putokaz, a duša se čisti suzama", kaže Davorka.

Onima koji dožive napad panike savjetuje da najprije umire disanje.

"Položite dlanove preko nosa i usta, kao zimi kada ih želite ugrijati. Sjednite na stolicu, glavu stavite među koljena i duboko dišite. Prilikom paničnog napada tijelo i um su u disbalansu pa dolazi do hiperventilacije. Sporo dišite od ispod pupka i još sporije izdišite", svjetuje.

Vjera u sebe 

Poznati liječnik i psihoterapeut dr. Vladimir Gruden smatra da se Hrvati najviše boje života i budućnosti.

"Bojimo se budućnosti jer nemamo sigurnost. Najveći strah Hrvata je strah od nepoznatog. Nepoznato nam je ono što nas čeka sutra. Zakoni se mijenjaju, mijenjaju se i ljudi na funkcijama i više nikome ne vjerujemo. Strah od nepoznatog postoji u svijetu, ali zbog političke je situacije u Hrvatskoj izraženiji", smatra dr. Gruden te savjetuje da se protiv tog straha možemo boriti jedino i isključivo konstantnim radom na sebi.

"Ljudi moraju investirati u sebe, razvijati samopoštovanje, osvijestiti vjeru u sebe i svoju vlastitu snalažljivost. Mi u Hrvatskoj neprestano očekujemo da će nas od nas samih spasiti nešto teće, bolja vlast, bolji posao, odlazak u drugu zemlju... Često mi dolaze ljudi koji se boje ulazaka u vezu, obitelj i brak. Nesigurni su jer ne znaju što će biti sutra. Baš zato kada sam u interakciji s ljudima koji su na pozicijama moći, apeliram na njih da prestanu diskutirati i počnu određivati. Nismo svi jednaki jer nismo svi jednako kvalitetni", smatra dr. Gruden.

Što se fobija tiče, Gruden smatra da svaka od njih u sebi skriva određenu simboliku.

"Klaustrofobičar se boji da će mu netko ograničiti slobodu, agorafob se boji nesigurnosti jer ne zna što ga čeka. Oni koji se boje odrastanja, boje se odgovornosti. Niktofobija, strah od mraka, strah je od nepoznatog, od nečeg nedovoljno jasnog i bliskog. Oni koji se boje ptica, ornitofobi strahuju od nepredviđene opasnosti. Ptica je i slobodna pa je moguće da strahuju od apsolutne slobode. S druge strane ptica i čeprka, grebe kljunom što ju čini nepredvidivom, otrovnom i opasnom. Arahnofobi se pak boje onih koji pletu mreže, boje se sitnica koje se naizgled čine bezopasne, no mogu biti kobne", objašnjava dr. Gruden te za uspješnu borbu protiv vlastitih fobija savjetuje da najprije osvijestimo simboliku koja stoji u pozadini objekta fobije.

"Isus je u Novom zavjetu poručio 'tvoja vjera te spasila'. I sveti su spisi prepuni simbolike pa se u psihološkom smislu to odnosi na vjeru u sebe, svohje vlastito duhovno biće. Vjerom u sebe stječemo samopouzdanje da pobijedimo svoje unutarnje strahove", zaključuje.