Italija uzdrmana zagonetnim suicidom Cloe Bianco: večerala je, popila čašu vina, a onda se spalila u kamperu u kojemu je živjela, izvan sela...

Cloe Bianco (58) iz Marcona u Venetu postala je nacionalna junakinja barem za dio talijanskoga javnog mnijenja.

Podržava je Ministarstvo obrazovanja, sveučilišta i znanosti, nema portala gdje nije nazočna, zahvaljujući samo jednoj njezinoj gesti: ubila se pošto je dokazano bila segregirana, izolirana, odbačena.

Spalila se 10 lipnja u kamperu u kojemu je živjela, izvan sela, bliža zečevima i lisicama nego ljudima. Na Internetu je ostavila svoje posmrtno slovo: "Danas moja slobodna smrt, tako završava sve što me se tiče. Odmah nakon objavljivanja ove obznane obavit ću moje samospaljivanje, koje se može definirati kao moja slobodna smrt. U ovaj posljednji dan proslavila sam ukusnim obrokom i odličnim Bakhovim nektarom, uživajući posljednji put vino i hranu koje volim. Ta jednostavna proslava kraja mog života bila je popraćena slušanjem dobre glazbe u mojoj kućici na kotačima, gdje ću sada ostati."

Zabilježila je i jednu možda još strašniju rečenicu: "Ružna sam, definitivno ružna, ja sam transrodna žena. Ja sam uvreda svome rodu, uvreda ženskom rodu. Ne izazivam ni samilost, čak ni to."

Osjećala se curicom

Podsmijeh i gađenje ispratili su s ovog svijeta tu osobu koja se od pete svoje godine osjećala curicom, zaključanom u neželjenu tipu tijela, i koja je u jednom trenutku odlučila da uzme svoju slobodu, da se u javnosti pojavi onakva kakvom se ćutila.

Niti je ona shvatila svijet oko sebe, provinciju u bigotnom Venetu, niti je svijet shvatio nju. Pa se osamila. Pa se ubila. Tek onda se netko sjetio da je i ona bila ljudsko biće, s pravom na svoju profesiju, s ustavnim pravom na rad. I pravom na svoj identitet, na svoj stil života.

Prije sedam godina se dotadašnji profesor fizike Luca Bianco pojavio u razredu u ženskoj odjeći. Od učenika je zahtijevala da je zovu Cloe, objasnivši razloge svog odabira. Osobne razloge osobnog odabira. Koji ni na koji način nije utjecao na kvalitetu njezina (dotad formalno: njegova) nastavničkog rada.

Otac nekog učenika napisao je prosvjedno pismo Eleni Donazzan, oblasnoj prisjednici ("ministrici") za obrazovanje, rad i ravnopravne mogućnosti. Ukratko, osobi u oblasnoj vlasti predsjednika Luce Zaie zaduženoj ne samo za obrazovanje, nego i za prava iz rada i uz rad, te za, nota bene, ravnopravnost pripadnika osobitih skupina – vjerskih, etničkih, ali dakako i rodnih, i spolnih.

Prosvjednici u Torinu traže odgovornost svih koji su doveli do smrti Cloe Bianco, čiju su fotografiju

/Profimedia

Direktor srednje škole u kojoj je predavala Cloe Bianco se u početku svrstao uza svoju transrodnu kolegicu, ali je pritisak iz vlasti (u Italiji je obrazovanje u nadležnosti svake od dvadesetorih oblasti) bio jači. Donazzan je tada, kao i sada, tvrdila da nije riječ ni o kakvoj transrodnoj osobi, nego o muškarcu u mini suknji, s umjetnim sisama koji, ako mu je do pederluka, ima svoja četiri zida, ali da škola nije mjesto za njegove ekshibicije. I nije se našla osamljena u tom stavu.

Prisjednica je i inače iskazivala neka više nego tradicionalistička gledišta. Nedavno, kada su djevojke prijavile policiji da su ih bivši alpinski vojnici, okupljeni na svome godišnjem skupu, napadali "erotskim" sugestijama i nasilno "milovali", javno se zgranula napisavši: "A što može značiti pljeskanje po zadnjici?"

Pravo na drpanje

Nisu bili istoga mnijenja ni neki muškarci iz njezine stranke, postfašističke Braće Italije, ali regionalna ministrica je čvrsto uvjerena da nekadašnji vojnici, sa zaokruženim trbusima i pivom u njima, imaju moralno pravo drpati mlađe građanke koje su junački branili u mirno doba, te da bi se te ženske trebale radovati tako zdušno izraženu priznanju svojih kvaliteta. Tȁ nije li Friedrich Nietzche, u spisu Tako je govorio Zarathustra, jasno napisao: "Muškarac se mora vježbati da bude ratnik. Žena da bude odmor ratnika."? (U praksi je Nietzche, na nekom od odmaranja, nabavio sifilis koji ga je prvo raspametio, pa ubio.)

Zahvaljujući pritisku prisjednice Donazzan, iskazanome uz prikladnu količinu prezira i na društvenim mrežama, profesorica Bianco je prvo kažnjena trodnevnim isključenjem iz škole, a onda raspoređena na tajničko mjesto.

Oduzeto joj je pravo predavanja fizike, pravo nastave, pravo obavljanja rada za koji je bila kvalificirana završivši fakultet. Kažnjena je degradiranjem na posao za koji je dovoljna niža srednja škola i na kojemu nema rada s učenicama i učenicima. Pa su je premještali iz škole u školu, prvo u San Donà di Piave, pa onda amo-tamo po Venetu.

Žalila se, ali sud rada joj nije dao za pravo. Kriva je, napisao je, ne zato što se predstavila u ženskom ruhu, jer to joj pravo jamči Ustav, nego zato što nije preobrazbu obavljala postupno, da se učenici priviknu. Što ne piše ni u Ustavu ni u zakonu – ali sudbena vlast je autonomna.

Sada, tek sada, talijanski ministar rada Andrea Orlando piše: "Neprihvatljivo je da u Italiji neka radnica ili neki radnik trpi diskriminaciju na svome radnome mjestu zbog svoga rodnog identiteta ili bilo kojega inog elementa svoga spolnog identiteta ili bilo zbog čega što nema veze s njegovim izvođenjem radnih zadataka."

Razgledavanje čudovišta

Šteta što to nitko nije rekao ranije. Na vrijeme.

Izgubivši radni spor, Cloe Bianco izgubila je volju za borbu za svoj život. Što je smatrala činom oslobođenja preobrazilo se u akt diskriminacije. Netko joj je, očito rekao da je odvratno ružna.

Na fotografijama se to ne bi reklo. Lice joj je ono koje jest, ali na njemu je blag osmijeh koji nije mogao biti baš namješten, koji svjedoči o vjerojatno blagoj osobi. Koja bi možda i našla srodnu dušu (s tijelom) da nije izvrgnuta poruzi. Neka njena bivša učenica svjedoči kako su, kad je "sablazan" izbila 2015, roditelji nagrnuli na "informacije", osobito oni koji nisu dotad nikada povirili u školu, samo da "razgledaju čudovište".

Odvezla se kamperom u šumu između Auronza i Misurine, sela za koja nitko nije čuo dosad ako nije bio iz bliže okolice. Samovala je ondje nekoliko godina. I ondje je skončala.

Sada je spominju na mitinzima, demonstriraju za nju pred ministarstvima, posvećuju joj večeri zajednice LBGTQ. Je li politički nekorektno primijetiti da su zakasnili, barem tri tjedna?