U serijalu kultnih mjesta Zadra, namjeravali smo napisati priču o D8 Rock Cafeu, jednom sasvim posebnom lokalu u kvartu Smiljevac na Jadranskoj magistrali koja prolazi kroz Zadar. Vlasnik D8 – što je u stvari službena oznaka za Jadransku magistralu – Zlatko Plazonjić Zlajo ili Zmajo kako su ga zvali u bajkerskim krugovima, stvorio je prije desetak godina zbilja nesvakidašnje mjesto – kafić u kojemu je približio bajkersku i rokersku scenu Zadra. Zlajo je bio bajker i dopredsjednik Motokluba Beštije iz Zadra koji su se isticali humanitarnim djelovanjem u raznim situacijama. Ali Zlajo je bio i rocker i prijatelj mnogim glazbenicima s rokerske i underground scene Zadra.
U Zadru je Zlajo otvorio lokal koji bi se najbolje mogao usporediti s legendarnim njujorškim CBGB klubom, naravno u puno skromnijim, zadarskim razmjerima. CBGB je u New Yorku 70-tih godina najprije bio bajkerski bar. Njegova CBGB kratica označavala je country, bluegrass i blues odrednicu kao, izvornu viziju kluba, ali CBGB je ubrzo postao kultno mjesto za punk rock i new wave bendove, gdje su svoje prve nastupe imali kasnije proslavljeni Ramones, Television, Patti Smith Group, Blondie, Talking Heads i mnogi drugi. Mali opskurni klub je tako ostao u povijesti identificiran kao okosnica rane američke punk kulture i mjesto na kojem se žanr ukorijenio u New Yorku prije nego što se preko Atlantika proširio na Ujedinjeno Kraljevstvo, a onda i na čitavi svijet..
D8 Rock cafe bio je izvorno zamišljen kao bajkerski kafić, ali ga je Zlajina vizija proširila u mjesto gdje su se održavale rock svirke. Mnogi zadarski bendovi nastupili su upravo u D8, a Zlajo je svoj kafić otvorio i za mlade bendove kojima su prve svirke bile upravo u D8. Osim toga, tamo su nastupili i mnogi bendovi iz Hrvatske, pa čak i iz inozemstva. Ono što je bilo karakteristično za D8 je da nikada, koliko se zna, nije naplaćena ulaznica za bilo koji koncert. Zlajo je nastupe financirao iz prometa prodaje pića, a još češće iz vlastitog džepa, te uz pomoć nekolicine najbližih suradnika. Za bendove, ali i za publiku, uoči koncerta bi zagradelao ispred kafića ili bi skuhao veliku teću fažola ili gulaša. Naravno, vanjskim bi članovima bendova osigurao i smještaj. Osim toga, u D8 su se održavale i brojne humanitarne akcije po kojima su inače bile poznati u Motoklubu Beštije. Zlajo je tako uspio stvoriti mjesto u kojemu su međusobno podjednako uživali i bajkeri i rockeri. Nikada nikakvih izgreda nije bilo, mada je u D8 znalo biti itekako "divljih" svirki.
„Dođi u miru ili ostani kući” – poznati bajkersku izreku Zlajo je prenio i u svoj kafić, a posebno je bio pažljiv prema ženskom spolu, da se osjećaju ugodno i neometano. Uvijek je bio spreman pomoći bilo kome tko je trebao pomoć, osobito u teškim životnim situacijama. Posebno je to došlo do izražaja tijekom velikog potresa u Petrinji, kada je Zlajin Moto klub Beštije organizirao velike akcije prikupljanja humanitarne pomoći u svojim klupskim prostorijama u Zadru, ali i u brojnim drugim akcijama pomoći u kojima je uvijek Zlajo prednjačio i istinski se angažirao kako bi drugima ublažio patnju. Zbog toga je stekao široki krug poznanika i prijatelja. U tako maloj sredini kao što je Zadar, njegov D8 je ubrzo postalo kultno mjesto. Kafić je imao nepretenciozan rockerski izgled kao CBGB, ali ono što se u njemu zbivalo, prelazilo je granice Zadra i ostavljalo trag daleko.
Kad smo nakon ljetne sezone, u vrijeme kad bi u D8 opet počinjale svirke, namjeravali napraviti članak o tom kultnom kafiću, vijest je sustigla temu. Zadar je ostao bez Zlatka Plazonjića – Zlaje. U dobi od 52 godine, Zlatko Plazonić poginuo u noći 29. kolovoza, u teškoj prometnoj nesreći na području Vodica gdje je te večeri vozio kao taksist. Na njegovo vozilo naletio je u punoj brzini pijani vozač i usmrtio ga na licu mjesta. Tragična vijest izazvala je ogroman šok kod svih koji su ga poznavali, a Zadar je njegovim odlaskom izgubio mjesto koje je odisalo slobodom, nesputanim duhom i odličnim svirkama.
D8 bio je Zlajina sudbina, za svoga života izgradio je sebi spomenik kafićem D8 na magistrali, a na D8 nažalost je i skončao svoj život. Posljednji ispraćaj u petak pohodili su mnogi njegovi bajkeri, rockeri i prijatelji sa svih strana.
Mi smo ipak odlučili ispričati priču o kultnom D8 Rock Cafeu u Zadru i Zlatku Plazonjiću bez kojega glazbeni i bajkerski svijet Zadra, više neće biti isti.
Goran Utković Gogo bio je Zlajin prijatelj i najbliži suradnik za organizaciju svirku u D8 Rock Cafeu.
- Sa Zlajom sam u D8 počeo raditi svirke prije nekih desetak godina. Odmah smo kliknuli i postali prijatelji, u vezi svirki, ali i u vezi mog benda Kriptidi s kojim se Zlajo također povezao. On je nas i vozio na turneje i na snimanja spotova... Bio je kao član benda, prijatelj jednostavno. Prva svirka koju smo zajedno radili u D8 bila je Erotic Biljan and His Heretics. To je bila prva organizirana svirka tamo i znam da je bila bomba. I onda smo nakon toga Thee Melomen radili. To je bila humanitarna svirka za malu Enu Škodu. Tu su se uključili Juta Spiza i Beštije, svi su pomagali, pekli smo burgere, a craft pivovara Brlog je isto bila sponzor, tako da smo skupili određenu svotu novca za tu curicu. I onda se nastavilo nizom svirki. Međutim, ja nisam jedini koji je tamo sudjelovao u organizaciji. Bilo nas je više: Tome Prtenjača, on je bio tonac, zatim Josip Rašo Friki, Damir, Robi, Mladen, Samanta, Tanja, Helena... Cijeli tim ljudi je bio uključen u sve to. Ako sam nekoga zaboravio spomenuti, neka mi ne zamjere. S obzirom da sam u tome imao iskustva od prije i poznavao mnoge bendove, ja sam pregovarao s njima za svirke umjesto Zlaje, a Zlajo mi je dao potpunu umjetničku slobodu oko izbora izvođača. Zato što mi je apsolutno vjerovao da će to dobro ispasti. Slali smo i medijima objave za te svirke i probali smo sve napraviti da to mjesto bude kultno. Međutim, Zlajo to nikad nije gledao tako, nego je htio da se te svirke održavaju i da on počasti ljude koji dođu tamo. Nekada bi mu govorio da ne troši toliko, da ne može počastiti cijeli kvart, jer bi svi jeli dan poslije od onog što bi on spremio za svirku. Fažol, gulaš, roštilj, obavezno bi pitao svakog iz benda je li netko možda vegetarijanac da njima nešto posebno spremi, neke tikvice na žaru i tako. Uglavnom, to je trajalo od 2018-te do sad u kontinuitetu. Konstantno sam bio u kontaktu sa Zlajom. Usput nas je on kao bend Kriptidi podržavao i vozio nas svirke i bio s nama kao član, brat – kaže Utković.
Na godišnjoj razini bilo je i desetak svirki, odnosno ukupno 80 do 100 svirki je održano u malom D8 na magistrali. Uvijek su to bile svirke za pamćenje. U vrijeme korone napravljene su i facebook stranice kafića, a nakon korone opet su otvorili sezonu.
- I tako je opet krenulo, s bendovima iz Zagreba i drugih gradova. Čak je bilo i inozemnih gostovanja, te iz Zadra skroz mladih neafirmiranih bendova, kojima se pružila priliku da tamo prvi put zasviraju, da osjete pozornicu. On je pomirio u kafiću taj bajkerski i rokerski svijet. I uvijek je tamo bila jedna odlična atmosfera, nikad se neki incident nije dogodio i on bi jako pazio na to. Znači čaša nije pala, kako se to kaže. Nikako tamo nikad, nikog nije pogledao krivo. Svi su bili zajedno, da se zabave i da bude neka dobra večer. On je vrlo često gubio na tim bendovima kad bi platio sve troškove i podmirio sve obaveze, ali ipak je to radio. Zato što ga je to veselilo, ta cijela atmosfera... Mi smo bili tim, cijelo vrijeme. I ja i Tome i Robi i Zlajo i Tanja i Helena, i Samanta i Čopor i mnogi drugi... Vjerojatno ga je ta energija koju smo mi svi skupa stvorili gurala naprijed. Vrlo često je D8 bio jedino mjesto gdje se mogla neke od bendova uopće dovesti u Zadar, da ne zaboravim i Nigdjezemsku koji isto rade svoj klupski program. Ali D8 je bio tip kafića koji je dovodio bendove i to nam je nekako bila zadnja oaza mnogima. Značio je puno za Zadar zato što se ti bendovi nisu imali gdje dovesti i imali su neograničenu slobodu svirajući u D8. Mogli su se potpuno raspustiti, nije bilo nekih ograničenja tipa imate toliko i toliko svirati, a ugošćeni su bili maksimalno. I to je na sve nas ostavilo traga. Dobio sam ovih dana toliko poruka iz cijele Hrvatske od bendova da im je tako žao, da ne mogu vjerovati da Zlaje nema. Mislim da je to mjesto zbilja postalo kultno i da nećemo moći opet ponoviti tu cijelu energiju i to zato što fali jedan ključni igrač, a to je Zlajo. Bez njega je teško da će se to nastaviti. Naizgled i nemoguće skupine je povezivao zajedno tom svojim energijom, on je zapravo okupljao sve, da tako kažem. Možda je to neka njegova misija bila. On je bio i bajker i na kraju krajeva i tomu je posvetio dosta svog života, ali misija mu je bila da napravi neku dobru stvar. Zapravo nije to on shvaćao kao misiju, to je jednostavno tako bilo kod njega, takav je bio. Jednostavno je radio dobro, želio napraviti svima dobro, znači kad bi mu netko rekao ili bi osjetio da netko ima problem, on bi to želio riješiti – kaže Gogo.
Pitamo ga, što sad dalje, što će biti sa kafićem koji je zapravo bio prostor u najmu?
- A to ne znamo, ne zna nitko od nas. On je bio u najmu, to nije njegov prostor. Možda netko od ekipe koja je tamo radila preuzme to pa nastavi raditi njemu u čast, bilo bi to dobro. Ja mislim svakako da bi se trebalo napraviti neki memorijalni festival. Zlajin memorijal koji bi se održavao svake godine. Mislim da ću probati to nekako organizirati baš na taj datum kad se to dogodilo. Da baš bude posvećeno njemu. To je najmanje što možemo napraviti sad, ali prvo hoću skupiti ekipu i vidjeti jer sam čovjek ne može ništa. Ja sam samo mali dio te priče, puno nas je tu bilo uključeno. Sjećam se jedan anegdote, baš prije korone. Zlajo i ja smo trebali ići u Karlovac meni po motor. Išao se kupiti motor, on je odmah bio sretan zbog toga. I uzeo je neki trailer prikolicu i krenuli smo s njegovim starim mercedesom. Tamo kod Jasenica kažem ja Zlaji, nešto nam se dimi u retrovizoru. Pogleda on - ovo se nama dimi. I onda smo stali i morali smo vratiti nazad mercedesa i prikolicu. I vratili smo se nazad, sjeli u kafić. Kažem ja njemu, ali trebamo ići po motor? Da, nema problema, kad idemo? - odmah je odgovorio. To je samo jedan primjer koliko je on bio spreman za prijatelje napraviti nešto. Bilo što i bilo kad. A kad bi naložio one svoje gradele prije svirke, pa bi bend imao prirodnu dim mašinu... Puno je tih anegdota, ali teško ih se sjetiti ovih tužnih dana – kaže Utković.
- Zadar, zapravo prije i poslije takvog tipa i takav prostor nije imao i teško da će imati. Nemoguće da će se to dogoditi. Super bi bilo da se to nastavi, ali teško je to bez Zlaje. Ne znam kako bi ja to bez njega uopće. Mi smo svaki dan bili na mobitelu, čuli se, baš smo se dogovarali ovih dana za ovu sezonu. Trebali su nam doći Po metra crijeva i opet Heretici koji su su javili da bi predstavili novi album. Svi ti bendovi postali su nam i prijatelji. Pa bi dalje nastavili, pošto smo Zlajo i ja to nekako stihijski radili, ajmo to reći. Znači, Zlajo je uvijek bio zauzet, uvijek je letio negdje. I onda bi nazvao dva, tri tjedna prije da probamo nešto. I onda bi to sve kasnilo, pa kad bi došao band falio bi bubanj, pa bi falio razglas, ali u to bi se puno ljudi uključilo i na kraju bi to sve ispalo dobro. Odlična atmosfera i nezaboravne svirke, baš nezaboravne. Pa kad bi pala kiša, gledali bi hoće li doći ljudi. Nekad bi čekali, a onda bi Zlajo presjekao: „Ajmo mi početi, ko ga j... Hajmo mi svirati, pa kako bude”. Ne znam kako ovo objasniti. Cijeli Zadar koji poznajem je u stanju šoka. Koliko je taj čovjek ustvari imao utjecaja na sve te naše živote. Još nismo nekako niti svjesni. Nisam još vidio svoju ekipu iz benda, ali vjerujem da im je isto kao i meni. Zadarska scena izgubila je puno, to je sigurno. Ali najteže je što smo svi izgubili jednog dobrog čovjeka, dobru dušu. To je nenadoknadivo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....