Siva kulisa i nebo koje koketira s kišom - to je ono što nas je u srijedu ujutro dočekalo na gotovo praznoj zadarskoj pijaci.
Ako je Poluotok srce Zadra, onda je Pijaca njegov trbuh, dnevni boravak i društvena mreža u jednom. Ili je to barem tako bilo nekada...
Na istom se mjestu već desetljećima kupuje, prodaje, cjenka, susreće i ćakula, a vijesti nerijetko putuju brže nego što bi stigle do bilo kojeg portala.
„Na pijaci sam“, nema potrebe za dodatnim objašnjenjem. Zna se koja je. Ona u srcu Poluotoka, do koje se stiže uskim gradskim kaletama ili kroz Vrata sv. Roka s Liburnske obale. Pijaca, koja je smještena na današnjoj lokaciji od 1952. godine, je mjesto na kojem se susreću Zadar, njegovo zaleđe i otoci jer korak dalje "stanuje" Ribarnica pa se ondje zaokružuje mala gastronomska pozornica, omeđena stambenim zgradama, među kojima se ugura i pokoji kafić.
Tu se ne dolazi samo po spizu nego i po dobru ćakulu, najnoviju vijest ili susret s poznatim licem. Navike su se možda promijenile, prisutna je dominacija velikih trgovačkih centara, otvorile su se i manje kvartovske tržnice, ali pijaca je ostala ono što je oduvijek bila – jedno od rijetkih mjesta na kojima se Zadar još uvijek susreće licem u lice.
Ali i to se, nažalost, postupno mijenja.
Početkom studenoga započela je sanacija Vrata sv. Roka, glavnog prolaza prema zadarskoj pijaci. Radovi na dijelu UNESCO-ove zaštićene obrambene baštine trajat će oko četiri mjeseca, a provode se u sklopu programa zaštite, obnove i očuvanja kulturne baštine.
Za to vrijeme bit će zatvoren kolni prolaz s Liburnske obale prema gradskoj tržnici, dok će pješaci i dalje moći prolaziti kroz vrata osiguranim koridorom. Vozila s odobrenjem Grada do tržnice će moći dolaziti kroz Morska ili Nova vrata, i to isključivo manjim vozilima zbog ograničene širine ulica. Obnova obuhvaća sanaciju svoda i zidova prolaza, čišćenje i obnovu kamenih elemenata obaju portala te pripadajućih dijelova bedema, uz poštovanje konzervatorskih uvjeta.
Ipak, slika koju smo pronašli tog tmurnog jutra na zadarskoj pijaci potaknula nas je da porazgovaramo s glavnim akterima „trbuha Zadra“, kako bi nam iz svoje perspektive ispričali kako danas „diše“ pijaca i koliki je problem trenutačna adaptacija, odnosno nemogućnost dostave kroz Vrata sv. Roka.
Razgovarali smo s tri izuzetno susretljive prodavačice koje su željele ostati anonimne.
- Sigurno da nam je problem početak ove adaptacije. Vrtimo se. Rekli su nam da ne smijemo prolaziti kroz ona prva vrata, da je to pješačka zona, ali mi dođemo rano, u šest, kada nema pješaka niti ikoga. Jutros sam išla tamo i vratila se. Nije bilo nikoga. S druge strane nas blokira dućan. Nama treba samo ujutro, kada dođemo u šest sati, da iskrcamo robu jer kako ćemo je drugačije nositi?
Tako sada s autom ulazimo na ova vrata kod mosta, iskrcamo, okrenemo se i maknemo aute. A rekli su da to ne smijemo, nego da idemo s druge strane, gdje je dosta teško proći. Jer tamo ujutro robu iskrcavaju mesari i ovi iz dućana. I tako idemo na taj prvi ulaz, gdje kao ne smijemo, a ako nas slikaju i kazne, mi ćemo se žaliti. Jer mi moramo ući i iskrcati robu, ne možemo to nositi. Neka nam dozvole da tamo prolazimo i onda ćemo moći izdržati tih nekoliko mjeseci. U suprotnom teško, započela je prva gospođa.
Zbog prazne pijace morali smo pitati kako ide posao i je li samo loše vrijeme uzrok slabe posjećenosti.
- A što ću reći? Nigdje nikoga. Inače je slabo ljudi, a tek sad... Ovo izumire. Slabo dolaze kupci, sve je manje i nas koji prodajemo, mladi se s ovim ne žele baviti. Danas ljudi uđu u diskonte gdje imaju parking i kupe što im treba. Nama je veliki problem što nemamo parking. Da ga imamo tu negdje kod mosta, sigurno bismo bolje radili, zaključila je, a u međuvremenu se u razgovor uključila i kolegica sa štanda preko puta:
- Malo po malo odoše svi... Napišite da nam moraju riješiti parking jer inače su pijaca i grad su mrtvi. Ljudi se vrte, nemaju gdje parkirati i onda odu. Puno njih nam je reklo da ne dolaze jer nemaju gdje parkirati.
Jeste li pričali s nekim iz Grada na tu temu?
- Pričali smo i rekli su nam da od toga nema ništa. Mi smo tražili da jedan sat parkinga bude besplatan, a tko ostane duže, mora platiti. I to nam ne dozvoljavaju, ma glupost. Mi babe bismo to prije riješile nego oni. Neka stave neku rampu, naprave neki parking, da ljudi mogu obaviti ovo što moraju.
Ima li samim time i sve manje prodavača na samoj pijaci?
- Ima. Sve nas je manje. I mi što smo ovdje ništa ne prodamo jer nemamo kome. Pogotovo sada kada je ružno vrijeme. Ali nema veze što su svi otišli, došli bi ljudi kupiti spizu da imaju gdje parkirati. Najveći problem je taj parking, tako da je teška borba, zaključila je druga gospođa.
A onda nam je dušu otvorila i posljednja sugovornica:
- Nitko nas ništa ne pita, nitko nam ništa ne govori. Tko to zna zbog čega su oni sada zatvorili taj prolaz? Kao, to uređuju, a zapravo je loše samo nama. Kuda će ljudi doći? Kuda ćemo mi donijeti robu?
Znači, sada imate problem s dostavom?
- Da, veliki. Kombijem je nemoguće doći s one strane s koje nam je sada dopušteno. I sada svi dolazimo s iste strane. I Ribarnica i mesari i veliki dućan... Ništa nije dobro. Odakle mi to trebali vući? Baš nije u redu. Trebali su to drugačije izvesti ili nama zatvoriti pijacu i reći: „Nemojte plaćati najmove dok traju radovi, stanite kod kuće dok se radovi ne završe.“ A ovako nema smisla.
Tamo kod mosta nam ne daju da prođemo. Ovdje ne možemo jer se radi, znači, možemo tek tamo na onaj treći prolaz, ali onaj tko ima malo veći auto ne može ni proći. Tamo ima dosta ljudi, tamo staju brodovi i kad se to sve zagužva, ne može se proći. I to je pješačka zona, ali ima puno manje prostora i ljudi. I tamo nam je dopušteno.
Mi trebamo samo iskrcati robu i ići ća. Na taj treći ulaz stane, na primjer, jedan mesar s velikim kombijem i drugi ne može proći. Mimoići se ne možeš i onda moraš čekati sat vremena da on iskrca svoje meso. A on je došao prvi i ne možeš mu ništa. Katastrofa.
Imate li manje kupaca otkako je prolaz zatvoren?
- Nismo ih ni imali, a sada pogotovo.
A gdje je inače problem? Vaše kolegice istaknule su problem s parkingom.
- Normalno da je problem parking. Tko će doći ovdje kad nema gdje parkirati, a na Poluotoku ionako živi sve manje ljudi. Ja da ne radim ovdje, ne bih ni dolazila jer nemam gdje parkirati. Ono malo parkinga što ima zauzmu ostali radnici koji rade na Poluotoku.
Mislim da će ovaj posao malo po malo izumrijeti. Ovdje je prije sve bilo, a sada je sve dostupno u velikim shopping centrima. Prije je na Poluotoku bilo i više poslova pa bi ljudi na pauzi došli obaviti spizu. A sad se sve odselilo, kao, na primjer, socijalno. Proći se nije moglo pijacom. Sve je pošlo s Poluotoka. Šteta, zaključila je.
Dok smo odlazili i završavali razgovor, tek je jedna mušterija stala kako bi obavila „spizu“. Pijaca je zjapila praznom, a ne treba ni govoriti koliko je to važno mjesto identiteta Zadrana.
Možda je vrijeme da netko posluša te ljude jer s Poluotoka je otišlo sve što je otići moglo, od ljudi, preko dućana, do javnih službi.
Ostadoše tako zadarski Poluotok na kafićima i restoranima, dok je i to u velikoj mjeri orijentirano turizmu. I da, ostala je pijaca, ali i ona je na izdisaju. Ako se više uopće mari za domaće stanovništvo i dušu grada, onda treba pronaći rješenje kojim će ovaj kutak grada ponovno zaživjeti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....