Ane Paška gostovala kod Stankovića u emisiji Nedjeljom u 2: Mi smo zapravo svi hodajući paradoksi

Pjesnikinja, umjetnica i glazbenica Ana Paška bilaje gošća posljednje epizode 26. sezone HTV-ove emisije "Nedjeljom u 2". Za sebe kaže da je svoja, divlja i slobodna. Svira klavir i harmoniku, a umjetnički život gradi između otoka Paga i brojnih nastupa.

Kao dijete bila je poznata po bujnoj mašti. Kaže da je često odlazila ranije spavati kako bi mogla maštati i da je to shvaćala vrlo ozbiljno.

- Kada bi bilo nešto na televiziji, rekla bih: "Majko, ja sad moram ići." Onda bi me mama upitala gdje ću, a ja bih rekla: "Idem maštati." To je bila ozbiljna stvar. I onda bih otišla u krevet i aktivno bih maštala. Bili su to razni scenariji. Nešto je bilo dio stvarnog života, putovala sam, ali u svakom slučaju pamtim taj trenutak odluke da idem aktivno maštati. I danas se moj prostor gdje živim zove Trg aktivnog maštanja, kazala je.

"Gdje je nestala duša u umjetnosti?"

Nakon završetka srednje škole došla je u Zagreb na studij dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti. Ističe da je studij bio vrlo intenzivno iskustvo, posebno zato što je pripadala jednoj od rijetkih generacija u kojoj je nekoliko studenata dramaturgiju upisalo odmah nakon srednje škole. Za razliku od većine kolega, koji su već imali iskustvo studiranja ili završene druge fakultete, ona je na studij došla kao vrlo mlada, ali s velikom strašću prema znanju, kazalištu i umjetnosti, zbog čega mu se potpuno posvetila.

- Bilo je jako teško, zato što smo bili prenakrcani teretom. Trebalo je pročitati toliko knjiga, trebalo je ići na predstave i filmove. Ono što mi je najteže padalo je da si ti zapravo bio uvijek pod pritiskom, pogotovo dramaturgija je taj slučaj da uvijek moraš imati mišljenje i moraš biti pametan. To meni kao umjetničkoj duši, nije leglo baš najbolje, jer Akademija zapravo nije prilagođena toliko ljudima koji su umjetničke duše, navela je.

Objašnjava da je Akademija dramske umjetnosti prvenstveno namijenjena ljudima s velikom ambicijom za umjetničkim stvaranjem, gdje studenti izlaze kao oblikovani glumci, redatelji i dramaturzi spremni za profesionalni put. Ipak, ističe razliku između bavljenja umjetnošću kao karijerom i posjedovanja istinske umjetničke senzibilnosti, odnosno posebnog odnosa prema stvarnosti i svijetu oko sebe. Navodi da se u pretjeranoj težnji za uspjehom i karijerom ponekad može izgubiti ta umjetnička dimenzija pa postavlja pitanje gdje je nestala "duša" umjetnosti. Dodaje da joj je trebalo vremena i određene distance od Akademije kako bi to iskustvo sagledala iz druge perspektive.

- Meni je ona donijela i puno dobroga, ali činjenica je da je za moj senzibilitet to bilo previše intelektualno, izgubila mi se kompletno neka radost. Kad sam s kolegicom svojom bila pričala, i kad sam je pitala: "Dobro, jesi ti radosna dok pišeš?" Pazite, to zvuči jako naivno, ali to je u suštini temelji stvaranja. Ne kažem da se nužno treba uvijek stvarati iz radosti, ali ako ne postoji nekakvo zadovoljstvo, kako takvo, u tome što radiš, i onda je to bilo ono: "Jesi ti normalna?" Već je to zapravo tužno, rekla je.

Kada tijelo više ne može pratiti ritam

Navodi da joj je dolazak iz otočkog okruženja u Zagreb predstavljao veliki, ali pozitivan šok te da je tada živjela vrlo intenzivnim tempom - čitala knjige do jutra, išla na fakultet, svirala na ulici i družila se s umjetnicima. Taj način života opisuje kao razdoblje velikog entuzijazma i ljepote, ali i kao razdoblje koje je s vremenom postalo prezahtjevno za njezino fizičko i mentalno stanje.

- Toliko i ljepote istovremeno, ali jedan intenzivan način života, dok u jednom trenutku ni moje fizičko, ni mentalno, ni emocionalno, energetsko, spiritualno tijelo više nije zapravo moglo to podnijeti i počelo je pucati, prisjetila se Paška.

Objašnjava da se to stanje počelo manifestirati kroz teške nesanice, tijekom kojih tri tjedna nije spavala. Opisuje ga kao iskustvo potpunog kaosa i gubitka uobičajenog doživljaja stvarnosti.

- To vam je kao da ste na 30 LSD-a i to je vaša realnost. Jer nemate vi sutra kad vi ne spavate. Dakle, tu riječi potpuno izgube značenje. Ti više ne znaš što je sutra. Meni ta riječ, ja nju samo čujem kao: "sutra". To se sve isfragmentira, da ne govorim da nema više energetske obrane isto tako, rekla je.

Navodi da je dobila dijagnozu F23, ali da ona to stanje nije nužno doživljavala kao bolest jer je za nju ono bilo prolazno iskustvo.

- Ne bih je nužno nazvala bolešću, jer ona i prođe. Meni je barem prošla. Nikada ju nisam niti zvala moja psihoza. Ono što je fascinantno je da ti, bez obzira na to što je takav kaos, postoji nešto u tebi što je svjesno toga što prolaziš i tad sam shvatila zapravo da sav kaos se događa u umu. Samo se jako teško, naravno, iščupati, odnosno otkačiti od svega toga, izjavila je.

Prisjeća se da joj je trebalo nekoliko mjeseci prije nego što je potražila stručnu pomoć te da je otišla na psihijatriju tražeći bilo kakvo olakšanje. Tamo je provela nekoliko tjedana i počela uzimati terapiju, nakon čega je izrazito puno spavala. Opisuje to razdoblje kao vrlo teško fizičko i mentalno iskustvo. Unatoč svemu u tom periodu, nastavila je odlaziti na fakultet i pokušavala ponovno uspostaviti osjećaj svakodnevice.

Put prema sebi

Objašnjava da je njezin oporavak započeo odlaskom iz Zagreba, preseljenjem u Zadar i postupnim vraćanjem osjećaja povezanosti sa sobom. Nakon nekog vremena odlučila je krenuti na put biciklom prema jugu, bez jasnog plana kada će se vratiti.

- U tom trenutku otac me je pogledao u oči i rekao: "Kćeri, što ti treba za put?" Dakle, veliki dio mene je tad ozdravio. Tu podršku doživjeti, nakon svega što su prošli - to stvarno, znači imati hrabrosti u životu, prisjetila se očevih riječi.

Prisjeća se i trenutka kada je tijekom tog putovanja ponovno počela osjećati svijet oko sebe. Nakon četiri godine prvi put je ponovno osjetila miris ljeta, što je doživjela kao povratak sebi.

- Meni je prva suza kapnula i ja sam zapravo shvaćala da se vraćam. Ja se vraćam u tijelo, za početak, izjavila je.

Svoja, divlja i slobodna

Za sebe kaže da je svoja, divlja i slobodna, iako smatra da je sloboda puna paradoksa.

- Nezahvalno je uopće pričati o slobodi, ona je puna paradoksa. Već prvi paradoks je što smo mi u tijelu koje je itekakav sustav, vrlo jedan uređeni sustav. I sad, kako biti slobodan u nečemu što je ograničeno? Ali to i jest ljepota našeg bivanja ovdje. Mi smo zapravo svi hodajući paradoksi. Istraživati te paradokse je ono što zapravo, barem u mojem slučaju, meni čini život zanimljivim. I tu je umjetnost ta koja je veliki poligon za takav istraživački rad i zapravo nikad do kraja ne možemo ni definirati, ni što je sloboda, a ni što je umjetnost, kazala je Paška.

"Extrada"

Navodi da je tijekom karijere nastupala u različitim prostorima – od malih, intimnih okupljanja u dnevnim boravcima do većih pozornica poput koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Ističe da njezin projekt "Salon za uljepšavanje duše" nije vezan uz određeni prostor, nego može funkcionirati u različitim okruženjima.

Prisjeća se i razdoblja kada je nastupala u kazalištima, poput malih scena u Zagrebu i Gradskog kazališta mladih Split kada je publike bilo toliko malo da je ponekad morala dodatno financirati vlastite nastupe.

Govoreći o razlici između "estrade" i svojeg koncepta "extrade", objašnjava da je riječ o svojevrsnom odmaku od klasične estrade te igri riječima koju je osmislila zajedno sa suradnicima. Kaže da je "estrada" za nju oblik umjetničkog izraza koji ide u drugom smjeru od uobičajene zabavne industrije.

- Neka suštinska razlika između estrade i extrade je to što estrada nudi, ja bih rekla, zaborav kroz zabavu, a extrada nudi prisjećanje kroz umjetnost, izjavila je Paška.

U studiju je izvela svoju pjesmu "Vozi me, vozi", a cijelu emisiju možete pogledati u nastavku: