Nećemo u ovom tekstu navoditi ime salona ni vlasnice. Ne zato što smatramo da ovakve priče treba prešutjeti, nego zato što vjerujemo da će se osoba o kojoj je riječ sama prepoznati u opisu događaja. Možda će, kada pročita što je jedna mlada djevojka doživjela u najtežim trenucima svog života, zastati i razmisliti o svojim postupcima.
Ovo nije priča samo o poslu i jednom otkazu. Ovo je priča o načinu na koji se odnosimo prema čovjeku koji upravo prolazi kroz osobnu tragediju. Ako je opis događaja točan, onda bi se svatko tko je u ovoj situaciji imao moć odlučivanja trebao zapitati je li postupio onako kako bi želio da se postupi prema njemu ili njegovom djetetu.
U nastavku prenosimo poruku ogorčene čitateljice koja nam se obratila nakon događaja koji je, prema njezinim navodima, duboko potresao jednu 19-godišnju djevojku.
Želim javno podijeliti iskustvo za koje smatram da zaslužuje pažnju javnosti. Riječ je o 19-godišnjoj djevojci koja je, prema informacijama koje sam dobila, radila u jednom zadarskom salonu.
Djevojka je, kako se navodi, počela raditi prije ljeta i mjesecima odgovorno odrađivala svoje smjene. Radila je od 10 do 19 sati, a prema tvrdnjama čitateljice, često bez vremena za marendu ili ručak. Svakodnevno je putovala iz okolnog mjesta kako bi stigla na posao, nekad autobusom, nekad automobilom.
Prema riječima čitateljice, djevojka je tijekom ljetne sezone bila vrijedan i angažiran radnik, a njezin trud navodno je u više navrata javno pohvaljivala i sama vlasnica salona.
A onda je uslijedio trenutak koji nitko ne bi trebao doživjeti.
U srijedu navečer, nakon što je završila smjenu, djevojka je primila poziv od oca da joj je majka iznenada preminula. U šoku i suzama morala je hitno krenuti prema Bosni i Hercegovini, gdje ju je čekala obitelj.
Prema navodima čitateljice, u tim trenucima od nje se tražilo da se još uvijek bavi organizacijom posla i otkazivanjem klijenata za iduće dane.
Sprovod njezine majke održan je u petak. Unatoč ogromnoj boli i šoku, djevojka se, prema tvrdnjama čitateljice, već u ponedjeljak vratila u Zadar i pojavila na poslu.
Umjesto riječi sućuti i razumijevanja, ondje ju je, tvrdi čitateljica, dočekao papir koji je trebala potpisati kao „sporazumni raskid“ radnog odnosa.
Čitateljica tvrdi da je djevojka bila izložena pritisku da potpiše takav dokument, čime bi poslodavac, prema njezinu tumačenju, izbjegao određene obveze prema radniku.
Posebno je, prema njezinim navodima, bolno to što joj je navodno prigovoreno zbog izbivanja s posla tijekom majčina sprovoda, uz obrazloženje da je zbog njezina odlaska vlasnica morala preuzeti njezine klijente.
Prema tvrdnjama čitateljice, u jednom trenutku djevojci je navodno rečeno:
„Imam i ja svojih problema, ne trebaju mi tvoji!“
Ako je ovaj navod istinit, teško je ne zapitati se gdje je u cijeloj priči nestala osnovna ljudska empatija.
Čitateljica također tvrdi da djevojci navodno još nije isplaćen sav novac koji joj pripada te da se od nje traži dodatno opravdavanje zbog odlaska na majčin sprovod.
O svim pitanjima vezanima uz zakonitost otkaza, prava radnika i eventualna potraživanja konačnu riječ mogu dati nadležna tijela. No izvan svih zakonskih pitanja ostaje ono jednostavno, ljudsko pitanje:
Kako biste vi željeli da se prema vašem djetetu postupi u trenutku kada mu iznenada umre majka?
Ovu priču prenosimo jer smatramo da javnost ima pravo čuti iskustvo čitateljice, ali i zato što vjerujemo da ovakve situacije zaslužuju ozbiljan razgovor o odnosu prema mladim radnicima.
A osobi koja se u ovom tekstu prepoznaje ostavljamo jedno pitanje: biste li, da možete vratiti vrijeme, danas postupili isto?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....