Kad tamo – Ante Sikirić, bibinjski pjesnik. Imao sam osjećaj da je Ante raskrilio svoje široke ruke i oko nas i oko čitavog Bibinja i oko svijeta… Odledio je za tren neugodu, povezao nas s ljudima i doznali smo što nam je trebalo, napisali reportažu, obavili posao. I ispričali se tada nadugo i naširoko s Antom i popili pokoje piće, nasmijali se, opustili i zaboravili na crne kronike.
Sjećam se da nam je na odlasku, na rivi pred autom, recitirao tada svoje pjesme, onako iz glave, kao što to uvijek čini.
Petnaest godina poslije eto nas opet u Bibinju, po sličnoj južini koje se i onda sjećam i želim je se sjetiti, ali ne idemo tražiti nevolje, nego – Antu. Znate li tko je napisao "Croatio, iz duše te ljubim"? Ili, recimo, "Cvitu" ili "Ispod tvoje boloture", "Kate moja", "Neka ti bude postelja meka", "Ne znam što me tebi vuče", "Što bi moja duša bila"?... Klapa Intrade? Bralić? Grdović? Bepo? Ma kakvi! Oni "samo" pjevaju, a sve ih je napisao – Ante Sikirić Krivin, te i još puno pjesama koje je spjevao na svom bibinjskom govoru.
Mnoge su od njih ušle u antologije klapske pjesme i proslavile i Antu i Bibinje, učinile od njih svojevrsni brend. A puno njih ne samo da je napisao, nego i uglazbio, učinio "cili posal", kako bi se to reklo.
Za Antu Sikirića kažu da živi, kopa i piše u Bibinju kod Zadra i eto nas kod Ante da vidimo kako to piše i kopa i živi.
Svoju je prvu i za sada jedinu zbirku pjesama "Moji tići" promovirao 1992. godine u Bibinju, u jeku rata, kada su s brda Križa agresori držali Bibinje na nišanu i samo čekali da zapucaju. A dolje u selu – pet tisuća ljudi na rivi slavi Antinu knjigu. Koja ludnica!
– Četristo litar vina je pošlo, dvista kil kunjak, četristo kil kruva, sladoleda pun kamion… Novinara, televizije, glumci recitiraju… I sve dobro prošlo. Rizik je bio, ali i dišpet. Pismama kontra oružja. Tili smo zapravo da smo i mi jaki u to vrime. Radi morala i svega ostaloga. To je bila prva zbirka i za sada – jedina. Ja sam možda malo spor u tome, ali ja ne pišem previše. Možda dvi-tri pisme godišnje. Ništa više – govori nam Sikirić na kamenom dvoru svoje kuće u Bibinju, na verandi blizu smokve iz koje ljeti cvjetaju ruže kojima je isprepletena. Pa bereš i smokve i ruže istodobno.
Ne razgovaramo u kući, nego vanka za stolom, iako je već duboka jesen i oštro jugo bridi s mora, ali tu je pravi ambijent za priču, a i Ante tu može komotno zapaliti s obzirom da ne gasi cigaretu gotovo nikako…
Nekada davno, Antu Sikirića možda se moglo nazvati pučkim pjesnikom, ali danas sigurno više ne. Do sada mu je uglazbljeno osamdeset pjesama, od čega je on sam uglazbio četrdeset "komada".
– Polak – kratko će Sikirić.
– Za "Croatio, iz duše te ljubim" i tekst i glazbu, "Neka ti bude postelja meka", "Samo more nosin ja u duši", "Kate moja, cvite bili", za koju ljudi misle da je tradicionalna, a nije nego moj tekst i glazba… Došao ja u Čakovec odakle mi je žena. Na nekom rođendanu neki ljudi sviraju i čuli da sam od Zadra. Zapravo blizu Zadra. "Ma moraš onda znati ovu pismu", kažu mi i počnu pivati "Kate moja, cvite bili". "Jesi čuo?" pitaju me, a ja kažem: "Nisam čuo, nego su tekst i glazba moji." Ahahaha… oni u smij…
Intrade izvode najviše Sikirićevih pjesama, gotovo 40 posto. Suradnja je počela 1993. godine, kada su osvojili nagradu za pjesmu "Ne znam što me tebi vuče"… Tada je počelo i nije prestalo do današnjih dana.
– Sve smo osvojili što se moglo osvojiti. Već te iduće godine "Cvita" je ušla u antologiju Zdenka Runjića. Godine 1997. napisao sam tekst za "Croatio, iz duše te ljubim". Uzeo sam gitaru i pomislio "još samo da je uglazbiti". I uglazbio sam je tako da je sto posto moja. Sad pišem za Bralića pjesmu "Tko sad ljubi moju vilu". Još nije čuo ni tekst ni melodiju. Kad napravim i vidim da mu paše, zovem ga i otpivam mu to par puti. On stvarno ima sluha i onda kad kaže sad je dosta, otpiva je on par puta, snimimo je na mobitel i ako je dobro, pošaljemo u Split Kazinotiju da napravi aranžman. Zadnju sam tako radio "Uzoritu" za Grdovića i Bralića. Mladenu se svidilo, Bralić je otpiva svoje, i to je to. Remi Kazinoti je stvarno meštar za to i kad mu šaljem pismu, ja mu kažem: "Remi, ja ti šaljem manestru i vodu, a na tebi je da sve začine staviš" – kaže Ante, koji je, osim za Intrade i Grdovića, pisao i za Bepa Matešića i za klapu Bjelovar…
Dugo nije ni znao da ga pripadaju tantijeme od autorskih prava, pa kad je prvi put dobio gotovo 50 tisuća kuna, zamalo je pao u nesvijest!
– Ja sam to pisao iz zafrkancije, što bi naši rekli, iz munještine. Zahvaljujući tadašnjim novinarima Radio Zadra Gordanu Kurtoviću i pok. pjesniku Miljenku Mandži, mi smo spontano napravili tu prvu promociju. A prva predstavljanja pisam bila su u mojoj staroj konobi gdje se prije rakija pekla. Prošlo je deset, petnaest godin i vrag je računa na pare, na neke šolde… Kad mi je stiglo, iznenadio sam se, a i sad imam dobra godišnja primanja od autorskih prava, zapravo živim od toga. Ja sam zadovoljan i ne triba mi više, samo da ne smanju, he-he. Ljudi su izdavali zbirke poezije, pa bi sve ostalo neprodano. E a kad sam ja izdao tu prvu zbirku poezije, da sam joj naziv "Moji tići". Ljudi u Dalmaciji svi znaju za tiće, pa su pomislili da se radi o ticam. Pa se prodalo sve! Naklada od 1500 komada davno otišla. Ušao sam u tri antologije, u dječju antologiju, u Runjićevu i čakavsku antologiju. I još me zovu pučki pjesnik – kaže nam Sikirić.
Svoju prvu pjesmu napisao je u – četvrtom razredu osnovne škole. Ali kakvu? To je bila raketa na Misec! Bio je srednji, da se ne kaže loš đak, pa kad je napisao pjesmu "Moji skarski devet godin", što bi značilo "mojih nepunih devet godina", o tome kako je prvi put s materom išao u Zadar, rekli su mu – da je prepisao od nekoga!
– Učiteljica je poslala u Modru lastu, ali je stavila upitnik jer je sumnjala u autorstvo. Prije toga mi je dala jedan i pet. Pa sam govorio da sam dobio – šest. "Dobio si ti vraga", veli ona. "Dobio si jedan jer si prepisao, a pet jer je dobra pisma." Došla mi kod matere, pa kaže: "Kako, Marija, tvoj Ante slabo uči, a ovako dobro piše? Da nije od sestara prepisao?" "Ma kako će od njih kad one nemaju pojma", govori mater!
Pa Ante krene s pjesmom, napamet iz glave:
Bilo mi je skarsi devet godin
i devet put san se uština i ferma
i devet put me je mati nosila na krke bake
dok smo doslipali dograda.
Ja mali a mati stara od truda
branala je mene i kofu verdure.
Uza nas su vonjale gospoje
kaj turte pune špecij,
i batile kaj potkovani angir
u škrpetan od kukudrilove kože,
a ja i mati kaj dvi sirote,
držimo se jedno za drugo
da se nebi, sačuvaj Bože,
popuzli na izlizane škrile.
Mrnjušu pašte na gvantijeran,
a meni pišaju zubi.
I ja bi pušulet i švikalicu
i brime šuškarij
a materi je prazan facolić,
pa da me zaslipi iz taškele mi izvadi
bokun škuroga kruva od raži
spečenoga još minulu šetemanu.
Gledan pratacaklu u rpu slatkarij
a mati me zaklanja fuštanon
da u miru iziden vo komad gracije božje.
I gledan i blenen mater šekiran:
– vidi mati ve strašne palace,
a naša kuća ni škur ni tarace,
po kalan se svitlu pijastrele,
a u našen dvoru mocire i blato! –
– E moj mali, razdreči se mati,
lipši je naš goli kamen
nego tuji palaci i zlato!
– Eto, tako je glasila ta pisma i nikad oni nisu shvatili da san ja to moga napisat. Još sumnjaju! – kaže nam Ante.
Tek sad bi mu trebala izići druga zbirka pjesama "Vrime dišpeta".
– Kad se izdaju tri zbirke, to je evanđelje, to je vrh, vrhunac. Ja ću sad sist u auto i do Zadra napisat jednu cilu zbirku, ali se meni od toga neće ništa svidit. I stavit ću to sa strane. Možda nešto uzmem od nje što se može iskoristiti. Ja imam godišnje dvadeset i pet nastupa uz klape. Kad ti izdaš zbirku, više ti nisi glavni, nego zbirka. I ne smiš pogrišiti. Ja nastupim u Bibinjama tri-četiri puta godišnje i onda mi znaju reći ovi šta znaju "malo si pogrišio". I onda je to opasno. Međutim, to recitiranje ima drugog smisla. Ja svaku svoju pismu pročitan baremko sedamsto puta. I onda vidim – svaki put negdi zapinjen, kao na bužu u asfaltu. I shvatim da je moram popraviti, tamo di zapinje. Jer tamo di sam zapeja, tu nešto škripi. Kum moje prve knjige bio je veliki Ljubo Stipišić. Kad sam njemu izrecitira pismu "Dežgracija", više ništa nije pita, odma mi je reka da će mi biti kum knjige i on je napisao osvrt u knjizi. Ja se zapravo nisam prominio od tog četvrtog razreda u pisanju, samo što sad imam puno više pisama. A sve je drugo ostalo isto.
A sad ću ti nešto pokazati – kaže Ante pa krenemo iz dvora do obale, u uvalu Jaz.
Kad tamo – spomenik Anti Sikiriću.
– Ja sam ti jedini pjesnik kojemu su spomenik napravili još za života – kaže nam pokazujući veliki kameni isklesani blok koji je izradio akademski kipar Petar Dolić prije nekoliko godina. Na spomeniku su uklesani stihovi njegove pjesme "Ako zaspem, probudi me more". A s druge strane, prijevod pjesme na engleskom jeziku. Zapravo, napravljen je više kao spomenik Sikirićevu stihu, čvrsto uklesanom u kamen na bibinjskoj obali. Malo dalje od toga jedinstvenog spomenika, Ante nam ponosno pokazuje stepenice na samoj obali.
– Ovo su ti bibinjske Morske orgulje i ja sam ih napravio za misto – kaže Ante koji je u Bibinjama cijenjen i kao izniman – meštar.
– Radim sve osim struje i vode, a napravio sam do sada jedno petsto kuć. Ne jednu. Tokar sam po zanimanju i radio sam u "Otočanki". Poslije sam našao ekipu od pet ljudi i radili smo u građevini sve do početka rata.
Na ulazu u dvor, načinio je kameni reljef Hrvatske, uklopljen u rustikalno lice zida.
– Četrdeset uri smo je radili – kaže nam objašnjavajući kako je samo njegova ulica jednosmjerna, u kojoj ne možeš natrag, već samo naprijed. Pa nam odrecitira jednu noviju pjesmu – "Kala".
– … Prolazi život i dragi mi ljudi,
Još samo kamen u snu mi zablista,
Neka me nitko iz sna ne budi
Ako mi kala ne ostane ista.
Iz Antine kale gdje pjesnik živi i piše, odlazimo na njegovo polje, tamo gdje pjesnik kopa, a društvo mu prave pravi golubovi pismonoše i – mali poni Cvita.
– Izgleda kao cvit, pa je i dobila ime Cvita. A uskoro će Cvita dobiti i društvo jer stiže jedna kobila koju sam već platio, pa ćemo ovdje napraviti pravu feštu – neumoran je Ante, koji zadnjih godina intenzivno surađuje i sa sinom, koji je inače školovani glazbenik i pomaže mu u radu, osobito u zapisivanju pjesama.
Za njega je čak napisao i jedan bibinjski rock!
A u polju – zobljemo grožđe iz Antina vinograda iako je prošla sredina studenoga!
– Ovo ti je plavina, domaća, ostavljena na lozi za paletkovanje. To ti je kad ostane koji zeleni grozd u trganju, pa taman sazori sada, za guštanje nami i tican. Rekli bi – ledena berba u Slavoniji. Ja sam ti jedini pisnik koji je na Sabatini dobio nagradu. I to zato što skoro u svakoj pismi spominjem bar u jednoj riči – vino. Nisam to ni zna dok mi oni nisu rekli – kaže Ante.
Samo od svoje plavine pravi vino i samo od svoga bibinjskog govora pravi pjesme. I jedno i drugo liječi dušu. Kako baš svaka Sikirićeva pjesma ima u svojim riječima melodiju, ne čudi što se toliko uglazbljuju. Kao da iz Bibinja same pjevaju čitavom svijetu.
Toliko su široke ruke Ante Sikirića Krivinog.
Došli smo da nas probije
– Skupila se jedna klapa iz Zadra koja je znala da pišem glazbu i tekst za crkveni zbor, pa me zamolili da im napišem neku pismu, da ih probijem. Ja govorim: "A dođite u Bibinje pa ćemo vidjeti." Došli oni u Bibinje i pitaju di je kuća Ante Sikirića. Njih četiri u kombiju, a svi jači od mene. Govore oni: "Di je Ante Sikirić?" Gleda ih mati: "Nema ga doma, radi. A što će vam on?" "A reka je da će nas probiti." "A što ste se dirali u nj? Ima i pravo, neka vas udre", mati će njima.
Donili mi sva pisma
– Kad sam postao poznat u Bibinjam, onda su poštari sva pisma za Antu Sikirića nosili meni, mada istoga imena i prezimena ima puno u mistu. Jedan dan doša ja doma, a mater govori: "Došlo letera za cilu zimu špaker ložiti. Evo pun lavor – od katastra, policije, ljubavnih, sve donili tebi." Kažem ja njoj: "Kad ti dođe letera, najprije pitaj je li to Ante Sikirić Krivin ili pjesnik. Ako nije to, ne uzimaj, ma da su i šoldi." Promini se poštar i evo ti ga s leterima. "Piše li Ante Krivin?" "Ne!" "Piše li pjesnik?" "Ne!" "A što piše?" "Gospodin Ante Sikirić." "E onda ni njegov!" mater će poštaru.
Visoki tlak
Ka karte nas život miša,
Neko peška neko striša,
Mene spadne uvik liša.
Provirim kroz svaku bužu,
Al nikad nemam ja akužu,
Digod duja, digod fanat,
Zalud znanje i moj zanat.
Niki zgrću strašnu lovu,
A ja nešto sitno na birou,
Ko da šolde na maslini beru,
A ja priskačem obid i večeru.
Gradu kuće i u njima lift,
A mene muči u kolinu giht,
Pa mi kažu: proša je tvoj vlak,
Nemaš ništa nego visok tlak.
– Mati nije nikad virovala da će od mene nešto biti s tim pisanjem. A ja bi njoj, iako je išla samo u dopolavore školu, uvik prvoj pročita pismu kad bi je napisa. Kad sam napisao "Kondut", kaže ona: "Nije vrag da ćeš ovo narodu recitirat."
Koliko san pusti put
uša ljudi u ti kondut.
Svako jutro ista mi je ruta
iz postelje drito put konduta.
Zašto ljudi muču se i dužu
kad sve prođe u kondut kroz bužu.
Ija zelje, kumpire, pršut
za po ure moraš u kondut.
Pa je žena šempre name ljuta:
– Baš nemoreš menut brez konduta?
A ja kažen štoko moren kraće:
– Ol' u kondut, ol' u gaće!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....