Za dobru priču ponekad je potrebno spustiti se i ispod površine zemlje, u nutrinu otoka Brača. Jer tu se skriva taj nepoznati Brač, toliko bogat i zadivljujuć, a toliko neistražen i tajnovit.
Kako bismo ga donekle otkrili, pratimo buduće bračke speleologe, polaznike prve bračke speleološke škole, do njihova posljednjeg školskog zadatka – Menčeve jame.
– Školarcima je ovo peta jama, nakon Dramotinje, Povaljske lipotice, Dobre i Luka jame. A na Braču ih ima oko 280, vjerujem i puno više. Međutim, iscrtano ih je tek tridesetak. Pred nama je mnogo posla – ukratko objašnjava Božidar Vlahović, jedan od instruktora, dok se vozimo prema odredištu.
Vozi nas jedan od školaraca, Adrian Puizina,kombijem prolazeći bračkim putom koji je prije izgradnje nove ceste povezivao otok sa zračnom lukom. Vozimo oprezno jer sve je još prekriveno mekim snijegom koji svjetluca na prijepodnevnom suncu.
– U ovom "kvartu", između Pražnica i Gornjeg Humca, pa do pola puta do Selaca, najviše je jama. Također, na ovom su području one najdublje. Menčeva je jama duboka sto i nešto sitno metara, a zanimljiva je zbog svojeg širokog otvora. S prvog podesta može se vidjeti njezino dno, što zna biti malo zastrašujuće. Vidjet ćemo hoće li koji školarac možda zbog toga i odustati – smiješi se i pomalo zadirkuje školarce Davor Cvitanić, voditelj škole, dok se oblačimo i opremamo prije ulaska u jamu.
Instruktora je, naime, pet. Uz navedene, i David Pivalica, Petronije Tasić i Slaven Nižetić. Školaraca je pak trinaest.
– I to je odlična brojka. Da ih se prijavilo više, ne bi valjalo. Ali i ovoliki broj nas je iznenadio. Već nam je nekoliko godina želja organizirati školu. Stvar je u tome što bez kadrova nema istraživanja. Naše otočno Planinarsko društvo "Profunda", kao i svako drugo, ne može naprijed bez ulaganja u školovanje.
Polože li svi ispit, imat ćemo trinaest novih članova u speleološkom odsjeku, a do prije pola godine bilo nas je tek šestero. Šest ljudi teško se može okupiti, a od devetnaest uvijek se može naći četvorica ili petorica koji će moći, pa i svaki vikend, krenuti u neku od jama. I to je budućnost istraživanja otoka – objašnjava Cvitanić.
On se spustio u 115 jama, kako kaže, "čo molih, čo dubokih", od onih dubine pet metara do najdublje bračke jame duboke 337 metara. Vodili su se, kaže, vojnim katastrom. Vojska ih je, naime, bila popisala 260, a izvan toga našli su ih još petnaestak.
– U ovoj Menčevoj jami prvi put sam bio 2009. godine. Bilo je to kad smo tamo održali speleološki kamp u zajedničkoj organizaciji studentskog Speleološkog kluba "Ozren Lukić" i našeg PD-a "Profunde". Sjećam se kako su me do ove jame uputili lovci koje sam sreo uz stari put – govori Cvitanić koji, kaže, ima običaj upitati lovce, koji dobro poznaju unutrašnjost otoka.
– Najbolje je tako. Ili naći nekog pastira i pitati ga: "Barba, znate li vi za koju jamu?". "Znam, sinko", obično odgovori, "znam jednu duboku da gre do u more!" E, baš takva je prava! Rijetke, ipak, idu do "u more", pogotovo ne te na koje nas oni upute. Ali te narodne priče uvijek su dobar početak – dodaje Slaven Nižetić, koji je, osim što je instruktor, i pročelnik Speleološkog odsjeka Planinarskog društva "Profunde".
– Kad polože ispit, školarci će s nama moći istraživati dalje. Imamo koordinate još desetak novih neistraženih objekata, a i ove poznate jame valja ponovno posjetiti i iscrtati – objašnjava Nižetić.
Slaven je u speleologiji više od desetljeća. Imao je sreću tada, kaže, što je u maloj sredini poput Selaca na Braču, u kojima živi, pronašao istomišljenike. Bili su to Tonči Nižetić, zvani Patak, i Nenad Bezmalinović,poznatiji kao Galaksija. Oni su danas, pak, njegovi školarci, a ujedno, sa svojih oko pet desetljeća života, i najstariji polaznici prve bračke speleološke škole.
Upravo mi je Galaksija prije dva mjeseca, na samom početku tečaja, kazao kako će biti onih koji će, što od straha, što zbog toga što se u tome nisu pronašli, odustati. No, mi se upravo spuštamo u posljednju jamu školovanja i svi su na broju.
– Ima bit da sam se privari! Neka sam! – nasmijao se na to Galaksija.
Nakon gotovo dva sata svi smo uspješno dosegnuli dno jame. Nije bogata ukrasima, ali je zadivljujuća upravo zbog svoje vertikale i činjenice da do samog njezina dna dopire svjetlost. Zbog obaveza, nedostaju samo Ana Matijaš i Zlatko Kitanovski, jedina dva školarca koja nisu s Brača. Njih do danas nisu zaustavljali ni kiše ni led, samo ponekad trajekti koji zbog vjetra nisu vozili. Potonji je, ujedno, i najegzotičniji polaznik škole. Zlatko je, naime, iz Ohrida iz Makedonije.
Od dvanaestak školaraca čak ih je pet iz Bola.Milan Karmelić, Zoran Karninčić, Ivica Plenković, Hrvoje Martinić te Drago Eterović Šala. Petorka opušteno pozira na dnu jame. Zamolili su ih, kaže mi Zoran, da pošalju jednu fotografiju na bolski internetski portal.
Mnogi školarci već su članovi planinarskih društava, mnogima je posao vezan uz prirodu, kao Branimiru Kuščeviću. Mnogi su upoznati i s penjanjem, kao i Nino Perasić, no priznaju da je ovo nešto sasvim drugačije.
Pred svima njima sada je ispit, a polože li ga, i mnogo rada. No, i ovo je dobar početak.
– Drago mi je, stvarno mi je drago da smo se našli, da nas se skupilo i da bračka speleologija neće ostati na nas nekoliko. Kažu da treba biti malo lud da bi se ovim bavio, pa neka smo onda i ludi, ali tu smo – smiješeći se zaključuje Slaven Nižetić.
Brački iglu
Prva bračka speleološka škola svoju je medijsku slavu doživjela na samom početku godine. Naime, za vrijeme govora o bivakiranju u prirodi, dok su se tijekom najhladnijeg vikenda, kažu i desetljeća, grijali u svojoj planinarskoj kućici Gažulu, sinula je ideja o igluu.
- Tako je to krenulo kao zafrkancija u subotu navečer. Kad je u nedjelju ujutro jedan od kolega, Adrian, stigao i kada smo rekli da idemo graditi iglu, stao se smijati. Mislim da nam nije vjerovao dok nismo uzeli alat i počeli – govori mi školarac Zlatko Kitanovski.
Fotografija, a potom i snimke bračkog iglua obišle su Hrvatsku, a zimski "bivak" Bračanima je ove zime bio omiljena snježna destinacija.