StoryEditor
Dalmacijašpilja na sjevernim vrletima mosora obilježava 80 godina od ‘izlaska u javnost’

Vranjača - rajska ljepota i zvuci tišine 85 metara pod zemljom

Piše PSD.
15. prosinca 2009. - 12:42
Glava sa šibenske Katedrale, sfinge, Kliška tvrđava, kip sv. Vlaha, Heraklovi stupovi, bavarski dvorci, kameleoni, sove, sokolovi, majmuni s bubnjevima, meduze, ovce, kip Svete Obitelji, kip Tina Ujevića, svetog Ante, kaskade, zavjese i još četiri stotine drugih figura čuvaju se na jednom jedinome mjestu, 85 metara pod zemljom, u čaroliji špilje Vranjače na sjevernim vrletima Mosora, u selu Kotlenice.

Ova podzemna krasotica koju je priroda stvorila, kažu još u doba neolitika, ovoga utorka, 15. prosinca, obilježava 80. godišnjicu svog spoja s vanjskim svijetom kada je 1929. Vranjača i službeno otvorena.

Govori nam to Marko Punda, koji je s braćom Brankom i Vladimirom vlasnik zemljišta na kojoj je “Vranjača” i cijeli su život posvetili baš ovoj špilji.

- Naš djed Stipe bio je, kao i svako dijete, radoznao, krenuo je nešto dalje od kuće u potragu za golubom i naišao na njemu nepoznat otvor u kršu, provukao se i ostao zadivljen onim šta je vidio - kazuje nam Marko Punda dok prilazimo mjestu na kojemu je početkom daleke 1903. godine 12-godišnjeg Stipu obična dječja znatiželja dovela do neobičnog otkrića.

U njegovu čast, uz stepenice koje vode prema špilji, malena je kamena ploča s natpisom

‘ŠPILJA VRANJAČA 1903.-2003. OTKRIO STIPE PUNDA OVU PLOČU POSTAVLJAJU UNUCI BRANKO, MARKO I VLADIMIR PUNDA U SPOMEN STOTE OBLJETNICE OTKRIVANJA’.

Uz nju još jedna, u spomen na taj prvi dan 15. prosinca 1929., kada je poslije uređenja nakon Stipe Punde prvi posjetitelj kročio u ovaj neobični podzemni svijet i na 12. prosinca 1970., dakle prije punih 39 godina, kada je špilja osvijetljena, za što su tada bili najzaslužniji Stipin nasljednik, Markov otac Mirko te inženjer Rade Mikačić iz Planinarskog društva “Mosor”.

- Moj otac je cijeli život posvetio špilji, a bio je najsretniji kada je Vranjača osvijetljena - ponosno će Marko, a njegovu su brigu nastavili i nasljednici. Stepenice osigurane ogradom od konopa vode nas nekoliko metara pod zemlju, danje svjetlo još koju stepenicu osvjetljava put, a tada, uz Markovu svjetiljku, bez koje se ne može zamisliti niti jedan posjet špilji, danje svjetlo smjenjuju snopovi žarulja.

Već na prvim metrima pod zemljom vrijeme je za upoznavanje s podzemnom prirodom koja je svojim zakonima doskočila tehnologiji pa signalu mobitela dolje nema mjesta.

‘Tu je mali Stipe tražija golube i ostao oduševljen’

- Sada smo u prvoj dvorani, poznatoj još iz 19. stoljeća, širine 65 metara, ovdje su pronađeni predmeti još iz neolitika, mlađeg kamenog doba, koji svjedoče o tomu da je tu bio rudnik, a u špilji se i živjelo i radilo - kaže nam Marko spuštajući se još niže i tada mu lice ozari osmijeh jer došli smo na mjesto otkrića.

- Evo, tu vam je mali Stipe tražija golube, provuka se kroz mali otvor i ostao oduševljen... Oduševljen je bio i Umberto Girometta, utemeljitelj speleologije u Splitu i poznavatelj svih svjetskih špilja, koji je Vranjači posvetio gotovo cijeli život i brojne radove. U Vranjaču su zdušno ulagali i planinari HPD-a “Mosor”, a poznati rudar Luigi Miotto izveo je prvi premjer još na početku 20. stoljeća i o “otkriću” javio geologu dr. Fritzu Kerneru u Beč.

- Ajme, ovo je prekrasno, aaaa lipote, Bože, predivno je, tako zvuče prve reakcije brojnih posjetitelja koji pohode Vranjaču, pa tako na svim svjetskim jezicima od najmlađih koji se tek uče ljepotama do onih starijih koji su svjetske ljepote vidjeli mnogo puta, no Vranjači se uvijek vraćaju - prepričava nam vodič Marko.

Na početku druge dvorane, prepune sigastih ukrasa, stalaktita, stalagmita, raznih oblika, priroda je kristalima, kalcitima obojila Vranjaču pa se isprepleću bijela, siva, svijetloplava, zelena do crvene, smeđe i crne, cijeli spektar boja na jednome mjestu.

Sa svih strana u sigama, uz pomoć Markove svjetiljke, prepoznajemo oblike raznolikoga biljnog i životinjskog svijeta, kipove svetaca, stare i nove građevine. U svih devet manjih dvorana, od Predvorja, Čekaonice, Male i Velike galerije Puževe kućice, Palminoga gaja Plesne dvorane i Turskoga groblja miješaju se oblici, boje, svjetlucavi zidovi posuti kristalićima i zvuci tišine.

- Ovdje se sluša tišina - kaže Marko - jer upravo taj mir špilje koji prekida tek pokoja kap sa sigastog svoda i kristali posebno djeluju na one koji dođu u Vranjaču. I temperatura je, bez obzira na godišnje doba, uvijek ista, 15 stupnjeva, pa se strogo mora voditi računa da brojni posjetitelji u malo vremena ne poremete špiljsku ravnotežu.

Priroda se, opet vidimo i čujemo, još jednom pobrinula za sve, uz smireni glas vodiča Vranjačinu tišinu prekida mini koncert na pravim sigastim orguljama, a i obližnja je Plesna dvorana dobila ime po prostranosti i akustičnosti. Posjet Vranjači, čini se, nije ni počeo, a već je prošlo više od sat vremena, vrijeme je za povratak u vanjski svijet i još jedan nezaobilazan ritual prije odlaska, posjet Puževoj kućici zasutoj novčićima svih država svijeta kao znak skorog povratka.

Čini mi se da će to biti i prije proljeća kada je, kažu svi, Vranjača još ljepša. Može li biti ljepša, pitamo se izlazeći prema vanjskom svijetu, signalu mobitela, dobrim i lošim vijestima i novim manje lijepim novinarskim zadacima.

ojdana koharević

item - id = 80509
related id = 0 -> 1113983
related id = 1 -> 1111548
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
14. rujan 2021 11:17