Svako zlo, kaže se u narodu, nije samo za zlo. U to smo se više nego ikad mogli uvjeriti – i još uvijek se uvjeravamo – prije mjesec, mjesec i pol dana, kad smo u gotovo dramatičnim okolnostima doznali kako jedemo meso (osobito piletinu i puretinu) "začinjeno" salmonelom, svinjetinu nabildanu hormonima i penicilinom, junetinu zaraženu trihinelom, voće i povrće "odnjegovano" pesticidima, med u kojem ima svega više nego meda, jaja na granici jestivosti; pijemo vino od kojega boli glava, mlijeko u kojem se "kisele" toksini, sokove zaslađene (bolje bi bilo reći zagorčene) nekakvom čudnom kemijom…
I sve to – pokazalo se u danima otrežnjenja, nakon tragične smrti jednoga dječaka oboljelog od teške zaraze salmonelom iz hrane – uglavnom smo dovlačili u naše dućane i tržnice s one strane granice, iz uvoza, iz Poljske ili odakle sve ne, puneći džepove anex-manex trgovaca i (sad se vidi da to nije pretjerivanje) čekaonice naših zdravstvenih ustanova.
Ono dobro što se rodilo iz toga zla, nesumnjivoga zla, svakako je žustra reakcija države na to (napokon) otkriće Amerike – očitovala se u najavi da se tome misli stati na kraj te, konkretno, u svojevrsnom inspekcijskom desantu na trgovačke lance, mesarnice, klaonice i ugostiteljske radnje – ali i samozaštitni odgovor javnosti koja se, uz smanjenje potrošnje, počela više nego ikad prije pitati što kupuje, odnosno jede i pije: kojega je porijekla to što im se prodaje, gdje je proizvedeno, kad je proizvedeno i pakirano, koliki je rok trajanja, što piše na deklaraciji... Potražnja za "domaćom hranom" postala je, odjednom, stvar elementarne odgovornosti prema sebi samome, ali i, vidjet će se, ulog u projiciranje jednog novog kursa nacionalne ekonomije i demografije.
Dalmovnicu, razumije se, najviše zanima kako su se mjere i potezi ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića – zaista ne bi bilo fer ne zamijetiti ih kao kvalitativnu iznimku u oceanu vladajuće političke indolencije – odrazile na svakodnevni, aktualni, a možda još više budući, život Dalmacije; na sve ono što predstavlja, i na realnoj i na simboličnoj ravni, okosnicu njezina razvoja, gospodarstva i ukupnog "narodnoga života".
Dakako, tu se prvenstveno misli, kad je riječ o hrani, na vino i vinogradarstvo, na maslinovo ulje i maslinarstvo te ribu i ribarstvo, s tim da tome treba kao egzistencijalni izvor pridodati i turizam, koji od prehrambenog sektora nipošto nije razdvojen. Dapače.
"Dopustili smo uvoz svega i svačega, pa se zbog velikog nekvalitetnog uvoza mnogi hrvatski proizvodi ne mogu prodati na tržištu i tu moramo uvesti reda. Nemam ništa protiv uvoza, ali jednom se mora podvući crta i utvrditi koja je to najniža razina kvalitete i zdravstvene ispravnosti proizvoda koji mogu doći na hrvatsko tržište", poručio je ministar Tolušić na valu televizijske emisije "Plodovi zemlje" i u neku ruku otvorio – bar na razini čvrstog verbalnog opredjeljenja – bolju perspektivu vrlo frustriranim domaćim proizvođačima. Naravno, i dalmatinskim.
Neki pozitivni pomaci u sferi "mediteranskog agrara" važni za dalmatinskog potrošača, također i za proizvođača, težaka, daju se naslutiti, a neki su se već i dogodili. Primjerice, vinari – koji su stvorili respektabilan broj "etiketa" unatoč izloženosti ogromnoj konkurenciji uvoznih vina – iskazuju veliko zadovoljstvo donesenim pravilnikom koji nalaže jednaku kontrolu kvalitete (a time i status na tržištu) domaćih i stranih vina uvezenih po cijeni od 0,38 ili 0,65 eura iz Italije, s Kosova, Makedonije... sigurni da će ta mjera znatno popraviti poziciju naših vinara.
Sličan će se pravilnik, nadaju se pak maslinari, donijeti i za maslinarsku orbitu, u kojoj se uz visokokvalitetna domaća ulja "vrte" i mnoga iz uvoza, jeftina, ali u najmanju ruku problematične kvalitete, pa bi i njihova sustavna kontrola naše maslinare pogurala da ustraju na proizvodnji maslinova ulja top-kvalitete.
Sve to povoljno bi se reflektiralo i na turističku potrošnju i zaradu, jer bi naša vina i ulja postala konkurentnija, što vrijedi i za ostalu zdravu hranu iz domaćih štala, peradarnika, voćnjaka i vrtova, uslijed čega bi bilo (ne samo u Dalmaciji) više posla, više novca i, općenito, više opredjeljenja za kruh od motike.
A bilo bi, valjda, i manje onih koji drže – poput osebujnog saborskog zastupnika Ivana Pernara – da nam poljoprivredu može preporoditi samo i jedino preorijentacija na – marihuanu.
