Dario je zaposlen u Brodotrogiru, a Maja je studentica kineziologije na trogodišnjem porodiljnom dopustu. Poput većine stanovnika Rudina, dnevno osjećaju nedostatke života u neuređenom naselju i rado bi legalizirali bespravno izgrađenu kuću, no unatoč najavama da bi se to uskoro moglo ostvariti, nisu veliki optimisti.
“Legalizacija je idealan način da se popuni proračun”, kaže Dario, “vlasnici kuća rado bi ih legalizirali, samo je pitanje koliko će to koštati.” A legalizacija njihove kuće, izgrađene 1979. pa dovršene 1986., kad su se Ivo i Ankica vratili s četverogodišnjeg rada u Sjedinjenim Američkim Državama, stambene površine 96 kvadrata, stajala bi, izračunali su ugrubo imajući na umu i ostale prostore poput garaže, oko 100.000 kuna.
Toliko novca – nemaju. Otac Ivo, inače konobar, radi sezonski, dok je Ankica zaposlena kao zaštitar u AKD-u, pa je zajednički problem kako osigurati novac za legalizaciju. Novca, konkretno 6000 tadašnjih maraka, nisu imali ni kad je proveden vodovod do centra “Mir”, koji prolazi pokraj njihove kuće.
I danas koriste čatrnju, i još su bili kažnjeni s deset godina zabrane priključivanja na vodovod. Kazna je u međuvremenu istekla, ali je promijenjena i praksa pa se kuće bez građevinske dozvole više ne mogu priključiti.
Kanalizaciju nemaju kao ni ostale kuće u Rudinama, a priključak na struju i telefon dobili su po visokoj cijeni i uz puno vlastita uloženog rada. “Za cijenu dovođenja struje mogli smo izgraditi kat i postaviti krov”, izračunao je Ivo.
“U Rudinama imamo jedan vrtić”, kazuje Maja, u crkvenom prostoru, preko puta naše kuće, ali je pretijesan za broj djece, nema cjelodnevnog boravka ni jaslica, a obećali su izgraditi još jedan kad su izgrađene stambene zgrade.
Poštanski ured je izgrađen i ne radi, a nemamo ni ljekarnu.” “Nema čak nijednog kafića”, nadovezuje se Dario, “a kako je sve bespravno izgrađeno, nemamo uvjet ni za uređenje poslovnog prostora za pokretanje bilo kakvog posla.”
Ankica, pak, priželjkuje autobusnu liniju jer bez automobila ne mogu ni do dućana.
